Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-309/21 (Zdravstvena ustanova „Moja apoteka“ Banja Luka)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-309/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-309/21, rješavajući apelaciju Zdravstvene ustanove „Moja apoteka“ Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravstvene ustanove „Moja apoteka“ Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 047952 20 Rsž 2 od 20. februara 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdravstvena ustanova „Moja apoteka“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Predrag Baroš, advokat iz Banja Luke, podnijela je 29. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 Rs 047952 20 Rev 2 od 11. novembra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 047952 20 Rsž 2 od 20. februara 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 Rs 047952 19 Rs 2 od 13. augusta 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1354/20 od 22. aprila 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 11. novembra 2020. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda od 11. juna 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev E.S. (u ovom predmetu tužene) kojim je tražila da se utvrdi da se Ugovor o radu na određeno vrijeme, zaključen između nje i apelantice, ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Istom presudom je odbijen i apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tuženu da joj na ime naknade materijalne štete i troškova postupka isplati određene novčane iznose. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je donio presudu od 19. februara 2019. godine kojom je žalbu tužene odbio i prvostepenu presudu, u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva potvrdio, dok je apelantičinu žalbu usvojio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva ukinuo i predmet u tom dijelu vratio na ponovno suđenje.

4. U ponovljenom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj 95 0 Rs 047952 19 Rs 2 od 13. augusta 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 95 0 Rs 047952 20 Rsž 2 od 20. februara 2020. godine, kojom je odbijen apelantičin protivtužbeni zahtjev za naknadu štete i troškova postupka.

5. U postupku je utvrđeno da su tužena i apelantica 26. maja 2016. godine zaključile Ugovor o radu na određeno vrijeme, da je u poslovnoj jedinici apelantice u Trebinju, u kojoj je radila tužena, 29. septembra 2016. godine izvršena inventura i vanredni popis robe, te da je tom prilikom utvrđen manjak u određenom novčanom iznosu. Apelantica smatra da je šteta nastala za vrijeme dok je tužena obavljala poslove šefa apoteke i da je odgovorna za njen rad, smatrajući da je šteta nastala iz krajnje nepažnje. Redovni sudovi su na osnovu provedenih dokaza, primjenom odredbi člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i člana 147. stav 1. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZR) zaključili da apelantica nije dokazala namjeru ili krajnju nepažnju tužene, odnosno nije navela konkretne propuste ili nepravilnosti u obavljanju poslova radnog mjesta koji bi bili u uzročnoj vezi sa nastalim inventurnim manjkom. Prema obrazloženju redovnih sudova, apelantica nije ni predlagala izvođenje kojima bi potkrijepila svoje tvrdnje da je materijalna šteta nastupila baš u periodu kada je tužena bila na mjestu šefa apoteke. Odluku o troškovima postupka redovni sudovi su donijeli primjenom čl. 386. i 387. ZPP-a. Pri tome, Okružni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantičini žalbeni prigovori koji se odnose na troškove postupka, da je sud nepravilno zaključio da nijedna stranka u postupku nije uspjela. S tim u vezi, Okružni sud je naglasio da su obje stranke odbijene sa tužbenim zahtjevima (tužena sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da se Ugovor o radu na određeno vrijeme smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme i apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu štete), pa je zaključio da je prvostepeni sud u tom dijelu donio pravilnu odluku.

6. Vrhovni sud je Rješenjem broj 95 0 Rs 047952 20 Rev 2 od 11. novembra 2020. godine, na osnovu člana 237. ZPP-a, apelantičinu reviziju odbacio.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica u suštini ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka i smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo. Naročito, apelantica navodi da sud nije obrazložio zašto je, iz kojih razloga i cijeneći koje činjenice, odlučio o troškovima postupka na način kako je to uradio. Smatra da je pogrešan zaključak suda da niti jedna stranka nije uspjela u sporu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

11. Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je apelantičin tužbeni zahtjevi odbijen jer apelantica tokom postupka nije, u smislu člana 7. ZPP-a i člana 147. stav 1. ZR-a, dokazala ni namjeru niti krajnju nepažnju tužene, niti je dokazala u kom vremenskom periodu je nastupila materijalna šteta u vidu iskazanog manjka i isteklih rokova. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi o troškovima postupka odlučili pozivajući se na relevantne odredbe čl. 386. i 387. ZPP-a, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Što se tiče navoda o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana13. Evropske konvencije, apelantica nije ove navode obrazložila, a Ustavni sud ne uočava bilo šta što bi ukazalo da je takva povreda moguća. Stoga su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-309/21 (Zdravstvena ustanova „Moja… | Sudska praksa | Aktio