Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2469/22 („Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2469/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2469/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 025960 21 Rev od 23. marta 2022.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo „MARTINOVIĆ&PARTNERI“ d.o.o. Mostar, podnio je 1. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 025960 21 Rev od 23. marta 2022. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 025960 19 P 2 od 22. novembra 2019. godine obavezan je apelant da tužiocu (M. B.) isplati ukupan iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete i to zbog pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 500,00 KM i zbog pretrpljenog straha iznos od 500,00 KM. Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 025960 20 Gž 2 od 14. decembra 2020. godine usvojena je apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda na način da je tužiočev tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Presudom Vrhovnog suda od 23. marta 2022. godine usvojena je tužiočeva revizija i drugostepena presuda preinačena na način da je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da se dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovala vozila osigurana kod apelanta, te da je tužilac tom prilikom zadobio lake tjelesne povrede. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana

200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je, između ostalog, propisano da će sud oštećenom dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade materijalne štete ukoliko nađe da okolnosti slučaja to opravdavaju, te istakao da fizički bol i strah mogu, pod posebnim okolnostima, predstavljati samostalne osnove za naknadu štete. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da sama okolnost da se radi o lakoj tjelesnoj povredi ne isključuje pravo na naknadu štete po navedenim osnovima, ako su fizički bolovi i strah bili jakog ili srednjeg intenziteta i dužeg trajanja, što se utvrđuje nalazom vještaka medicinske struke. Vrhovni sud je istakao da je tužilac, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, prilikom nezgode zadobio udarac u regiji slabinske kičme i grudnog koša. Tužilac je trpio bol jakog intenziteta u trajanju do tri dana i srednjeg intenziteta u trajanju od 10 dana, te strah jakog intenziteta u trajanju od 12 časova od povređivanja i srednjeg intenziteta u trajanju od tri dana, pri čemu se devet dana nakon povređivanja, u periodu kada je trpio bol srednjeg intenziteta, obraćao ljekaru zbog tegoba u grudnom košu i kičmi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju zaključak prvostepenog suda da se tužiocu dosudi naknada nematerijalne štete po osnovima i u iznosima kako ih je dosudio taj sud.

4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbe člana 200. ZOO. Naime, apelant ističe da iz navedenih odredaba proizlazi da je bol jakog intenziteta uslov za ostvarivanje prava na naknadu štete za pretrpljene fizičke bolove, a da u konkretnom predmetu to nije bio slučaj jer je vještak u svom iskazu datom na glavnoj raspravi naveo da je tužilac „dva dana trpio fizičke bolove, a ne tri dana kako to pogrešno navodi Vrhovni sud“. Nadalje navodi da iz navedenih odredaba ZOO proizlazi da je intenzivan strah dužeg trajanja uslov za ostvarivanje prava na naknadu štete za pretrpljeni strah, a u konkretnom slučaju je „jasno da je strah kod tužioca bio kratkotrajan“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud u konkretnom slučaju primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23)..

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke sa relevantnim odredbama ZOO, dovoljno obrazložio zbog čega je prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da se tužiocu dosudi naknada nematerijalne štete po osnovima i u iznosima kako ih je dosudio taj sud. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi, kojima ukazuje na određeno „pogrešno“ interpretiranje vještakovog iskaza i „trajanje straha“ kod tužioca, ne dovode u pitanje zaključak Ustavnog suda o nepostojanju proizvoljnosti u postupanju tog suda. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

9. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2469/22 („Euroherc osiguranje“ d.d… | Sudska praksa | Aktio