Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1781/21 (D. J.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ugovor o poklonu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1781/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1781/21, rješavajući apelaciju Dragana Jaćimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Jaćimovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 253971 20 Gž 2 od 16. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Jaćimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banja Luke, podnio je 20. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 253971 21 Rev od 6. aprila 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 253971 20 Gž 2 od 16. oktobra 2020. godine.

2. Apelant je, prije podnošenja ove apelacije, 16. decembra 2020. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 253971 20 Gž 2 od 16. oktobra 2020. godine, koja je zavedena pod brojem AP-4559/20. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP- 4513/20 od 12. januara 2021. godine (u okviru koje je razmatrao i apelantov predmet, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), navedenu apelaciju odbacio kao preuranjenu. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Tužilac Lj. J. (u daljnjem tekstu: tužilac) je podnio tužbu protiv apelanta Osnovnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), radi utvrđenja ništavosti ugovora o poklonu od 20. juna 2016. godine koji su zaključili tužilac, kao poklonodavac i apelant, kao poklonoprimac (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Ovim ugovorom tužilac je poklonio apelantu svoj suposjednički dio na nekretninama preciznije navedenim i opisanim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni dio nekretnina). Nadalje, tužilac je tokom postupka promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva i tražio poništenje spornog ugovora.

4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 253971 19 P 2 od 16. decembra 2019. godine, donesenoj u ponovljenom postupku, usvojen je tužbeni zahtjev tužioca, te je poništen sporni ugovor. Takođe, određeno je da je apelant dužan priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude na spornom dijelu nekretnina uspostavi ranije suposjedničko stanje koje je postojalo prije zaključenja spornog ugovora na način preciznije naveden u izreci presude. Osim toga, određeno je da je apelant dužan tužiocu predati u posjed sporni dio nekretnina. U obrazloženju, Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je utvrdio da je tužilac kao poklonodavac u vrijeme potpisivanja spornog ugovora bio u fazi toksikomanske zavisnosti od alkohola, kada je njegova sposobnost da shvati suštinu spornog ugovora bila isključena.

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 253971 20 Gž 2 od 16. oktobra 2020. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud poništio sporni ugovor „(pravilno: utvrđuje se da je ništav sporni ugovor)“. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud postupao po preinačenom tužbenom zahtjevu kojim je tužilac tražio da se sporni ugovor poništi jer je zaključen bez saglasnosti volje u smislu odredbi čl. 26. i 28. ZOO. Okružni sud je ukazao da kod činjenice da tužilac tvrdi da u vrijeme zaključivanja spornog ugovora zbog zdravstvenog stanja nije bio u stanju da razumno rasuđuje, iako nije bio lišen poslovne sposobnosti, o pravnoj valjanosti spornog ugovora se trebalo suditi na osnovu odredbi člana 56. stav (1) ZOO. Osim toga, Okružni sud je naveo da poništenje ugovora može da traži samo strana koja je zaključila ugovor u zabludi uslijed prevare, u smislu odredbe člana 65. ZOO. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud postupao po tužbi u kojoj su činjenični navodi suprotni preinačenom tužbenom zahtjevu, tako da je umjesto što je poništio sporni ugovor, pravilno bilo da utvrdi da je sporni ugovor ništav.

6. Nadalje, Okružni sud je ukazao na ograničenja koja su propisana odredbom člana 224. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je u skladu sa odredbom člana

217. ZPP održao raspravu radi pravilnog određivanja tužbenog zahtjeva u skladu sa činjeničnim navodima iz tužbe, izvedenim dokazima i razjašnjenja činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku. Osim toga, Okružni sud je istakao da je „pozvao“ tužioca da opredijeli tužbeni zahtjev, te da je tužilac petitom tužbenog zahtjeva tražio da se utvrdi da je sporni ugovor ništav. Okružni sud je također naveo da je ocjenom izvedenih dokaza zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da tužilac u vrijeme zaključivanja spornog ugovora nije bio sposoban za rasuđivanje, pa samim tim nije bio poslovno sposoban da zaključi sporni ugovor. S tim u vezi, Okružni sud je dalje zaključio da je sporni ugovor ništav u skladu sa odredbama člana 103, a u vezi sa odredbom člana 56. stav (1) ZOO.

7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 253971 21 Rev od 6. aprila 2021. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Okružni sud u postupku postupao arbitrarno i suprotno sudskoj praksi kada je pozvao tužioca da na raspravi pred drugostepenim sudom „uskladi“ tužbeni zahtjev sa činjeničnim navodima iz tužbe, što je tužilac i učinio. Apelant ističe da je tužilac promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva, a da Okružni sud to nije cijenio kao preinačenje tužbenog zahtjeva, već je tužiočev tužbeni zahtjev prihvatio i istovremeno potvrdio prvostepenu presudu. Osim toga, apelant navodi da je prvostepenom presudom „poništen sporni ugovor“, iako preinačeni tužbeni zahtjev glasi: „utvrđuje se da je ništav sporni ugovor…“ Apelant smatra da tužilac na raspravi pred drugostepenim sudom nije mogao da preinači tužbeni zahtjev, te da je u konkretnom slučaju Okružni sud trebao usvojiti apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačiti na način da odbije tužiočev tužbeni zahtjev.

9. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS RS, 45/09 - OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 - OUS RS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS RS, 45/09 - OUS RS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 217. st. (1) i (2) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

Član 224. stav (2) Prvostepena presuda se povodom žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje samo jedanput, osim ako se radi o presudi na osnovu priznanja, presudi na osnovu odricanja i presudi zbog propuštanja.

10. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ugovor poslovno nesposobnog lica Član 56. stav (1) Za zaključenje punovažnog ugovora potrebno je da ugovarač ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje tog ugovora.

Ništavost Član 103. stav (1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi ustavnih prava na koja se poziva, zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primijeni pozitivno-pravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, jasno obrazložio zbog čega je održao raspravu, odnosno „pozvao“ tužioca da opredijeli tužbeni zahtjev pred tim sudom. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1781/21 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio