Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-152/21 (S. Š.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Radni odnos
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-152/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-152-21, rješavajući apelaciju Saliha Šahinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha Šahinovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 043781 20 Rsž od 16. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salih Šahinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Amir Ezić, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 15. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 Rs 043781 20 Rsž od 16. novembra 2020. godine i presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 Rs 043781 19 Rs od 24. februara 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 18 0 Rs 043781 19 Rs od 24. februara 2020. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv tuženog ZU „Dom zdravlja“ Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: tuženi), usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je nezakonita odluka tuženog o otkazu apelantu ugovora o radu, zaključenog 12. decembra 2018. godine sa tuženim, sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 24. maja 2019. godine. Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da su navedene odluke nezakonite u dijelu ponude apelantu poslova doktora medicine specijaliste u timu porodične medicine i nalaganje tuženom da apelanta vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije donošenja odluke od 24. maja 2019. godine. Odbijen je i apelantov zahtjev za isplatu naknada na ime neisplaćanih plata i uplate pripadajućih doprinosa kako je detaljno navedeno u stavu 3. izreke presude.
3. Općinski sud je naveo, da je tuženi dokazao, što je u konačnici i apelant svojim iskazom u svojstvu parnične stranke potvrdio, da apelant nije prihvatio obavljanje ponuđenih poslova u službi porodične medicine „u punom radnom vremenu“, jer je već obavljao poslove „u privatnoj - vlastitoj internističkoj ordinaciji“. Općinski sud je naveo da apelant smatra da mu po osnovu ranije zaključenog ugovora o radu pripada pravo na rad kod tuženog sa nepunim radnim vremenom od četiri sata dnevno. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da je tokom postupka dokazano da je apelant prije donošenja osporene odluke po osnovu zaključenog ugovora obavljao poslove kod tuženog sa radnim vremenom od četiri sata dnevno. Stoga bi apelantu pripadalo pravo da ponuđene poslove u službi porodične medicine obavlja sa nepunim radnim vremenom u trajanju od četiri sata. Međutim, cijeneći da apelant svojim tužbenim zahtjevom nije tražio povrat na ponuđeni rad u porodičnoj medicini, već da se tuženi obaveže da apelanta vratiti na poslove specijaliste interne medicine, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Prema mišljenju Općinskog suda, apelantu se nije moglo dosuditi ono što nije tražio, niti je mogao obavezati tuženog da apelanta vrati na poslove koji su pravilnikom o radu ukinuti. Općinski sud je odbio i apelantov zahtjev za isplatu naknada na ime plata i doprinosa u traženom iznosu kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.
4. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 18 0 Rs 043781 20 Rsž od 16. novembra 2020. godine kojom je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena u odnosu na usvajajući dio zahtjeva, tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Apelantova žalba je odbijena.
5. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naglasio da su osnovani žalbeni navodi tuženog kojim ukazuje na pogrešnu primjenu odredaba Pravilnika u radu tuženog, kada je utvrdio nezakonitost osporenih odluka u dijelu kojim je apelantu ponuđeno obavljanje poslova u službi porodične medicine sa punim radnim vremenom. Kantonalni sud je istakao da organizaciju poslovanja i dužinu radnog vremena određuje poslodavac u skladu sa svojim Pravilnikom o radu i internim aktima, s tim da je Zakonom o radu propisana maksimalna dužina trajanja radnog vremena. Kantonalni sud je zaključio da su osporene odluke tuženog zakonite u dijelu kojim je apelantu ponuđen posao sa punim radnim vremenom, cijeneći da su razlozi prvostepenog suda u suprotnosti sa odredbama Pravilnika tuženog, Kolektivnog ugovora u zdravstvu i Zakona o radu.
6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je zbog pogrešne ocjene dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno pravo. Apelant, između ostalog, ukazuje da je sa tuženim imao zaključen ugovor o radu od 12. decembra 2018. godine sa nepunim radnim vremenom, te da je shodno navedenom ugovoru tužena imala obavezu da apelantu omogući rad sa nepunim radnim vremenom u trajanju od četiri sata dnevno. Naime, apelant je obavljao rad „u vlastitoj privatnoj internističkoj ordinaciji, o čemu je tuženi bio obaviješten od strane [apelanta]“. Apelant također navodi da Kantonalni sud nije cijenio da je prema ugovoru o radu apelant imao saglasnost tuženog za rad sa nepunim radnim vremenom. Apelant također smatra da Kantonalni sud nije dao obrazloženje njegovih žalbenih prigovora.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, predstavka broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge o tome zašto je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Ustavni sud smatra da je takvo obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, pa stoga nema ništa što bi moglo voditi zaključku o bilo kakvoj proizvoljnosti u odlučivanju. Nezadovoljstvo apelanta ishodom konkretnog postupka, ne može pokrenuti pitanje poštivanja garancija iz člana 6. 1. Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić