Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-375/21 (N. B.)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-375/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-375/21, rješavajući apelaciju Nađide Begić, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) te člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nađide Begić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 394224 15 Rsž od 11. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nađida Begić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 394224 15 Rsž od 11. novembra 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 394224 13 Rs od 1. juna 2015. godine naloženo je tuženom „Klinički centar Univerziteta u Sarajevu“ (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati razliku plate za relevantni period sa pripadajućim naknadama i doprinosima na ime PIO u iznosima preciziranim u izreci presude. Općinski sud je, na temelju provedenih dokaza, utvrdio da je apelantica zaposlenica tuženog na temelju ugovora o radu na poslovima višeg radiološkog tehničara, sa pripadajućim koeficijentom za obračun plate. Utvrđeno je da je apelantica 28. decembra 2011. godine, prije zaključenog ugovora o radu, stekla visoku stručnu spremu i zvanje diplomirani inženjer medicinske radiologije i da je nakon toga položila stručni ispit. Tuženi je apelantici obračunavao platu prema koeficijentu iz ugovora o radu. Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev jer je utvrdio da je apelantici plata morala biti obračunata prema većem koeficijentu na osnovu člana 33. Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i grupi složenosti poslova VIII/2. Naime, kako je navedeno, apelantica je obavljala poslove za koje se traži visoka stručna sprema medicinskog smjera koju i posjeduje.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 394224 15 Rsž od 11. novembra 2020. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da je u cijelosti odbijen apelanticin tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelantica u relevantnom periodu obavljala poslove za koje je predviđena visoka školska sprema jer takav zaključak nema uporište u izvedenim dokazima. Stoga, nema ni osnova za primjenu većeg koeficijenta iz VIII/2 grupe složenosti poslova, koja je regulisana članom 33. Kolektivnog ugovora. Teret dokazivanja činjenice da apelantici pripada pravo na isplatu plate po većem koeficijentu bio je na apelantici jer je tokom postupak tvrdila da za to postoji zakonski osnov, ali te navode nije dokazala. Dalje je obrazloženo da iz člana 33. Kolektivnog ugovora proizlazi da se grupa složenosti poslova određuje ne samo prema zanimanju, već i prema poslovima koje zaposlenici obavljaju, a apelantica je kod tuženog obavljala poslove višeg radiološkog tehničara. Kako apelantica nije dokazala da je za obavljanje poslova iz zaključenog ugovora o radu bila potrebna visoka školska sprema, nije dokazala ni da joj pripada razlika plate koju potražuje, pa joj ne pripada ni pravo na uplatu doprinosa.

4. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih navoda, apelantica ističe da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava zakonske standarde u pogledu ocjene izvedenih dokaza u dovoljnoj mjeri da bi otklonili sumnju u proizvoljnost u tumačenju i primjeni relevantnog prava. U tom pogledu, apelantica ističe da je Kantonalni sud, u drugom, pravno identičnom predmetu, donio presudu broj 65 0 Rs 392034 15 Rsž od 28. oktobra 2020. godine kojom je žalbu tuženog odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Apelantica naglašava da je Kantonalni sud u toj odluci jasno naveo da činjenica da tuženi ne želi zaključiti novi ugovor o radu, niti izmijeniti svoje normativne akte u skladu sa Kolektivnim ugovorom, ne znači da joj nije dužan isplaćivati platu u skladu sa njenom stručnom spremom, jer ona obavlja poslove radnog mjesta za koje joj je potrebna visoka stručna sprema. Shodno tome, apelantica je istakla da joj je zbog nedosljednosti prakse povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. Isto tako, apelantica smatra da je prvostepeni sud pravilno kroz provedene dokaze cijenio činjenicu da je imala visoku stručnu spremu koja je bila potrebna za rad na poslovima predviđenim Pravilnikom o sistematizaciji, te da joj je plata morala biti obračunata prema većem koeficijentu na osnovu člana 33. Kolektivnog ugovora. Konačno, apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu jer je donošenjem osporene odluke došlo do umanjenja apelantičine imovine.

5. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, predstavka broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32. kao i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Ustavni sud također podsjeća da je u praksi već rješavao gotovo identično činjenično i pravna pitanja, te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i imovinu (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-115/21 od 5. oktobra 2022. godine, AP-2534/21 od 9. marta 2022. godine i AP-3975/21 od 9. februara 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naročito, Ustavni sud ističe da je u spomenutoj odluci AP-115/21 u odnosu na prigovor postojanja pravne nesigurnosti naveo da samo postojanje proturječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti, ukoliko time nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (idem, tačka 12). Ustavni sud ne vidi razloga da u ovom predmetu zauzme drugačiji stav. Budući da se navedeno obrazloženje u cijelosti odnosi i na ovaj predmet, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja istog pitanja, poziva u cijelosti na svoj stav iznesen u odluci AP-115/21.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-375/21 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio