Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2434/22 (M. K.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2434/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2434/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mirsada Kraković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirsada Kraković protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 065924 22 Gž od 26. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsada Kraković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Cazina, koju zastupa Muhamed Mujakić advokat iz Cazina, podnijela je 29. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 065924 22 Gž od 26. aprila 2022. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 065924 20 P od 27. decembra 2021. godine.
2. U postupku, koji je okončan presudom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je tužilac (H. R.) dosjelošću stekao pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na nekretnini pobliže označenoj u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), te je obavezana apelantkinja da tužiocu naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je prijašnji vlasnik i posjednik sporne nekretnine (S. P.) bio u posjedu te nekretnine od 1977. do 2009. godine na osnovu kupoprodajnog ugovora koji je 1977. godine zaključio sa H. M. Nadalje je utvrđeno da je tužilac stupio u posjed sporne nekretnine 2009. godine na osnovu kupoprodajnog ugovora koji je zaključio sa S. P, pri čemu je u tom ugovoru konstatovano da je kao posjednik upisan H. M, a kao vlasnik S. P. Kantonalni sud je naveo da je tužilac, prema zaključku prvostepenog suda, bio savjestan posjednik imajući u vidu da je spornu nekretninu kupio od osobe koja je kao prodavac bila faktički posjednik i vlasnik sporne nekretnine, pa da iz navedenog proizlazi da je između tužiočevog prednika kao prodavca i tužioca kao kupca postojao kontinuitet posjedovanja, kao dva savjesna posjednika. Prema tome, kako je posjed sa tim kvalitetom trajao više od 20 godina, to je tužilac dosjelošću, shodno odredbama člana 58. Zakona o stvarnim pravima, stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Kantonalni sud je istakao da činjenica da je apelantkinja valjanim ugovorom zaključenim 31. marta 2016. godine kupila istu nekretninu od „upisanog vlasnika i posjednika“ ne čini tužiočev posjed nesavjesnim, pri čemu je ukazao da je apelantkinja u vrijeme kupovine sporne nekretnine znala da je tužilac dugi niz godina posjednik te nekretnine, ali je tu nekretninu ipak kupila. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je, nezavisno od zakonitosti posjeda, tužilac stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini vanrednom dosjelošću, na osnovu činjenice savjesnog posjeda (tužiočevog i S. P.) sporne nekretnine u trajanju od preko 20 godina.
4. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantkinja, između ostalog, navodi da tužilac nije bio ni savjestan, ni zakonit posjednik jer S. P., koji mu je prodao spornu nekretninu, nije bio upisan kao posjednik te nekretnine, pa se takav posjed ne može kvalifikovati kao savjestan i zakonit.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantkinja pozvala odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23)..
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, dovoljno obrazložio zbog čega je prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužilac u konkretnom slučaju bio savjesni posjednik sporne nekretnine u periodu od preko 20 godina, te da je na taj način dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Također, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinji navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić