Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-652/21 (V. S.)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Dokaz
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-652/21
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 652/21, rješavajući apelaciju Vladimira Stanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vladimira Stanića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 031364 20 Kžž od 9. decembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vladimir Stanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milica Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 031364 20 Kžž od 9. decembra 2020. godine i Presude Suda BiH broj S1 2 K 031384 20 Kžk od 30. jula 2020. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se odgodi izvršenje krivične sankcije kazne zatvora u trajanju od godinu dana i šest mjeseci i novčane kazne u iznosu od 5.000,00 KM do donošenja odluke o apelaciji zbog razloga dužine trajanja postupka rješavanja o apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 652/21 od 9. juna 2021. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 6. aprila 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore koji su 20. aprila 2022. godine dostavljeni apelantovoj zastupnici na izjašnjenje. Apelant nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Suda BiH brok S1 2 K 03136419 K od 30. decembra 2019. godine apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZBiH).
6. Rješenjem vijeća Apelacionog odjeljenja broj S1 2 K 031364 20 Kž 2 od 24. juna 2020. godine uvažena je žalba Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo), prvostepena presuda suda je ukinuta, te je određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja.
7. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 2 K 031384 20 Kžk od 30. jula 2020. godine apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Apelantu je izrečena i novčana kazna kao sporedna, i to u iznosu od 5.000,00 KM, koju je obavezan platiti u roku od mjesec dana od dana pravosnažnosti presude.
8. Trećestepeno vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je Presudom broj S1 2 K 031364 20 Kžž od 9. decembra 2020. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdilo drugostepenu presudu. U obrazloženju presude trećestepeno vijeće je navelo da je apelant u žalbi tvrdio da je u drugostepenoj presudi pogrešno primijenjena odredba člana 273. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) pri odlučivanju o prihvatljivosti prijedloga da se svjedocima optužbe M. S. i Z. P. predoče iskazi iz istrage koje su dali dok su imali status osumnjičenih. Apelant se u tom dijelu pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04. Apelant je naveo da su ti svjedoci, u vrijeme kada su saslušani na glavnom pretresu, već imali status osuđenih osoba, i to na osnovu sporazuma zaključenih sa Tužiteljstvom. Tvrdio je da zakonski nije bilo moguće predočiti tim svjedocima iskaze koje su dali tokom istrage u svojstvu osumnjičenih. Trećestepeno vijeće je ukazalo da se u konkretnom slučaju radi o pravnoj situaciji koja je regulirana odredbom člana 273. stav 1. ZKPBiH. Ukazano je da je drugostepeno vijeće ispravno odlučilo kada je dozvolilo Tužiteljstvu da koristi izjave koje su svjedoci dali dok su imali svojstvo osumnjičenih. Trećestepeno vijeće je istaklo da nije bilo nikakve zakonske zapreke da se sporni zapisnici prezentiraju navedenim svjedocima, bez obzira na njihov različit procesni položaj, da se uvedu u sudski spis, prihvate kao dokazi i ocijene pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima u skladu sa članom 281. stav 2. ZKPBiH. Trećestepeno vijeće se pri tome pozvalo na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Luca protiv Italije.
9. Trećestepeno vijeće je utvrdilo da nedosljednosti u iskazima svjedoka na koje je apelant ukazivao u žalbi nisu mogle dovesti u pitanje utvrđene odlučne činjenice, u smislu radnji koje je apelant preduzeo. Također, ukazano je da činjenica da drugostepeno vijeće nije ocijenilo dokaze na način koji je odgovarao odbrani, ne čini pobijanu presudu manjkavom i nepotpunom. Također, trećestepeno vijeće je ukazalo da je, suprotno apelantovim navodima, drugostepeno vijeće pravilnom ocjenom ključnih dokaza, iskaza svjedoka, saoptuženih, te iskaza svjedoka – ovlaštenih službenih osoba, na ispravan i pouzdan način utvrdilo da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Naime, trećestepeno vijeće je, analizirajući izjave svih saslušanih svjedoka koji su imali posredna ili neposredna saznanja o tome, nedvosmisleno utvrdilo da je apelant počinio radnje za koje je proglašen krivim. Trećestepeno vijeće je naglasilo da je kod ovakvih krivičnih djela neminovno da su neke odlučne činjenice utvrđivane i na temelju posrednih dokaza, odnosno iskaza svjedoka koji su svoja saznanja o događaju crpili od drugih. Ovo zbog toga što se ovakva djela vrše konspirativno, pa pripadnici organizirane grupe ne vide ostale, a često i ne znaju ko je i na koji način uključen u djelovanje grupe. Kada budu otkriveni i kada budu krivično gonjeni, trude se da otkriju što manje. Ako i priznaju i zaključe sporazum, nakon izricanja presude, pokušavaju relativizirati stvari, kao što je to u ovom postupku, po ocjeni suda, učinio svjedok Z. P., pokušavajući naknadno pomoći apelantu. Imajući u vidu navedeno, trećestepeno vijeće je utvrdilo da su iskazi svjedoka – ovlaštenih službenih osoba materijalni dokazi provedeni tokom postupka (dokazi odbrane o apelantovom kretanju, kao i rezultati posebnih istražnih radnji koje su provodile ovlaštene službene osobe) u svim odlučnim činjenicama saglasni sa iskazima svjedoka koji su zaključili sporazum s Tužiteljstvom.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Način na koji su redovni sudovi tumačili odredbe člana 273. stav 1. ZKP, zanemarujući pri tome st. 2. i 3. istog člana, nije prihvatljiv. Argumentirajući navedeno, apelant se pozvao na stav iz Presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I kž 642/1998 od 18. oktobra 2001. godine. Apelant smatra da tokom postupka nije bilo mjesta izuzecima od načela neposrednosti, kao i da je povrijeđeno načelo usmenosti na glavnom pretresu. Dalje, smatra da je tokom postupka povrijeđeno načelo in dubio pro reo. Apelant navodi da su redovni sudovi zaključak o apelantovoj krivici utemeljili gotovo isključivo na svjedočenjima osoba koje su posredni svjedoci i koje su zaključile sporazume o priznanju krivice s Tužiteljstvom za isto krivično djelo. Apelant tvrdi da obrazloženja osporenih presuda, utemeljenih na takvim dokazima, ne zadovoljavaju zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza i da se kose sa stavom Ustavnog suda izraženom u Odluci broj AP 661/04. Prema navedenoj presudi, iskazi svjedoka koji su prethodno osuđeni za isto djelo, iako su neposredni dokazi, ne mogu biti dovoljni da se van razumne sumnje optužena osoba proglasi krivom.
