Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2459/22 (S. M.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2459/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2459/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Suvad Mušanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Suvad Mušanović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 501711 17 Rsž od 29. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Suvad Mušanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 1. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 501711 17 Rsž od 29. aprila 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi („Standard Furniture Factory“ d.d. Sarajevo) da apelantu, na ime troškova prevoza i naknade za prekovremeni rad i rad u dane vikenda, isplati određene novčane iznose (kako je to precizirano u izreci prvostepene presude).
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tuženog po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme i aneksa tih ugovora koje su zaključivali u relevantnom periodu. Nadalje je utvrđeno da je tim ugovorima za uređivanje međusobnih prava i obaveza ugovorena primjena Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) i akata poslodavca. Također je utvrđeno da je apelantu za cijeli sporni period isplaćivana naknada za troškove prevoza u iznosu od 53,00 KM mjesečno, pri čemu je kao apelantovo mjesto stanovanja navedeno Sarajevo, a kao mjesto rada Sarajevo, odnosno Ilijaš. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu troškova prevoza imajući u vidu da kao dokaz u tom postupku nije predložen, odnosno pročitan Pravilnik o radu tuženog, pa se nije moglo utvrditi na koji način je opštim aktima poslodavca uređeno pitanje naknade troškova prevoza u smislu odredaba člana 18. OKU (kojima je propisano da se pravo na ovu naknadu uređuje u skladu sa pravilnikom o radu poslodavca). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio i dio tužbenog zahtjeva za isplatu na ime prekovremenog rada i rada u dane vikenda jer je, kako to proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, apelantov rad subotom, za koji je tražio naknadu po oba navedena osnova, u konkretnom slučaju rad u redovno radno vrijeme (za koji je apelant bio plaćen), raspoređeno u šest dana sedmično, shodno odredbama čl. 29. i 39. Zakona o radu.
4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da je odredbama člana 18. OKU propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prevoza u skladu sa pravilnikom o radu, dok je odredbama člana 12. OKO propisano da zaposlenik ima pravo na povećanu platu za prekovremeni rad i rad u dane sedmičnog odmora, pa da je apelantov tužbeni zahtjev trebalo usvojiti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu činjenice utvrđene u konkretnom postupku sa relevantnim odredbama Zakona o radu i OKU, te zaključenim ugovorima o radu, dao jasne razloge za izvođenje zaključka o neosnovanosti apelantovog zahtjeva za isplatu konkretnih naknada. Ustavni sud smatra da ovakva obrazloženja nisu ni proizvoljna, niti očigledno nerazumna. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić