Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2216/22 („Burović“ d.o.o. Ilidža)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Upravni spor
- Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga · čl. 49
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga
- Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-2216/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-2216/22, rješavajući apelaciju „Burović“ d.o.o. Ilidža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Burović“ d.o.o. Ilidža protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 036216 21 Uvp od 28. aprila 2022.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Burović“ d.o.o. Ilidža (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hrvaćana, kojeg zastupa direktor Ismet Burović, podnio je 15. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 036216 21 Uvp od 28. aprila 2022. godine. Apelant je 20. septembra 2022. godine podnio Ustavnom sudu zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Poreznoj upravi FBiH – Kantonalnom poreznom uredu Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), da deblokira apelantov transakcijski račun i zastane sa prinudnom naplatom do okončanja apelacionog postupka.
2. Nakon što su više puta ukidane odluke upravnih organa, prvostepeni organ je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 13 9-02-15-20-1526/19 od 16. decembra 2019. godine, kojim je apelantu utvrdio dodatne porezne obaveze sa kamatama (u ukupnom iznosu od 716.745,29 KM) i odbio kao neosnovan apelantov prigovor na zapisnik o inspekciji.
3. Rješenjem Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 03-12-2-6/20 Š.M. od 20. februara 2020. godine, odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja, kao neosnovana. U obrazloženju rješenja, drugostepeni organ je istakao da su porezni inspektori, u postupku izvršenja presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 23. septembra 2019. godine, izvršili ponovni inspekcijski nadzor apelantovog poslovanja za period od 1. januara 1998. godine do 12. marta 2002. godine. Ponovnim pregledom dokumentacije, porezni inspektori su utvrdili da je apelant prodavao robu (kafa i cigarete) za period 1. januar - 31. decembar 2000. godine uz porezno oslobađanje, a da za određene izlazne fakture nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 8. tač. 1.- 5. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga (u daljnjem tekstu: Zakon o porezu), te uslovi iz člana 9. Pravilnika o primjeni odredaba Zakona o porezu.
4. Drugostepeni organ je istakao i da je neosnovan apelantov prigovor, da su porezni inspektori bili dužni da kontrolišu i pravna lica sa kojima je apelant bio u poslovnom odnosu, jer su porezni inspektori, u okviru zakonom datih ovlasti, kontrolisali apelanta u vezi sa ispunjavanjem uslova za promet bez plaćanja poreza. Drugostepeni organ je ukazao da su porezni inspektori ipak pokušali pronaći navedena pravna lica koja su nabavljala robu od apelanta. Tom provjerom je, međutim, utvrđeno da na prijavljenim adresama ne postoje privredna društva. Utvrđeno je da ta pravna lica nisu prijavila obavljanje djelatnosti, niti ima dokaza da su platili porez na promet proizvoda koji su od apelanta nabavili bez poreza, što ukazuje da se radi o fiktivnim firmama koje služe za izbjegavanje plaćanja javnih prihoda. Drugostepeni organ je istakao da je neosnovan i apelantov prigovor zastare za utvrđivanje poreznih obveza, jer za vrijeme sudskih postupaka ne teče zastara. Naime, s obzirom da je prvi inspekcijski nadzor izvršen u 2002. godini i to za obaveze i porezni period iz 1998. godine do 2002. godine, evidentno je da nije istekao rok od pet godina, shodno članu 40. Zakona o porezu.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 036216 20 U od 29. septembra 2021. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja drugostepenog organa.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 036216 21 Uvp od 28. aprila 2022. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da apelant neosnovano osporava primjenu odredaba čl. 7, 8. i 13. Zakona o porezu. Naime, prvostepeni sud je iz provedenih dokaza pravilno utvrdio, da za spornu prodaju robe bez poreza nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 8. Zakona o porezu. Vrhovni sud je ukazao da su uočeni nedostaci u pogledu broja, potpisa i datuma narudžbenica, da nije navedena svrha u koje će se kupljeni proizvodi koristiti, da izjave nisu datirane ni numerisane, kao i da na pojedinim računima nije ispunjen ni uvjet bezgotovinskog plaćanja. U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da se besporezna prodaja proizvoda, shodno članu 7. stav 1. tačka 1. navedenog zakona, mogla vršiti samo prema kupcima koji imaju status pravnih lica koja se bave trgovinom, a te proizvode nabavljaju radi dalje prodaje, s tim da prije ispostavljanja fakture, prodavcu daju pismenu izjavu koja je, pored ostalog, morala biti numerisana i datirana. Stoga je Vrhovni sud istakao da se sporni promet mogao smatrati samo prometom sa krajnjim potrošačem, pa je apelantu pravilno obračunata i naložena uplata poreznih obaveza shodno članu 13. Zakona o porezu.
7. Vrhovni sud je pojasnio da je prigovor zastare materijalno-pravni prigovor i da se razmatra sa aspekta materijalnih propisa. Vrhovni sud je ukazao šta je propisano odredbama čl. 40. i 41. Zakona o porezu, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke o uplati poreznih obaveza tj. rješenja od 10. juna 2002. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao, da je nakon djelimičnog inspekcijskog nadzora od 12. marta 2002. godine, a zatim i potpunog inspekcijskog nadzora od 6. maja 2002. godine, apelantu utvrđena dodatna porezna obaveza za period 1. januara 1998. godine do 12. marta 2002. godine. Vrhovni sud je istakao da obzirom da je u konkretnom slučaju, nesumnjivo, u zakonom predviđenom roku doneseno prvostepeno rješenje i da su sve vrijeme trajanja postupka upravni organi konitinuirano donosili rješenja, a sudovi odluke po apelantovim pravnim lijekovima. Stoga prigovor zastare nije osnovan. Vrhovni sud je pojasnio da bi zastara nastupila samo u slučaju da poreski organi, u roku od pet godina nakon izvršenog inspekcijskog nadzora, nisu donijeli bilo kakvo rješenje, što ovdje nije slučaj.
8. Apelant smatra da mu je u osporenom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
9. Iz opširne apelacije proizlazi da apelant, u suštini, smatra da su upravni organi i redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Apelant u vezi s tim, ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka, a naročito da su upravni organi i redovni sudovi proizvoljno zaključili da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara. Naime, apelant je ukazao kako je za svaku kontrolisanu godinu (1998.-2002.) nastupila apsolutna zastara propisana članom 41. Zakona o porezu, jer je prošlo više od deset godina a konkretni postupak traje preko 20 godina. Također, apelant je istakao da je sve propisane uslove iz čl. 7. i 8. Zakona o porezu za besporeznu prodaju proizvoda ispunio. Apelant je ukazao da u zakonu nije propisano da će se kod ovakve prodaje proizvoda i porez na promet proizvoda zaračunati i prodavcu i to zbog netačnih ili neistinitih podataka na izjavi kupca, odnosno da će se takav promet smatrati prometom koji služi krajnjoj potrošnji. Apelant je također istakao da je zbog netačnih podataka na izjavi, za kupca propisana isključivo novčana kazna shodno odredbi člana 49. stav 1. tačka 1. Zakona o porezu.
10. Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95, 25/97, 13/00, 36/00, 54/00 - Ispravka i 22/01). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1. tačka 1.
Ne smatra se prometom proizvoda koji služi krajnjoj potrošnji:
1) prodaja proizvoda, pravnom licu koje se bavi trgovinom, a koje je te proizvode nabavilo radi daljnje prodaje;
Član 8.
Proizvode iz člana 7. stav 1. tač. 1, 2. i 5. ovog zakona, kupcima iz tog člana može prodati pravno lice koje se bavi proizvodnjom, pravno lice koje se bavi trgovinom koje je registrirano za obavljanje prometa na veliko, te preduzeće koje je registrirano za uvoz pod slijedećim uvjetima:
1) da se proizvodi prodaju sa skladišta ili drugih prodajnih mjesta, koja se za te proizvode zadužuju po prodajnoj cijeni, a u koju nije uključen (ukalkuliran) porez na promet.
Izuzetno od odredbe ove tačke prodaja proizvoda može se vršiti i iz prodavnica koje se sa proizvodima zadužuju po prodajnim cijenama sa uključenim porezom na promet uz uvjet da poreski obveznik vodi evidenciju o proizvodima koji su prodati sa porezom na promet odnosno bez poreza na promet, ili na koje je porez obračunat po beneficiranoj stopi.
2) da se proizvodi prodaju na osnovu pismene narudžbenice kupca za svaku pojedinačnu nabavku uz obavezno izdavanje fakture i uz bezgotovinsko plaćanje (virmanom sa žiro računa kupca na žiro-račun prodavca, kompenzacijom, cesijom i sl.);
3) da je kupac, prije preuzimanja proizvoda, odnosno prije ispostavljanja fakture, dao prodavcu pismenu izjavu, odnosno specifikaciju materijala koja mora biti numerirana, datirana i potpisana od ovlašćenog lica, da će kupljene proizvode koristiti isključivo za svrhe iz člana 7. stava 1. tač. 1, 2.i 5. ovog zakona; 4) da je u fakturi o prodaji proizvoda prodavac unio napomenu da su proizvodi prodati bez obračunavanja poreza na promet proizvoda, te na osnovu pismene izjave odnosno specifikacije materijala;
5) da prodavac primljenu izjavu kupca, odnosno specifikaciju materijala priključi kopiji fakture o prodatim proizvodima.
2. Porezni obveznik Član 13. stav 1.
Porezni obveznik poreza na promet proizvoda je pravno lice i građani koji su prodali proizvode krajnjem potrošaču.
VI - ZASTARA
Član 40. stav 1.
Pravo na utvrđivanje porezne obaveze i naplatu poreza na promet, kamata, kazni i troškova prisilne naplate, zastarijeva za pet godina po isteku godine u kojoj je nastala porezna obaveza.
Član 41.
Rok zastare prava na utvrđivanje porezne obaveze i na naplatu poreza na promet, kamata, kazni i troškova prisilne naplate i novčanih kazni prekida se svakom radnjom poreznog obveznika, odnosno kažnjenog lica, poduzetog kod nadležnog organa radi tog povrata.
Poslije svakog prekida roka zastare počinje teći novi rok zastare.
Zastara nastupa u svakom slučaju po isteku deset godina od dana kada je prvi put počela teći.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom nesporno došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1847/11 od 17. jula 2014. godine, tačka 25., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud. ba ). Također, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo bilo „u skladu sa zakonom“ koji na jasan i nedvosmislen način propisuje uslove za besporeski promet. U vezi s tim, Ustavni sud također zapaža da su upravni organi i redovni sudovi u osporenom postupku zauzeli jedinstven stav da apelant nije ispunio zakonom propisane uslove za besporeski promet, za šta su dali detaljne i jasne razloge, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredbi Zakona o porezu u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zapaža da su poreski organi i redovni sudovi imali u vidu apelantove prigovore (o zastari potraživanja, proizvoljnoj primjeni odredbi čl. 7., 8. i 13. Zakona o porezu), na koje ponovno ukazuje u apelaciji, te su u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama jasno obrazložili zašto istaknuti prigovori nisu osnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa, koji se ogleda u dosljednom poštovanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim zakonskim odredbama, i apelantovog prava na zaštitu imovine, odnosno da apelant, zbog nepoštovanja propisanih poreznih obaveza, ne snosi pretjeran teret.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu očigleno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić