Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2318/21 (B. I.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Testament
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2318/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2318/21, rješavajući apelaciju Bosanke Ignjatić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bosanka Ignjatić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 028373 20 Rev od 21. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bosanka Ignjatić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, koju zastupa Ljubomir B. Jugović advokat iz Prnjavora, podnijela je 28. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 028373 20 Rev od 21. aprila 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 028373 19 P 2 od 30. maja 2019. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim su M.P, B.P, J.M. i S.D. (u daljnjem tekstu: tužioci) tražili da sud utvrdi da nije pravno valjan i da ne proizvodi pravne posljedice pismeni testament pred svjedocima testatora V.I. (u daljnjem tekstu: testator), što je apelantica dužna priznati i trpjeti, te su obavezani tužioci da apelantici naknade troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je zaključio da isprava naslovljena kao „Izjava o ponemoći (punemoć)“ bez datuma, iako je napisana „na neuobičajen način za ovu vrstu dokumenta“, predstavlja pismeni testament pred svjedocima jer sadrži izjavu testatora da „poslije moje smrti moju imovinu (stan) ostavljam Bosanki Ignjatić“. Sud je obrazložio da testament sadrži sve elemente propisane odredbom člana 69. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON). Naveo je da je testator znala da piše i čita, da je tekst spornog testamenta sačinio njen komšija G.J. i da ga je testator svojeručno potpisala u prisustvu dva svjedoka D.J. i P.Ž, koji su takođe potpisali testament, izjavivši pred njima da je to njen testament. Pri tome je sud ocijenio da činjenica da je svjedok testamenta P.Ž. nešto kasnije došao u prostoriju gdje se sačinjavao sporni testament, uz radnje koje su pred njim ponovljene, ni na koji način ne narušava propisani zakonski slijed radnji.
3. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 028373 19 Gž od 11. marta 2020. godine odbijena je žalba tužilaca i prvostepena presuda je potvrđena, te je odbijen i zahtjev tužilaca za naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je prihvatio pravni stav i razloge koje je dao prvostepeni sud. Pri tome je ocijenio neosnovanim žalbeni navod da prvostepeni sud nije cijenio dio iskaza P.Ž, koji je naveo da nije bio prisutan kada je sporna izjava pisana, ali da je taj dokument potpisao kada mu ga je zet G.J. pročitao u prisustvu testatora. S tim u vezi, sud je istakao da, shodno odredbi člana 69. ZON, za punovažnost testamenta nije bitno da testator pročita tekst testamenta.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 78 0 P 028373 20 Rev od 21. aprila 2021. godine usvojena je revizija koju su izjavili tužioci i nižestepene presude su preinačena na način da je tužbeni zahtjev usvojen i utvrđeno je da sporni testament nije pravno valjan i da ne proizvodi pravne posljedice, što je apelantica dužna priznati i trpjeti, te je apelantica obavezana da tužiocima naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 69. ZON propisano da zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti testament na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament. Nadalje je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je svjedok P.Ž. potvrdio da nije bio prisutan prilikom pisanja sporne isprave i da nije obraćao pažnju na to da li je njegova kćerka D.J. kao svjedok testamenta tu ispravu potpisala prije ili poslije njegovog dolaska u stan testatora. Zatim je naveo da je taj svjedok izjavio da se ne sjeća da je testator u njegovom prisustvu rekla „Ovo je moj testament“ i da li je prije njegovog dolaska tu ispravu već bila potpisala, a da je „moguće da je pred njim potpisala“.
5. Sud je nadalje ukazao da iz sadržaja odredbe člana 69. ZON proizlazi da je za valjanost spornog testamenta potrebno, između ostalog, da zavještalac ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpiše pred dva istovremeno prisutna svjedoka i da pred njima izjavi da je to njegov testament. Sud je takođe ukazao da je pisani testament pred svjedocima strogo formalni akt i da je smisao forme u tome da se osigura autentičnost izjavljene volje koja proizvodi pravno dejstvo poslije smrti zavještaoca, kada više ne postoji mogućnost da je sam interpretira, dokazuje ili osporava. Sud je naglasio da se zavještalac može koristiti ovom formom testamenta samo ako je u stanju da čita i piše u momentu sačinjavanja testamenta, kako bi sam pročitao ono što je drugi napisao po njegovom kazivanju i potvrdio autentičnost svoje izjavljene volje, te da bi, pošto se u to uvjeri, pred svjedocima izjavio da je to njegov testament. Istakao je da je funkcija svjedoka upravo u tome da posvjedoče da je zavještalac pred njima pročitao tekst koji je drugi napisao i nakon toga izjavio da je to njegov testament. Pored toga, sud je ukazao da je za valjanost ove vrste testamenta potrebno da se svjedoci istovremeno svojeručno potpišu na samoj ispravi koju je zavještalac označio kao testament i pred svjedocima je potpisao. Sud je nadalje naveo da se može prihvatiti zaključak nižestepenih sudova da je svjedok testamenta P.Ž. potpisao spornu ispravu, ali da taj svjedok nije potvrdio druge činjenice koje su od pravnog značaja za valjanost spornog testamenta, jer se u pogledu svih drugih odlučnih činjenica svjedok izjasnio neodređeno, navodeći da se „ne može sjetiti“. S obzirom na navedeno, činjenicu da u konkretnom slučaju svjedok P.Ž. nije prisustvovao sastavljanju i potpisivanju testamenta, te da se niko od svjedoka nije ni izjašnjavao o čitanju testamenta, sud je zaključio da sporni testament nije punovažan.
Apelacioni navodi
6. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. S tim u vezi, apelantica navodi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primijeni odredbe člana 69. ZON. Ističe da je Vrhovni sud presudu zasnovao samo na iskazu svjedoka P.Ž, koji je starije životne dobi i boluje od Parkinsonove bolesti, a da pri tome nije obrazložio zašto nije poklonio vjeru svjedocima D.J. i G.J. koji su potvrdili da je P.Ž. bio prisutan kada je testator potpisala sporni testament. Apelantica ističe da navedenom odredbom, kao uslov za punovažnost pisanog testamenta pred svjedocima, nije potrebno da se svjedoci potpišu na testament, kako to smatra sud. Apelantica navodi da bi testament bio punovažan i kada bi se prihvatilo da je svjedok P.Ž. došao kasnije, jer su u trenutku kada je testator potpisala testament i izjavila da je to njen testament bili prisutni svjedoci D.J. i G.J, koji je sačinio tekst testamenta ali ga nije potpisao. S tim u vezi, apelantica ističe da je Vrhovni sud SRBiH u presudi od 21. aprila 1988. godine zauzeo stav „da svojstvo svjedoka testamenta ima i lice koje je testament sačinilo po kazivanju ostavioca“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa apelantičinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu jer je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primijeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23. ili ). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao teleološko (ciljno) tumačenje odredbe člana 69. ZON, iz kojeg je izveo jasne i precizne razloge za zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni formalni uslovi za punovažnost spornog testamenta propisani tom zakonskom odredbom, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud jasno ukazao da svjedok P.Ž, osim nesporne činjenice da je potpisao sporni testament, nije potvrdio druge činjenice koje su od pravnog značaja za valjanost spornog testamenta (da je testator pred njim potpisala sporni testament i izjavila da je to njen testament) u smislu odredbe člana 69. ZON, pa u takvom obrazloženju Ustavni sud ne uočava proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da činjenica da su preostala dva svjedoka tvrdila suprotno, ne može per se voditi zaključku da su sudovi postupali proizvoljno prilikom ocjene dokaza. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da, suprotno stavu Vrhovnog suda, odredbom člana 69. ZON zaista nije propisano da je potrebno da ga potpišu svjedoci testamenta. Međutim, Ustavni sud smatra da navedeni stav Vrhovnog suda, u okolnostima kada jedan od svjedoka testamenta nije bio prisutan kada je testator potpisala testament i izjavila da je to njen testament, što se pokazuje kao neophodan preduslov za punovažnost testamenta u smislu odredbe člana 69. ZON, nije doveo u pitanje pravičnost predmetnog postupka u cjelini. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da apelantica u prilogu apelacije nije dostavila presudu u Vrhovnog suda SRBiH od 21. aprila 1988. godine, pa se o tim navodima Ustavni sud ne može očitovati. Konačno, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje.
11. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbama ZPP propisana mogućnost izjavljivanja žalbe i revizije, te da apelantica nije koristila te pravne lijekove jer je bila zadovoljna ishodom postupka pred nižestepenim sudovima. Međutim, apelantica je dala odgovor na žalbu kao i odgovor na reviziju tužilaca i predložila da se ti pravni lijekovi odbiju. Stoga, činjenica da je parnični postupak rezultirao usvajanjem revizije tužilaca ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić