Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-482/21 (V. Z.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-482/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-482/21, rješavajući apelaciju Vandelina Zovke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vandelina Zovke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 119067 20 Rev od 6. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vandelin Zovko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić, advokati iz Mostara, podnio je 10. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 119067 20 Rev od 6. oktobar 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 119067 12 P od 1. juna 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Federacija Bosne i Hercegovine- Vlada Federacije (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime razlike penzije i pripadajućih plaća za period od 2009. godine do 2017. godine isplati iznose pobliže definisane izrekom presude. Apelant je obavezan tuženoj naknaditi troškove postupka .

3. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio uposlenik Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO), koje je ukinuto 31. decembra 2005. godine. Pripadnike entitetskih vojski je od 1. januara 2006. godine preuzela BiH u Oružane snage BiH (u daljnjem tekstu: OS BiH). Također, sud je naveo da je apelant ostvario pravo na penziju na lični zahtjev počev od 5. decembra 2006. godine. Općinski sud je utvrdio da su presudom tog suda od 14. februara 2011. godine, donesenoj po apelantovoj tužbi protiv istog tuženog, poništena kao nezakonita rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelanta od 2. maja 2002. godine i od 5. jula 2002. godine. Međutim, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da ga tužena vrati na posao, rasporedi na radno mjesto na kojem je radio prije prestanka radnog odnosa, kao i da mu isplati naknade plaće uključujući i period od 1. januara 2006. godine do 31. decembra 2010. godine. Konstatirano je da je u presudi iz 2011. godine obrazloženo da je apelantov poslodavac, u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, bila tužena FMO. Zatim je ukazano na odredbe člana 1. Zakona o odbrani BiH, člana 9. Zakona o prestanku Zakona o odbrani FBiH te člana 184. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH, iz kojih proizlazi da je pravni sljednik FMO Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: MO BiH), koje u tom parničnom postupku nije označeno kao stranka. Imajući u vidu navedeno, apelantov tužbeni zahtjev je odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene.

4. U vezi sa tužbenim zahtjevom koji se odnosio na isplatu na ime razlike penzije i pripadajućih plaća Općinski sud je, za period od 1. januara 2009. godine do 31. decembra 2010. godine, usvojio prigovor tužene da je o tom dijelu tužbenog zahtjevu odlučeno presudom Općinskog suda od 14. februara 2011. godine. S druge strane, Općinski sud je usvojio prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene i u vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu za period od 31. decembra 2010. godine do 31. decembra 2017. godine. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na temelju odredbe člana 386. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pri čemu je detaljno precizirao radnje na koje se troškovi odnose.

5. Kantonalni sud je presudom broj 58 0 P 119067 19 Gž od 13. maja 2020. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično stanje i pravne stavove prvostepenog suda te je istakao da iz zakonskih odredbi na koje se pozvao prvostepeni sud proizilazi da pasivna legitimacija Vlade FBiH u vezi sa FMO prestaje 1. januara 2006. godine, a da apelant kao tuženog nije označio MO BiH odnosno Oružane snage BiH (u daljnjem tekstu: OS) . Također je ukazao da je apelant, u smislu člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), trebao dokazati „da se izmakla dobit mogla osnovano očekivati“. Stoga je zaključio da nema štetne radnje tužene u okolnostima kada je apelant odbijen sa zahtjevom za povrat na posao i isplatu naknade plaće od tuženog, jer je FMO ukinut 31. decembra 2005. godine.

6. Vrhovni sud je presudom broj 58 0 P 119067 20 Rev od 6. oktobra 2020. godine apelantovu reviziju odbio. Vrhovni sud je naveo da su osporene odluke utemeljene na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primijeni materijalnog prava. U vezi s tim je ukazao na odredbu člana

47. Zakona o državnoj službi, kojom je propisano da se na državnog službenika primjenjuje Zakon o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), ostali zakoni i kolektivni ugovori kojima se uređuju prava i obaveze iz radnih odnosa, osim ako ovim zakonom nije drugačije utvrđeno. Članom 96. stav (2) ZOR je, između ostalog, regulisano da ako sud utvrdi da je otkaz poslodavca nezakonit, može poslodavca obavezati da zaposlenika, na njegov zahtjev, vrati na posao na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili da mu isplati naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i naknadu na ime pretrpljene štete. Obrazloženo je da u okolnostima kada je apelant odbijen sa zahtjevom za povrat na posao i isplatu plaće, nije bilo osnova da od tužene potražuje naknadu štete – izgubljene dobiti u vidu razlike plaće koju bi ostvario kao i penzije koju prima.

7. Vrhovni sud je ponovio stav Kantonalnog suda u vezi sa primjenom člana 189. stav 3. ZOO. Međutim, budući da apelant nije ostvario pravo povrata na posao, a da tužbenim zahtjevom traži isplatu razlike plaće koju bi primao kod tužene da je vraćen na posao i penzije koju bi primao za period od 2009. godine do 2017. godine, Vrhovni sud je ocijenio ispravnim stav nižestepenih sudova u pogledu primjene materijalnog prava. Vrhovni sud smatra da je neosnovan apelantov prigovor da „nije mogao znati da će doći do reorganizacije“ tužene te da će zbog toga biti odbijen njegov zahtjev za povrat na posao usvajanjem prigovora nedostatka pasivne legitimacije. Naime, sud smatra da je navedena okolnost apelantu bila poznata u vrijeme vođenja parnice, što su sudovi u okolnostima konkretnog slučaja cijenili.

8. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, problematizira stav Vrhovnog suda koji je potvrdio odlučenje nižestepenih sudova „[...] kada su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev apelanta jer po ocjeni ovog Suda u okolnostima predmetnog slučaja kada je apelant po njihovom mišljenju pravomoćnom presudom odbijen sa zahtjevom za povrat na posao i isplatu plaća, tada po stavu ovog Suda nema ni osnova da od tužene potražuje naknadu štete-izgubljene dobiti u vidu razlike plaća koje bi ostvario da je radio i mirovine koje prima“. Također, apelant je naveo da je nesporno krivicom tužene ostao bez posla, te da je odgovornost tužene utvrđena presudom Općinskog suda od 14. februara 2011. godine. Tom presudom su poništena rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelanta od 20. maja 2002. godine i 5. jula 2002. godine, a tužbeni zahtjev kojim je tražio da se vrati na poslove koje je obavljao prije nezakonitog otkaza je odbijen. Navedeno samo iz razloga što je kako ističe došlo do reorganizacije OS, jer su od 31. decembra 2005. godine OS u nadležnosti BiH. Smatra da ovo nije bilo od odlučnog značaja za donošenje odluke, jer je u ovom postupku tražio isplatu razlike plaće koju bi primao da nije nezakonito otpušten sa posla i penzije koju bi ostvario zbog nezakonitog postupanja tužene. U pogledu naknade štete zbog izmakle koristi apelant tvrdi da mu je tužena bila dužna priznati i isplatiti tu štetu, jer je upravo zbog nezakonitog postupanja tužene ostao bez posla. Također smatra da su sudovi napravili veliki propust kada su usvojili prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene. Dalje, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer su sudovi tuženoj nezakonito dosudili i troškove parničnog postupka i za rasprave koje nisu bile održane.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, predstavka broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U vezi sa navodima koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi, u postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog prava koje se odnose na oblast odbrane (vidi tačku 3. ove odluke), te odredbe ZOR i ZOO, u obrazloženju odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Pri tome su eksplicitno obrazložili zašto apelant, imajući u vidu pravosnažnu presudu Općinskog suda iz 2011. godine, nema pravo na naknadu štete u vidu izgubljene dobiti odnosno razlike plaće koju bi ostvario i penzije koju prima. Na osnovu takvih obrazloženja, Ustavni sud ne može zaključiti da su činjenična ili pravna utvrđenja sudova u osporenim presudama proizvoljna ili očigledno nerazumna. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

13. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu, jer su sudovi tuženoj „nezakonito dosudili troškove“ parničnog postupka. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da je prvostepeni sud detaljno obrazložio odluku o troškovima postupka temeljeći je na odredbi člana 386. stav 1. ZPP (uspjeh u parnici). Nadalje Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant pitanje troškova postupka problematizirao u žalbenom i revizionom postupku, pa u takvim okolnostima nema uvjeta da se Ustavni sud bavi tim pitanjem ( mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti AP 1659/20 od 26. januara 2022. godine, tačka 19, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući sve to u vidu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-482/21 (V. Z.) | Sudska praksa | Aktio