Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-230/21 (Z.M.)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-230/21

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 230/21, rješavajući apelacije Z. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Z. M.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u Sarajevu po žalbi protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 439522 14 P od 19. decembra 2017. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Z. M., u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Z. M. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Z. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 099264 20 Gž od 24. novembra 2020. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Z. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 439522 18 Gž od 4.

novembra 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Z. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 22. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 099264 20 Gž od 24. novembra 2020. godine, Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 099264 19 Mal od 19. decembra 2019. godine, te Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 439522 14 P od 19. decembra 2017. godine i zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu pod brojem 65 0 P 439522 18 Gž. Apelacija je registrovana pod brojem AP 230/21.

2. Apelant je 22. januara 2022. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 439522 18 Gž od 4. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 439522 14 P od 19. decembra 2017. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 282/22.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Bihaću i Kantonalnog suda u Bihaću, Općinskog suda u Sarajevu i Kantonalnog suda u Sarajevu, te UniCredit Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: UniCredit Bank) zatraženo je u periodu od 24. do 27. decembra 2021. godine, te 29. jula i 9. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 29. decembra 2021. godine do 25. januara 2022. godine, odnosno od 3. avgusta do 23. septembra 2022. godine.

5. Ustavni sud je 24. januara, 31. avgusta i 27. septembra 2022. godine apelantu dostavio odgovore na apelaciju radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 2. februara 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovor Kantonalnog suda u Bihaću od 28. decembra 2021. godine i Kantonalnog suda u Sarajevu od 29. decembra 2021. godine, dok u odnosu na ostale odgovore na apelaciju nije dostavio izjašnjenje.

6. S obzirom na to da je apelacije podnio isti apelant, te da se apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 230/21. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti donijeti odluku o apelacijama na brži i ekonomičniji način, bez negativnih posljedica po apelantova ustavna prava.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice konkretnih predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

AP 230/21

8. Tužitelj UniCredit Bank podnio je tužbu Općinskom sudu u Bihaću protiv apelanta radi isplate duga. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Općinski sud u Bihaću je donio Presudu broj 17 0 Mal 099264 19 Mal od 19. decembra 2019. godine kojom je apelant obavezan da UniCredit Bank isplati iznos od 2.068,14 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.075,13 KM.

9. U obrazloženju Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su 18. decembra 2007. godine UniCredit Bank (tada HVB Central Profit Banka) i apelant zaključili ugovor o kreditu. Na taj način su, kako je dalje utvrđeno, regulisali međusobni odnos po osnovu kredita za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 12.782,30 eura uz kamatnu stopu od 7,99%. Općinski sud je naveo da se, prema odredbama člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni novčani iznos, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos vrati na vrijeme i način kako je utvrđeno ugovorom. Zatim, utvrđeno je da je UniCredit Bank upozorila apelanta da je 1. novembra 2018. godine dospio dug na ime glavnice u iznosu od 1.735,31 KM i na ime kamate iznos od 332,83 KM, što čini iznos koji se potražuje tužbenim zahtjevom. Općinski sud je zaključio da je UniCredit Bank materijalnim ispravama (izvod iz poslovnih knjiga) dokazala da joj apelant duguje potraživani iznos i da je njen zahtjev u cijelosti osnovan. S obzirom na to da je cjelokupno potraživanje dospjelo na naplatu, Općinski sud je naveo da je neplaćanjem obaveze apelant pao u docnju (član 277. stav 1. ZOO), pa je osnovan i zahtjev za isplatu zatezne kamate.

10. Osim toga, Općinski sud u Bihaću je naveo da je apelant u toku postupka isticao prigovor litispendencije, tvrdeći da se isti spor vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu. S obzirom na to da u prilog tom prigovoru apelant nije ponudio dokaz, Općinski sud u Bihaću je naveo da je od Općinskog suda u Sarajevu službenim putem dobio na uvid Presudu broj 65 0 P 439522 14 P od 19. decembra 2017. godine. Na osnovu te presude, Općinski sud u Bihaću je utvrdio da je 20. maja 2014. godine apelant podnio tužbu protiv UniCredit Bank radi stjecanja bez osnova povećanjem kamatne stope. Nakon uvida Općinski sud je zaključio da Presuda broj 65 0 P 439522 14 P od 19. decembra 2017. godine nema identitet tužbenog zahtjeva i da se ne odnosi na isti činjenični i pravni osnov kao u konkretnom predmetu, te je istaknuti prigovor ocijenio kao neosnovan.

11. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 099264 20 Gž od 24. novembra 2020. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju Kantonalni sud u Bihaću je ukazao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i da je za svoju odluku dao jasne i na zakonu zasnovane razloge. Pri tome sud je ukazao da nije razmatrao žalbene navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer se sudska odluka u sporu male vrijednosti ne može pobijati zbog tih razloga (član 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Takođe, Kantonalni sud u Bihaću je ukazao da nisu osnovani žalbeni navodi da o istom zahtjevu među strankama već teče parnica, pri čemu je podsjetio na utvrđenje prvostepenog suda. Zatim, u odnosu na navod da Općinski sud u Bihaću nije mjesno nadležan za odlučivanje, Kantonalni sud u Bihaću je podsjetio da se u povodu prigovora tuženog sud može proglasiti mjesno nenadležnim ako je prigovor podnesen najkasnije u odgovoru na tužbu (član 19. stav 1. ZPP). S tim u vezi, sud je ukazao da apelant u odgovoru na tužbu takav prigovor nije isticao. U konačnici, Kantonalni sud u Bihaću je zaključio da je prvostepeni sud dao razloge o odlučnim činjenicama, pri čemu nije učinio povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti. AP 282/22

12. Apelant je 20. maja 2014. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Sarajevu protiv tužene UniCredit Bank radi stjecanja bez osnova povećanjem kamatne stope.

13. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 439522 14 P od 19. decembra 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka UniCredit Bank kojom se povećava kamatna stopa, te da se naloži UniCredit Bank da apelantu izvrši povrat novca u preplaćenom iznosu od 302,31 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Istovremeno, naloženo je apelantu da UniCredit Bank nadoknadi troškove postupka u iznosu od 100,00 KM.

14. U obrazloženju Općinski sud u Sarajevu je naveo da je izvršen uvid u zaključeni ugovor o kreditu od 18. decembra 2007. godine između apelanta i UniCredit Bank. S tim u vezi, utvrđeno je da su ugovorili da UniCredit Bank, uz prethodnu obavijest apelantu, ima pravo jednostrano izmijeniti kamatnu stopu u slučaju promjene kamatnih stopa na tržištu, pravnih propisa koji su prouzrokovali povećanje troškova kredita ili ekonomskog stanja korisnika kredita. Općinski sud u Sarajevu je istakao da su potpisivanjem ugovora o kreditu stranke izjavile da su, sukladno važećim propisima, upoznate sa uslovima kredita. Zatim, utvrđeno je da je uprava UniCredit Bank na sjednici od 24. marta 2009. godine donijela Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama u poslovanju sa fizičkim osobama. Dalje, utvrđeno je da je konkretna odluka donesena u skladu sa odredbama Poslovnika u radu uprave UniCredit Bank, Poslovnika o radu Odbora za upravljanje aktivom i pasivom UniCredit Bank i Odluke o kamatnim stopama u poslovanju sa fizičkim licima. Takođe, utvrđeno je da je UniCredit Bank obavijestila apelanta o potrebi povećanja kamatne stope po osnovu nastalih promjena na finansijskom tržištu. Općinski sud u Sarajevu je ukazao da su apelant i UniCredit Bank stupili u valjan obligacionopravni odnos, predviđen članom 1065. ZOO. Zatim, Općinski sud u Sarajevu je naveo da je UniCredit Bank zakonito povećala kamatne stope po osnovu ugovora o kreditu, jer je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i pravo na jednostranu izmjenu kamatne stope, uz prethodnu obavijest korisnika kredita. Pri tome Općinski sud u Sarajevu je ukazao da je promjena kamatne stope rezultat nastalih promjena na finansijskom tržištu i da se odnosi na sve kredite koji su u odluci navedeni, pa i na apelantov kredit. S obzirom na to da je apelant bio upoznat sa uslovima kredita i da se saglasio sa mogućnošću promjene kamatne stope, Općinski sud u Sarajevu je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Osim toga, Općinski sud u Sarajevu je ukazao da je irelevantno da li je apelant prilikom zaključenja ugovora o kreditu imao priliku da utječe na pojedine odredbe ugovora zbog toga što je imao mogućnost da ne zaključi takav ugovor ukoliko nije bio saglasan sa nekom od njih.

15. Apelant je 24. januara 2018. godine podnio žalbu protiv prvostepene presude. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 439522 18 Gž od 4. novembra 2021. godine apelantova žalba je odbijena. U obrazloženju Kantonalni sud u Sarajevu je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda. Dalje, Kantonalni sud u Sarajevu je ukazao da nisu osnovani navodi da u toku postupka nisu izvedeni dokazi kojima bi se utvrdilo postojanje opravdanih razloga za povećanje kamatne stope. Takođe, Kantonalni sud u Sarajevu je ocijenio neosnovanim navode o povredi člana 191. stav 4. ZPP zbog toga što osporena presuda sadrži obrazloženje na osnovu kojeg se može preispitati pravilnost primjene materijalnog prava. Nadalje, Kantonalni sud u Sarajevu je ukazao da su parnične stranke mogle ugovoriti jednostranu izmjenu kamatne stope uz prethodnu obavijest korisnika kredita, bez obaveze zaključenja novog ugovora ili aneksa ugovora. Kantonalni sud u Sarajevu je naveo da takva odredba ugovora nije suprotna ZOO koji ne propisuje zabranu takvog ugovaranja i izraz je načela da ugovor predstavlja zakon za stranke (pacta sunt servanda). Zatim, sud je ukazao da je kamatna stopa povećana u skladu sa aktima UniCredit Bank, a povećanje se nije odnosilo samo na apelanta. Kantonalni sud u Sarajevu je naveo da sud u redovnom postupku nije ovlašten da ocjenjuje zakonitost akata banke kojima ona određuje uslove poslovanja sa fizičkim i pravnim licima, jer je to u nadležnosti Agencije za bankarstvo koja kontroliše zakonitost rada poslovnih banaka. Kantonalni sud u Sarajevu je ocijenio da nisu osnovani žalbeni navodi da je UniCredit Bank bila dužna dokazivati uslove poslovanja, odnosno kamatnu stopu na tržištu, pravne propise koji su prouzrokovali povećanje troškova kredita i druge okolnosti.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Apelant u podnesenim apelacijama navodi da su povrijeđene odredbe ZPP (čl. 27, 28, 29, 67) kojima je regulisana stvarna i mjesna nadležnost suda. Nadalje, smatra da je pogrešan i zaključak u odnosu na istaknuti prigovor litispendencije. Takođe, ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te navodi da se sud „široko“ poziva na ZOO bez dovoljno preciziranog i određenog obligacionog osnova za svoje tvrdnje. Apelant ukazuje na obaveze koje je UniCredit Bank imala prilikom zaključenja ugovora o kreditu i ovlaštenja u vezi sa promjenom kamatne stope, što detaljnije obrazlaže u apelaciji. Dalje, navodi da se promjena kamatne stope sastoji od dva dijela (fiksnog koji je definisan ugovorom i promjenjivog koji ovisi o kretanju referentne tržišne kamatne stope za određenu valutu – Euribor ili nacionalna referentna stopa). Apelant navodi da mora postojati relevantan osnov kako bi se kamatna stopa mogla promijeniti. Takođe, osporava zaključak da sud u redovnom postupku nije ovlašten ocijeniti zakonitost akata banke kojima se uređuje poslovanje sa fizičkim i pravnim licima. Apelant smatra da je dokazao da nije zapao u docnju i da nije obavezan da isplati zakonske zatezne kamate.

18. Osim toga, apelant ukazuje da je protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 439522 14 P od 19. decembra 2017. godine podnio žalbu o kojoj Kantonalni sud u Sarajevu do dana podnošenja apelacije (AP 230/21) nije odlučio. S tim u vezi, apelant ističe da drugostepeni sud nije postupio u skladu sa relevantnim odredbama ZPP (član 217. st. 4. i 5), te da nije odlučio po žalbi i da mu nije dostavio drugostepenu presudu u roku od 30 dana.

II.Odgovor na apelaciju i izjašnjenje na odgovore

19. Kantonalni sud u Bihaću smatra da nisu osnovani apelantovi navodi i predlaže da se apelacija odbije. Općinski sud u Bihaću navodi hronologiju postupka, te ukazuje da nije došlo do povrede odredaba ZPP.

20. Kantonalni sud u Sarajevu i Općinski sud u Sarajevu navode da ostaju kod činjeničnih utvrđenja i pravne argumentacije iz svojih odluka, te ukazuju da nisu povrijeđena apelantova prava.

21. UniCredit Bank ukazuje da su apelacioni navodi neosnovani, te ističe da su redovni sudovi utvrdili nesporne činjenice i pravilno primijenili materijalno pravo.

22. Apelant je u izjašnjenjima ukazao da su dostavljeni odgovori formalni i da njima nisu dovedene u sumnju njegove tvrdnje o povredi prava na koja se pozvao, pri čemu je ponovio određene apelacione navode.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

24. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

UGOVOR O KREDITU

Pojam Član 1065.

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vreme, za neku namenu ili bez utvrđene namene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vreme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnim slučajevima predmeti osporavanja apelacijama su Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 099264 20 Gž od 24. novembra 2020. godine i Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 439522 18 Gž od 4. novembra 2021. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda u Bihaću donesena 24. novembra 2020. godine, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum njenog dostavljanja apelantu, budući da je apelacija podnesena 22. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Dalje, osporenu Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 439522 18 Gž od 4. novembra 2021. godine apelant je primio 30. decembra 2021. godine, a apelacija je podnesena 22. januara 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu navedenog prava, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. Ustavni sud zapaža da su se konkretni parnični postupci vodili po tužbenim zahtjevima za isplatu duga, odnosno stjecanje bez osnova povećanjem kamatne stope. Dakle, radi se o predmetima građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelant u konkretnim slučajevima uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na osporene odluke

33. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u oba parnična postupka proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

34. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

35. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u konkretnim parničnim postupcima, utvrdili ključne činjenice koje se tiču ugovornog odnosa između apelanta i UniCredit Bank. S tim u vezi, u odnosu na parnični postupak u kojem je apelant bio tužena strana i koji je vođen radi isplate duga Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu materijalne dokumentacije, utvrdili apelantovu novčanu obavezu (dug po kreditu i zatezna kamata zbog docnje) prema UniCredit Bank. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali apelantove prigovore (nadležnost suda, litispendencija) na koje ponovno ukazuje u apelacijama, te u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama ZPP jasno obrazložili zašto istaknuti prigovori nisu osnovani. U odnosu na postupak koji je vođen po apelantovoj tužbi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima presuda isključivo ocijenili odredbe ugovora o kreditu koje su relevantne za razrješenje konkretnog spora. S tim u vezi, sudovi su zaključili da je UniCredit Bank postupala u skladu sa zaključenim ugovorom o kreditu, odnosno odredbama ugovora koje su mu omogućavale jednostrano povećanje kamatne stope, a apelant, zaključenjem ugovora, takvu mogućnost prihvatio. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP, dali jasne i argumentovane razloge za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva. Pri tome Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenim odlukama samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, a u okolnostima konkretnih slučajeva se doima da je ponavljanje apelacionih prigovora upravo motivisano apelantovim nezadovoljstvom ishodom konkretnih postupaka.

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili ključna pitanja i s tim u vezi dali odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno apelantovim navodima, ne može reći da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili zakonske propise. Ustavni sud smatra da apelant, sa druge strane, niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupaka u konkretnim predmetima, niti je dokazao da su postupci na bilo koji način u procesnom smislu provedeni na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom parničnih postupaka.

37. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnim postupcima nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na suđenje u razumnom roku (žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom u Sarajevu broj 65 0 P 439522 18 Gž)

38. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant isključivo ukazivao da mu je pravo na suđenje u razumnom roku prekršeno zbog dužine postupka pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, pa će Ustavni sud razmotriti period od 24. januara 2018. godine, kao datuma kada je apelant podnio žalbu protiv prvostepene presude, do 4. novembra 2021. godine, kada je donesena konačna odluka. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u obzir jesu tri godine i deset mjeseci.

40. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da eventualna složenost predmeta, kao jedan od kriterija koje Ustavni sud ima u vidu pri ocjeni dužine trajanja postupka, nije utjecala na trajanje žalbenog postupka, te se stoga Ustavni sud neće baviti tim pitanjem. Takođe, Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku koji po zakonu nije hitne prirode. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja žalbenog postupka.

41. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda u Sarajevu pred kojim je postupak, kako je već rečeno, trajao tri godine i deset mjeseci, Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Kantonalni sud u Sarajevu je u odgovoru na apelaciju istakao samo to da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava, bez davanja relevantnih razloga zbog čega je žalbeni postupak trajao tri godine i deset mjeseci.

42. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem sa rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53-66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina žalbenog postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da je do kršenja prava došlo zbog neažurnog postupanja Kantonalnog suda u Sarajevu koji nije ponudio objektivno prihvatljive razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.

43. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

44. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32-34), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

45. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

46. Apelant smatra da mu je u konkretnim postupcima povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, temelji na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnim predmetima nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, jer je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom u Sarajevu trajao tri godine i deset mjeseci, pri čemu taj sud nije ni dostavio relevantne i prihvatljive razloge za neažurno postupanje.

48. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u parničnim postupcima nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali dovoljne i relevantne razloge u pogledu primjene prava, a apelant ni na koji način nije doveo u pitanje ukupnu pravičnost provedenih parničnih postupaka.

49. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima koje je iznio u odnosu na pravo na pravično suđenje koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim, a u osporenim odlukama nema ništa iz čega bi Ustavni sud mogao zaljučiti da je do miješanja u apelantovo pravo na imovinu došlo na način koji bi vodio kršenju tog prava.

50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-230/21 (Z.M.) | Sudska praksa | Aktio