Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1115/21 (Kanton Sarajevo)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javna vlast
  • Zastara
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1115/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1115/21, rješavajući apelaciju Kantona Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kantona Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 413555 20 Rev od 4. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 6. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 413555 20 Rev od 4. februara 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 413555 15 Pž od 8. jula 2020. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 413555 14 Ps od 10. jula 2015. godine.

2. Postupajući po apelantovoj tužbi protiv tuženog Raiffeisen bank d.d. BH (u daljnjem tekstu: tuženi), Općinski sud je donio presudu broj 65 0 Ps 413555 14 Ps od 10. jula 2015. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 11.294,44 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav 1). Apelant je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u dijelu dosuđenih kamata, preko dosuđenog iznosa (stav 2). U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelant i pravni prednik tuženog, 7. marta 1997. godine, zaključili ugovor o komisionu sa aneksima (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Prema spornom ugovoru, tuženi je kao komisionar imao obavezu da za apelanta, kao komitenta, plasira i servisira dodijeljene kredite. Nadalje, sud je ukazao da je tuženi zaključio ugovor o kreditu sa korisnikom kredita koji nije plaćao obaveze po kreditu, zbog čega je tuženi protiv njega pokrenuo izvršni postupak. Navedeni izvršni postupak je obustavljen rješenjem od 5. aprila 2004. godine, jer tuženi nije postupio po pozivu suda da dostavi tačnu adresu korisnika kredita. Općinski sud je istaknuo da je sporni ugovor raskinut 18. decembra 2009. godine. Dalje je istaknuto da je 7. maja 2012. godine izvršena primopredaja predmeta, prilikom čega je tuženi predao apelantu i predmet korisnika kredita iz ovog spora. Općinski sud je naveo da je tuženi bio u obavezi postupati u skladu sa spornim ugovorom, izvršiti nalog prema primljenim uputstvima i paziti na apelantove interese kako propisuje odredba člana 751. st. 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, ukazao je da tuženi nije postupio po pozivu suda, niti je o tome obavijestio apelanta. Dalje je ukazao da je došlo do pravosnažnog okončanja postupka u kojem apelant više nije mogao preduzimati pravne radnje kako bi se namirio za iznos plasiranog kredita. Stoga je Općinski sud zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev na osnovu odredbi člana 154. stav 1. u vezi sa članom 751. st. 2. i 3. ZOO. Pri tome, Općinski sud je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 413555 15 Pž od 8. jula 2020. godine, usvojena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena u stavu 1 izreke, tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu traženog novčanog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama. Žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u stavu 2 izreke. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se ne može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da se zastarni rok računa od dana apelantovog saznanja za nastalu štetu (12. juli 2012. godine). S tim u vezi, ukazao je da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju zanemario da se radi o naknadi štete zbog povrede ugovornih obaveza. U tom slučaju se, kako je dalje obrazloženo, imaju primijeniti odredbe člana 376. stav 3. ZOO , odnosno opći zastarni rok od pet godina predviđen članom 371. ZOO, sve u vezi sa članom 186. ZOO. Kako se radi o potraživanju naknade štete prouzrokovane povredom obaveza iz spornog ugovora, ne primjenjuju se propisi o subjektivnom i objektivnom roku zastare za štetu prouzrokovanu deliktom, već zastara potraživanja počinje teći od nastanka štete.

4. Kantonalni sud je dalje ukazao da je apelantu šteta počinjena povredom ugovorne obaveze, tj. propustom tuženog da preduzme sve radnje u izvršnom postupku radi naplate potraživanje. Dalje je ukazao da je rješenje o obustavi navedenog izvršnog postupka od 5. aprila 2004. godine postalo pravosnažno 10. februara 2006. godine, pa da se zastarni rok računa od narednog dana, u smislu člana 361. ZOO. Kako je tužba u konkretnom slučaju podnesena 24. februara 2014. godine, Kantonalni sud je zaključio da je, shodno članu 371. u vezi sa članom 376. stav 3. ZOO, osnovan istaknuti prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 413555 20 Rev od 4. februara 2021. godine, odbijena je apelantova revizija i zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se na štetu nastalu povredom ugovorne obaveze ne primjenjuju posebni rokovi iz člana 376. ZOO, nego zastarni rokovi određeni za zastaru obaveze čijom je povredom nastala šteta (član 376. stav 3. ZOO). Dalje je navedeno da za početak zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete nastale povredom ugovorne obaveze nije odlučujuće kada je oštećeni saznao za štetu i štetnika, već kada je šteta prouzrokovana. U konkretnom slučaju to je dan pravosnažnosti rješenja o obustavi izvršnog postupka tj. 10. februar 2006. godine. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja i odbio tužbeni zahtjev.

6. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je za ocjenu osnovanosti prigovora zastare relevantan moment nastanka štete, odnosno moment docnje tuženog. S tim u vezi, ukazuje da se datum pravomoćnosti rješenje o obustavi izvršnog postupka može cijeniti kao štetna radnja tuženog, ali da to nije i vrijeme nastupanja posljedica za apelanta. Dalje ukazuje da je, u vrijeme vođenja izvršnog postupka i propusta tuženog, između apelanta i tuženog postojao ugovorni odnos u kojem apelant nije „raspolagao sa podacima o propustu tuženog“. Stoga smatra da se datum primopredaje predmeta treba smatrati datumom nastanka štete po apelanta i početkom toka roka zastare. Također smatra da se treba cijeniti i mogućnost primjene instituta zastoja zastarijevanja prema odredbi člana

393. ZOO, s obzirom da apelant nije znao, niti je sudskim putem mogao zahtijevati ispunjenje obaveze, sve do zaključenja ugovora o cesiji.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud primjećuje da je apelant nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava po apelacijama nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, odluka od 31. maja 2005. godine, predstavka broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe član 376. stav 3. ZOO, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao apelaciju istog apelanta koja se odnosila na identično pravno pitanje, te da je u vezi s tim zaključio da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2878/21 od 16. novembra 2021. godine, tačka 12, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1115/21 (Kanton Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio