Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-53/21 (N.M. i drugi)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Javni interes
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Miješanje u imovinu
  • Ustav entiteta
  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Komunalna taksa
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-53/21

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 53/21, rješavajući apelaciju N. M. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije:

N.M. podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću br. 01 0 U 016286 20 U od 27. novembra 2020. godine i 01 0 U 016285 20 U od 23. decembra 2020. godine i Huse Bošnjaka podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću br. 01 0 U 016283 20 U od 14. aprila 2021. godine i 01 0 U 016499 20 U od 5. jula 2021. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabrani diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije N.M. i Huse Bošnjaka podnesene zbog navodne povrede Ustava Federacije Bosne i Hercegovine zbog nenadle žnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N.M. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Amir Kajtezović, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 4. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 016286 20 U od 27. novembra 2020. godine i Rješenja Službe za komunalne djelatnosti, vodne resurse, zaštitu okoliša i inspekcijske poslove Općine Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03-23/7-3025/19 od 17. marta 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 53/21.

2. Prvoapelant, kojeg zastupa isti opunomoćenik, podnio je 3. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 016285 20 U od 23. decembra 2020. godine i Rješenja Službe broj 03-23/7-4347/18 od 17. marta 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 383/21.

3. Huso Bošnjak (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa isti opunomoćenik, podnio je 14. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 016283 20 U od 14. aprila 2021. godine i Rješenja Službe broj 03- 23/7-3020/18 od 17. marta 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2106/21.

4. Drugoapelant, kojeg zastupa isti opunomoćenik, podnio je 6. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 016499 20 U od 5. jula 2021. godine i Rješenja Službe broj 06/1-19/1-623/20 od 17. marta 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2853/21.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Službe zatraženo je u periodu od 19. do 24. maja 2022. godine da dostave odgovore na navedene apelacije.

6. Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 23. maja do 20. juna 2022. godine. Odgovori na apelacije su dostavljeni opunomoćeniku apelanata na izjašnjenje u periodu od 17. juna do 26. septembra 2022. godine. Opunomoćenik apelanata nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.

7. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene četiri apelacije iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je odlučio da, shodno članu 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, spoji predmete br. AP 53/21, AP 383/21, AP 2106/21 i AP 2853/21 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 53/21.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

9. Rješenjima Službe navedenim u tač. 1- 4. ove odluke utvrđeno je da su apelanti vlasnici poslovnih prostora, preciziranih u izrekama rješenja, i obveznici plaćanja komunalne naknade u 2018, 2019. i 2020. godini u preciziranim mjesečnim, odnosno ukupnim novčanim iznosima i određena im je obaveza plaćanja te naknade.

10. U obrazloženjima rješenja je konstatirano da su apelanti, u smislu člana 43. Zakona o komunalnim djelatnostima Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o KD) i člana 6. stav

1. Odluke o komunalnoj naknadi („Službeni glasnik Općine Velika Kladuša“ br. 3/17 i 15/7, u daljnjem tekstu: Odluka o KN), kao vlasnici poslovnih prostora ujedno i obveznici komunalne naknade za korištenje poslovnog prostora. Ovo stoga što zaključenim ugovorima o korištenju poslovnih prostora nisu prenijeli tu obavezu na korisnike poslovnih prostora. Iz obrazloženja navedenih rješenja proizlazi da je visina komunalne naknade obračunata na osnovu relevantnih parametara u smislu odredaba navedene Odluke, među kojima je i koeficijent namjene. Utvrdivši da korisnici u poslovnim prostorima obavljaju djelatnost priređivanja igara na sreću, odnosno djelatnost klađenja i kockanja, koeficijent namjene je osporenim rješenjima za tu djelatnost određen na osnovu člana 13. Odluke o KN (koeficijent 50).

11. Odlučujući o žalbama koje su apelanti podnijeli protiv prvostepenih rješenja, Ministarstvo je donijelo rješenja br. 11/-2-19-107-UP-2/20 od 18. augusta 2020. godine, 11/2-19-108-UP-2/20 od 24. augusta 2020. godine, 11/2-19-109-UP-2/20 od 19. augusta 2020. godine i 11-19-149-UP-2/20 od 23. oktobra 2020. godine kojim je odbilo žalbe.

12. U obrazloženjima rješenja je konstatirano da su prvostepene odluke pravilne i zakonite. Ministarstvo je ocijenilo da su neosnovani žalbeni navodi kojima su se apelanti pozivali na primjenu Presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U 65/13 od 13. maja 2014. godine na Odluku o komunalnoj naknadi. Naime, Ministarstvo je ukazalo da su tom presudom proglašene neustavnim odredbe Odluke o komunalnim taksama Općine Zenica („Službene novine Općine Zenica“ broj 5/09). Konstatirajući da se navedena presuda odnosi na primjenu druge odluke za područje druge općine, i to u vezi sa naplatom komunalne takse na istaknuti naziv firme, Ministarstvo je ocijenilo da se ta presuda ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Također, zaključilo je da su organi uprave dužni da primjenjuju Odluku o KN, jer ona nije bila predmet ocjene pred Ustavnim sudom FBiH, odnosno da odredbe te odluke nisu proglašene neustavnim.

13. Apelanti su podnijeli tužbe protiv navedenih rješenja Ministarstva, koje su odbijene kao neosnovane presudama Kantonalnog suda koje su osporene apelacijom (vidi tač. 1-4. ove odluke).

14. Kantonalni sud je, također, zaključio da su osporene odluke pravilne i zakonite. Tužbene navode kojima je ukazivano na neustavnost osporenih rješenja i Odluke o KN, zbog obračuna komunalne naknade prema djelatnosti koju obavlja obveznik te naknade, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i zaključio da je pravilan zaključak Ministarstva da su nadležni organi dužni da primjenjuju navedenu Odluku o KN.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelanti tvrde da je osporenim odlukama povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, pozivaju se na kršenje člana II.A.2.(1)c) Ustava FBiH, kojim je propisano pravo na jednakost pred zakonom. Ukazuju da je odredbama Odluke o KN, kao jedno od mjerila za obračun visine komunalne naknade, propisana namjena poslovnog prostora, odnosno vrsta djelatnosti koju u poslovnom prostoru obavlja vlasnik ili zakupac poslovnog prostora. Smatraju da je takav način propisivanja visine komunalne naknade u suprotnosti sa načelom jednakosti pred zakonom i navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Pri tome ukazuju da je odredbama Odluke o KN za djelatnost kockanja i klađenja (koja se obavlja u poslovnim prostorima) propisana 10 puta veća naknada u odnosu na npr. trgovačku djelatnost. Shodno tome, ističu da kao vlasnici poslovnih prostora, zavisno kome ih iznajme, plaćaju komunalnu naknadu u različitom iznosu. Također, ukazuju da vrsta djelatnosti prema „ustaljenoj praksi Ustavnog suda FBiH“ ne može biti kriterij za propisivanje vrste i visine komunalne takse i komunalne naknade, kao i drugih vrsta naknada. Tvrde da to proizlazi iz Presude Ustavnog suda FBiH broj U 22/19 od 24. septembra 2020. godine koju su dostavili uz apelacije.

II.Odgovori na apelacije

16. Kantonalni sud i Ministarstvo smatraju da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava apelanata iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

17. Služba navodi relevantne propise koji su bili osnov za donošenje osporenih odluka i izlaže tok konkretnog postupka. Pri tome ističe da se odredbe Odluke o KN kojima je namjena poslovnog prostora jedan od parametara za obračun komunalne naknade u skladu sa odredbama člana 48. stav

2. Zakona o KD. Ukazuje da je navedenom zakonskom odredbom propisano da se tom odlukom utvrđuje taj parametar. Smatra da u predmetnom postupku nisu povrijeđena prava apelanata zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom i predlaže da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ broj 4/11, 11/11, 6/12 - ispravka, 13/12, 8/15 i 14/17) glasi:

Član 43.

(Obveznici plaćanja komunalne naknade) (1) Obveznici plaćanja komunalne naknade su fizička i pravna lica vlasnici, odnosno korisnici:

[…]

b) poslovnog prostora;

[…] Član 48.

(Odluka o komunalnoj naknadi) (1) Općinsko vijeće svojom odlukom u skladu sa odredbama ovog Zakona, uvodi obavezu plaćanja komunalne naknade za korištenje objekata, uređaja i usluga iz komunalnih djelatnosti zajedničke komunalne potrošnje.

(2) Odlukom općinskog vijeća iz stava (1) ovog člana, kojom se uvodi obaveza plaćanja komunalne naknade utvrđuju se:

[…]

f) koeficijent namjene za poslovni prostor i građevinsko zemljište koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti;

[…]

19. Odluka o komunalnoj naknadi („Službeni glasnik Općine Velika Kladuša“ br. 3/17 i 15/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Obveznici plaćanja komunalne naknade su fizička i pravna lica, vlasnici odnosno korisnici:

[…]

b) Poslovnog prostora;

[…] Obveznici komunalne naknade su i nosioci prava raspolaganja i korištenja stambenog, poslovnog ili drugog prostora kada je vlasnik ugovorom tu obavezu prenio na korisnika.

[…] Član 10.

Mjerila za utvrđivanje visine komunalne naknade su:

Lokacija nekretnine […] Namjena prostora i vrsta djelatnosti nekretnine iz člana 6. i 7. ove Odluke, Koeficijent namjene KN.

Član 13.

Koeficijent namjene (KN), utvrđuje se prema vrsti i namjeni prostora, iznosi: Namjena prostora (stambenog, pomoćnog, poslovnog i dr.)

KOEFICIJENT:

[…] 2. poslovni prostori po vrsti djelatnosti Djelatnosti su razvrstane u grupama prema šifri djelatnosti iz Klasifikacije djelatnosti Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 47/10).

[…] R. br.

Oznaka djelat.

Djelatnosti Koeficijent namjene 17 R Umjetnost, zabava i rekreacija

- Djelatnost kockanja i klađenja […] […] VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

U odnosu na navode o povredi prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine

21. Član 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadle žan za odlučivanje;

22. Ustavni sud zapaža da su apelanti u apelaciji naveli da su im osporenim odlukama povrijeđena i prava iz Ustava FBiH. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na osnovu presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u dijelu koji se odnosi na povredu odredaba Ustava Federacije BiH, jer ona, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja „koja su sadržana u ovom ustavu“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1409/21 od 19. maja 2021. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

U odnosu na navode o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja navedenim apelacijama su presude Kantonalnog suda navedene u izreci ove odluke protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, apelacijom broj AP 53/21 osporena je Presuda broj 01 0 U 016286 20 U od 27. novembra 2020. godine, a ta apelacija je podnesena 4. januara 2021. godine, apelacijom broj AP 383/21 osporena je Presuda broj 01 0 U 016285 20 U od 23. decembra 2020. godine, a ta apelacija je podnesena 3. februara 2021. godine, apelacijom broj AP 2106/21 osporena je Presuda broj 01 0 U 016283 20 U od 14. aprila 2021. godine, koju je drugoapelant primio 1. aprila 2021. godine, a ta apelacija je podnesena 14. juna 2021. godine i apelacijom broj AP 2853/21 osporena je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 U 016499 20 U od 5. jula 2021. godine, a ta apelacija je podnesena 25. augusta 2021. godine. Imajući u vidu navedene datume, proizlazi da su pobrojane apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

29. Ustavni sud ukazuje na to da prvo mora ispitati da li apelanti posjeduju imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. Ustavni sud ukazuje na to da riječ „imovina“, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01). Dalje, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), „imovina“ koja se štiti može biti samo „postojeća imovina“ (vidi, Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, Serija A, broj 70, tačka 48), ili barem imovina za koju apelant ima „opravdano očekivanje“ da će je dobiti (vidi, Evropski sud, Vajagić protiv Hrvatske, presuda od 20. jula 2006. godine, predstavka broj 30431/03, tačka 34).

31. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da je apelantima osporenim odlukama utvrđena obaveza da plate komunalne naknade i određeno da plate te obaveze u određenim novčanim iznosima. Imajući u vidu posljedice koje izvršenje te obaveze može prouzrokovati apelantima u vidu smanjenja njihove postojeće imovine, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o imovinskim interesima apelanata koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2751/13 od 7. juna 2016. godine, tačka 33). S obzirom na to Ustavni sud smatra da apelanti imaju „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 61).

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog slučaja utvrđivanje obaveze da se plate komunalne naknade i nalaganje da se plate te obaveze u preciziranim iznosima predstavlja miješanje u imovinu apelanata u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2751/13 od 7. juna 2016. godine, tačka 36).

34. Ustavni sud mora, dalje, ispitati da li je miješanje bilo opravdano, odnosno da li je bilo predviđeno zakonom, da li je bilo u općem interesu i da li je bilo proporcionalno (vidi, npr. Evropski sud, Statileo protiv Hrvatske, presuda od 10. jula 2014. godine, predstavka broj 12027/10, tačka 118).

Da li je miješanje bilo „predviđeno zakonom“?

35. Ustavni sud podsjeća da je miješanje zakonito samo ako je zakon, koji je osnova miješanja, (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu sa principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, jer zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi, Evropski sud, Beyeler protiv Italije, presuda od 5. januara 2000. godine, predstavka broj 33202/96, tačka 109, i East/West Alliance ltd. protiv Ukrajine, presuda od 23. januara 2014. godine, predstavka broj 19336/04, tačka 167). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da su Zakon o KD i Odluka o KN na kojima su utemeljene osporene odluke javno objavljeni u službenim glasilima i da su njihove odredbe formulirane dovoljno jasno i precizno. Ustavni sud zapaža da je njihovim odredbama jasno propisana obaveza da se plaćaju komunalne naknade, odnosno uvjeti i načini utvrđivanja te obaveze, te da su s tim u vezi apelanti mogli odrediti svoje ponašanje.

36. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti ukazuju da Odluka o KN nije saglasna sa praksom Ustavnog suda FBiH. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da su se apelanti u postupku pred organom uprave i redovnim sudom, kao i u ovom postupku povodom apelacije pozivali na presude Ustavnog suda FBiH br. U 65/13 od 13. maja 2014. godine i U 22/19 od 24. septembra 2020. godine. Ustavni sud ponavlja da je tim presudama utvrđeno da nisu saglasne sa Ustavom FBiH odredbe preciziranih odluka o komunalnim taksama Općine Zenica, odnosno Općine Bosanski Petrovac. Te presude su se odnosile na tarifne brojeve u vezi sa naplatom komunalne takse na istaknuti naziv firme, odnosno za korištenje uređaja i opreme za pružanje usluga mobilne telefonije. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su se navedene presude Ustavnog suda FBiH odnosile na odredbe drugih općih akata drugih organa lokalne samouprave, kojima je regulirana naplata komunalne takse prema različitim osnovima u odnosu na konkretan slučaj. Shodno tome, te imajući u vidu činjenicu da relevantne odredbe Zakona o KD i Odluke o KN koje su primijenjene u konkretnom slučaju nisu bile predmet ocjene ustavnosti, odnosno nisu proglašene neustavnim navedenim presudama Ustavnog suda FBiH, Ustavni sud zaključuje da su ti apelacioni navodi neosnovani.

37. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da Zakon o KD i Odluka o KN ispunjavaju navedene standarde miješanja u skladu sa zakonom u smislu Evropske konvencije. Da li je miješanje bilo „u skladu s općim interesom”?

38. Drugo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti u konkretnom slučaju jeste da li je miješanje u imovinu apelanata bilo u općem interesu. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da Zakon o KD i Odluka o KN uvode obavezu plaćanja komunalne naknade kao javnog prihoda budžeta općine namijenjenog za finansiranje obavljanja komunalnih djelatnosti zajedničke komunalne potrošnje, kao što su npr. održavanje čistoće na javnim površinama, održavanje javnih saobraćajnih površina u naselju, upravljanje objektima i uređajima javne rasvjete i dr. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je odredbama Zakona o KD propisano da su komunalne djelatnosti od javnog interesa i da se obavljaju kao javne službe (član 6. stav 1). Također, Ustavni sud ističe da je odredbama navedenog zakona propisano (član 6. stav 2) da se pod pojmom javnog interesa u komunalnim djelatnostima podrazumijeva zadovoljavanje onih potreba društva bez kojih bi bili nezamislivi uvjeti života i rada građana, državnih organa, privrednih subjekata na području kantona. Dakle, shodno eksplicitnim odredbama Zakona o KD, obaveza da se plaća komunalna naknada u konkretnim slučajevima je uvedena u svrhu finansiranja obavljanja djelatnosti od javnog interesa. To je nesumnjivo legitiman cilj u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u imovinu apelanata služi zakonitom cilju u javnom interesu.

Proporcionalnost miješanja

39. Ustavni sud mora naročito ispitati da li se miješanjem u pravo na mirno uživanje imovine postiže prijeko potrebna pravična ravnoteža između zahtjeva javnog interesa i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinaca, te da li se apelantima nameće neproporcionalan i pretjeran teret (vidi, inter alia, op.cit., presuda Statileo, tačka 123).

40. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi dosljedno ukazivao da domaće vlasti uživaju široku slobodu procjene da utvrde šta je u javnom interesu, naročito kad se radi o javnim prihodima, budući da nacionalni zakonodavac ima široko pravo diskrecije u provođenju ekonomske, socijalne i drugih javnih politika (vidi, Evropski sud, op. cit., presuda Vajagić, tačka 41). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Odlukom o KN, koja je donesena na osnovu ovlaštenja iz člana 48. Zakona o KD, propisan koeficijent namjene za poslovni prostor kao jedno od mjerila za utvrđivanje visine komunalne naknade. Taj kriterij je eksplicitno naveden i u članu 48. stav (2) tačka f) Zakona o KD. Iz odredaba navedene Odluke o KN proizlazi da se taj koeficijent određuje prema vrsti djelatnosti koja se obavlja u poslovnom prostoru, te da su te djelatnosti podijeljene na 23 grupe prema šiframa djelatnosti iz Klasifikacije djelatnosti Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 47/10). Grupe djelatnosti su, dalje, razvrstane na podgrupe za koje je određen koeficijent namjene, koji se kreće od 1 do 50. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da kockanje i klađenje, svakako, predstavljaju specifičnu djelatnost sa širokim socijalnim, ekonomskim i psihološkim reperkusijama zbog čega se i pozitivnim propisima striktno uređuje i ograničava njeno obavljanje.

41. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da se radi o većem broju djelatnosti od različitog društvenog i ekonomskog značaja, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je Općinsko vijeće, kao organ javne vlasti, koje je donijelo Odluku o KN prekoračilo slobodu procjene koju ima povodom navedenog pitanja. Pri tome Ustavni sud zapaža da su apelanti svojom voljom, iako su bili upoznati sa odredbama Odluke o KN, kao vlasnici poslovnih prostora izabrali da zaključe ugovore o zakupu sa zakupcima koji obavljaju djelatnost kockanja i klađenja. Također, kako je to obrazloženo u rješenjima Službe, ugovorom o zakupu apelanti nisu prenijeli na zakupce obavezu da plaćaju naknadu iako su u smislu odredaba Odluke o KN imali tu mogućnost. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su upravni organi i sudovi postigli pravičnu ravnotežu između javnog interesa i zaštite prava pojedinaca, odnosno da na apelante nije prebačen poseban i pretjeran teret.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nediskriminacija

43. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

44. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

45. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

46. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjeroispovijesti i sl. u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, aplikacije br. 1474/62 i dr., presuda iz 1968. godine). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, aplikacija broj 5310/71, presuda iz 1978. godine).

47. Dalje, Ustavni sud naglašava da je član 14. Evropske konvencije primjenjiv u slučajevima kada postoji različito postupanje prema zabranjenom osnovu prema licu ili grupi lica koja se nalaze u sličnoj situaciji u vezi s nekim pravom iz Evropske konvencije i njenih protokola, a za to različito postupanje nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Prema tome, da bi se primijenio član 14. Evropske konvencije, pravilo, akt ili propust moraju potpadati pod djelokrug nekog materijalnog prava iz Evropske konvencije.

48. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizlazi, iako se apelanti o tome nisu posebno izjasnili, da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo zato što su, kako iz apelacionih navoda proizlazi, primjenom različitog koeficijenta namjene u smislu odredaba Odluke o KN diskriminirani u odnosu na druge vlasnike, odnosno korisnike poslovnih prostora u kojima se obavljaju druge vrste djelatnosti. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da su apelanti drugačije tretirani u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji prema nekom zabranjenom osnovu (vlasnike ili zakupce poslovnih prostora u kojima se obavlja djelatnost kockanja ili klađenja). Ustavni sud smatra da treba uzeti u obzir, kako je već rečeno, da se u konkretnom slučaju radi o specifičnoj vrsti djelatnosti, kojom se ostvaruju velike zarade (npr. prema informacijama Porezne uprave FBiH, priređivači igara na sreću su u 2021. godini ostvarili ukupan promet od 1,59 milijardi KM, izvor: Akta.ba) sa čim se druge djelatnosti teško ili nikako mogu porediti (npr. BH Telekom je u 2021. godini ostvario ukupan prihod od 471,6 miliona KM, izvor: fbihvlada.gov.ba, a radi se o vrlo profitabilnoj djelatnosti). Stoga, Ustavni sud smatra da različit tretman u konkretnom slučaju ima razumno opravdanje, te da apelanti nisu diskriminirani u smislu člana 14. Evropske konvencije u vezi sa člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, također, smatra da je neosnovano pozivanje na kršenje nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije koje su apelanti, zapravo, doveli u kontekst kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u imovinu apelanata osporenim odlukama kojima je utvrđena obaveza plaćanja komunalne naknade bilo zakonito i kada zadovoljava princip proporcionalnosti miješanja, odnosno uspostavlja balans između interesa apelanata i javnog interesa, tj. legitimnog cilja finansiranja obavljanja komunalnih djelatnosti zajedničke komunalne potrošnje.

51. Također, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršena nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz osporenih odluka i iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da su apelanti u predmetnom postupku drugačije tretirani u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji po zabranjenom osnovu, već da za njihovo razlikovanje postoji razumno i logično opravdanje kada se radi o određivanju koeficijenta prema kojem se plaća komunalna naknada.

52. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka a), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-53/21 (N.M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio