Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2537/22 (Ž. D. i D. D.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Služnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2537/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. studenog 2022. godine, u predmetu broj AP-2537/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Željko Deronjić i Danica Deronjić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Željko Deronjić i Danica Deronjić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 025429 22 Gž od 11. travnja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Deronjić i Danica Deronjić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bratunca, koje zastupa Slobodan Milovanović, odvjetnik iz Bratunca, podnijeli su 4. srpnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 025429 22 Gž od 11. travnja 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 P 025429 20 P od 22. studenog 2021. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja (R.D., M.D. i Z.D.) te je apelantima ukinuto pravo služnosti prolaza preko parcele tužitelja, kako je to precizirano u izreci prvostupanjske presude.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su tužitelji suposjednici navedene parcele i da su apelanti koristili tu parcelu kao prilazni put, za dolazak i prolazak, do svoje parcele. Međutim, Okružni sud je naveo da je u konkretnom predmetu sporno da li su prestali postojati zakonski uvjeti da apelanti i dalje koriste parcelu tužitelja kao pristupni put do svoje parcele. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je prvostupanjski sud očevidom utvrdio da se parcela apelanata svojom cijelom površinom veže za lokalni asfaltni put, te da je pristup njihovoj parceli mnogo lakši i pristupačniji s lokalnog puta, nego preko parcele tužitelja. Također, ukazao je da je prvostupanjski sud utvrdio da i sami apelanti svojoj parceli prilaze izravno s lokalnog puta. Pri tome, ukazao je da je sve navedeno vrlo precizno prikazano u nalazu i mišljenju vještaka geometra i fotografijama spornog lokaliteta. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je korištenje parcele tužitelja, kao poslužnog dobra, izgubilo svaku razumni svrhu, slijedom čega je pravilno usvojio tužbeni zahtjev tužitelja shodno odredbama članka 258. stav (1) Zakona o stvarnim pravima. Navedenom odredbom je, između ostalog, propisano da ako pravo služnosti izgubi razumnu svrhu, vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se ono ukine.

4. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tijekom parničnog postupka, pa, između ostalog, smatraju da su redoviti sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da u konkretnom slučaju nisu nastupile okolnosti za ukidanje prava stvarne služnosti, jer je u vrijeme kada je uspostavljena ova služnost već postojao javni put, kao i da se bez provedenog vještačenja posredstvom vještaka prometne struke nisu mogle utvrditi pravno relevantne činjenice za ukidanje ove služnosti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. velječe 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).

8. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, nasuprot navodima apelanata, jasno obrazložio zbog čega je prihvatio zaključak prvostepenog suda da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi za ukidanje prava služnosti u smislu odredaba članka 258. stav (1) Zakona o stvarnim pravima. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću pitanje prava na pravično suđenje, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2537/22 (Ž. D. i D. D.) | Sudska praksa | Aktio