Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-478/21 (Ž. T.)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-478/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. listopada 2022. godine, u predmetu broj AP-478/21, rješavajući apelaciju Željka Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Tomić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 707479 20 Kž od 15. oktobra 2020. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Nenad Rebac, advokat iz Mostara, podnio je 11. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 707479 20 Kž od 15. oktobra 2020. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 707479 19 K od 1. jula 2019. godine apelant je proglašen krivim što je počinio kazneno djelo Krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Apelantu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine i šest mjeseci ne počini novo kazneno djelo. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je utvrdio da je apelant neistinitu ispravu upotrijebio kao pravu, dovodeći službene osobe u Ministarstvu pravde Federacije Bosne i Hercegovine u zabludu u pogledu valjanosti dokumentacije za upis. Uslijed apelantovog postupanja Federalni ministar pravde je, vjerujući da je isprava istinita, donio rješenje o upisu u Registar udruga FBiH Boćarskog saveza FBiH. Općinski sud je, također, naveo da je utvrdio da Kantonalno tužiteljstvo Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) nije dokazalo navod iz optužnice da je apelant u vrijeme počinjenja kaznenog djela imao svojstvo odgovorne osobe, zbog čega je u dijelu opisa djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela taj dio izostavljen iz izreke presude. Općinski sud je djelomično korigovao opis radnji koje su apelantu stavljene na teret u odnosu na ono što je navedeno u optužnici, izostavivši dijelove u kojima se navode „službene isprave i spisi“, s obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da na dan počinjenja kaznenog djela Boćarski savez nije bio upisan u registar udruženja. Općinski sud je prilagodio i dio opisa djela kojim je apelantu stavljeno na teret da je, pored Zapisnika utemeljiteljske skupštine, znao da su lažne i druge isprave, s obzirom da tijekom postupka to nije dokazano. U vezi s navedenim intervencijama, sud je istakao da nije mijenjao djelo koje je predmet optužbe, nego je samo činjenično stanje usklađeno s rezultatima dokaznog postupka, pri čemu apelant nije doveden u nepovoljniji položaj niti je izmijenjen utvrđeni način i dinamika izvršenja kaznenog djela.

3. Kantonalni sud je, rješenjem broj 65 0 K 707479 20 Kž od 15. oktobra 2020. godine, odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Sud je, u obrazloženju presude, naveo da nije utemeljen apelantov navod iz žalbe da su tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom počinjene povrede odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav. 1. tač. d) i j) Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Naime, Sud je istakao da intervencije koje je prvostupanjski sud izvršio u pogledu činjeničnog opisa apelantovih radnji i njegovog svojstva nisu dovele do povrede objektivnog identiteta optužnice, da njima nije izmijenjena suština sadržana u optužnici, nego su rezultat ocjene izvršenih dokaza sa čijim je sadržajem apelant bio upoznat. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno ocijenio izvedene dokaze i na takvom osnovu utemeljio svoje činjenične i pravne zaključke, koje je drugostupanjski sud prihvatio kao svoje. Kantonalni sud je, također, ukazao da su točni apelantovi navodi da je tijekom postupka pred prvostupanjskom sudom u dva navrata, između dva ročišta proteklo više od 30 dana, a prvostupanjski sud nije započeo raspravu iznova. Međutim, s obzirom da apelant, osim konstatacije o navedenome, nije obrazložio zbog čega smatra da bi ta činjenica utjecala na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 2. i 312. stav 1. točka d) ZKP FBiH, Kantonalni sud je zaključio da je ovaj žalbeni prigovor neutemeljen.

4. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i u kaznenom postupku, a naročtio da je prvostupanjski sud intervencijama u pogledu opisa kaznenog djela prekoračio optužbu i povrijedio njen objektivni identitet. Također, ukazao je da je pred prvostupanjskim sudom u dva navrata između dva ročišta prošao period duži od trideset dana, a prvostupanjski sud nije započeo raspravu iznova, povrijedivši tako Zakon i zakonitost.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, predstavka broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, točka 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, točka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima koji se tiču ocjene sadržaja provedenih dokaza, kao i primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, inter alia, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).

9. Primjenjujući ove standarde na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi o svim pitanjima koje apelant problematizira dali relevantna i dovoljna obrazloženja, te da ništa ne ukazuje da su kod ocjene dokaza, utvrđivanja činjenica ili primjene prava postupali proizvoljno ili očigledno nerazumno. Intervencije koje je prvostupanjski sud poduzeo u pogledu apelantovog svojstva i radnji počinjenja kaznenog djela su učinjene u cilju usklađivanja s rezultatima provedenog dokaznog postupka, što je potvrdio i Kantonalni sud. Dalje, apelant ni u navodima iz žalbe niti onima iz apelacije nije obrazložio kako činjenica da postupak nije počeo iznova nakon proteka od 30 dana između dva ročišta utječe na pravičnost provedenog kaznenog postupka. Mora se imati u vidu da se određeni propusti, ako su u pojedinim fazama i postojali, mogu ispraviti u kasnijim fazama postupka, s obzirom da se pitanje pravičnosti postupka promatra u cjelini. Ustavni sud ne može zaključiti da je ovaj kazneni postupak u cjelini proveden na način koji bi doveo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u konkretnom slučaju pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su svi ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-478/21 (Ž. T.) | Sudska praksa | Aktio