II.Odgovor na apelaciju
11. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju konstatirao da su u apelaciji ponovljeni navodi koje je apelant istakao u žalbi protiv drugostepene presude. Ukazano je da su ti navodi razmotreni u presudi trećestepenog vijeća u kojoj je dato valjano obrazloženje u pogledu navodne povrede načela usmenosti i neposrednosti, te navodnog izostanka obrazloženja o tome kako je utvrđena apelantova krivica. Predloženo je da se, s obzirom na to da Sud BiH smatra da je neosnovana, apelacija odbije.
12. Tužiteljstvo smatra da su navodi iz apelacije neosnovani. Ovo zbog toga što smatra da je Sud BiH u obrazloženju presude naveo konkretne i pravilne razloge o svim odlučnim činjenicama i na zadovoljavajući način razmatrao dokaznu vrijednost i prihvatljivost svakog pojedinog dokaza. V.Relevantni propisi
13. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka USBiH, 42/18 - Rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – Odluka USBiH i 8/22 – Rješenje USBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka USBiH, 42/18 - Rješenje USBiH i 65/18), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporene presude, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 273.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
(3) Ako se u toku glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu s članom 78. stav (2) tačka c) ovog zakona.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 031364 20 Kžž od 9. decembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 26. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
21. Apelant osporava presude kojima je u krivičnom postupku osuđen za krivično djelo propisano u krivičnom zakonu, pa proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovitim sudovima bio u cjelini pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Europske konvencije.
22. U vezi sa navodima koji se tiču ocjene sadržaja provedenih dokaza, kao i primjene člana
273. ZKPBiH, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, inter alia, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
Primjenjujući ove standarde na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi o svim pitanjima koje apelant problematizira dali relevantna i dovoljna obrazloženja, te da ništa ne ukazuje da su pri ocjeni dokaza, utvrđivanju činjenica ili primjeni prava postupali proizvoljno ili očigledno nerazumno. Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku Suda BiH da nije bilo nikakve zakonske zapreke da se raniji zapisnici iz istrage prezentiraju svjedocima na pretresu, bez obzira na njihov različit procesni položaj. Navedeno stanovište Suda BiH je, prije svega, u skladu sa odredbom člana 273. stav 1. ZKPBiH. Osim toga, navedeno stanovište slijedi i praksu Evropskog suda. Evropski sud je zaključio da, „ako izjava može u materijalnom smislu predstavljati osnovu za krivičnu osudu, onda, neovisno o tome da li je takvu izjavu dao svjedok u užem smislu riječi ili saoptuženik, ona predstavlja dokaz optužbe na koji se primjenjuju garancije predviđene članom 6. st. 1. i 3.d Konvencije (vidi, inter alia, Evropski sud, Luca protiv Italije, presuda od 27. februara 2001. godine, broj predstavke 33354/96, tačka 41).
23. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je sporazum o priznanju krivice specifičan faktor koji se mora uzeti u obzir pri ocjeni ukupne pravičnosti postupka. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u presudi Kadagishvili zaključio da oslanjanje na iskaze osumnjičenih koji su zaključili sporazume s tužiteljstvom nije učinilo suđenje u cjelini nepravičnim (vidi, Evropski sud, Kadagishvili protiv Gruzije, presuda od 14. maja 2020. godine, predstavka broj 12391/06, tač. 156. i 157). Naime, Evropski sud je utvrdio da je postupak pregovaranja o priznanju krivice proveden u skladu sa zakonom uz adekvatno sudsko preispitivanje, pri čemu je suprotnoj strani bila data mogućnost da unakrsno ispituje. Ustavni sud, u konkretnom predmetu, iz stanja u spisu i apelantovih navoda nije mogao utvrditi da postoji okolnost koja bi zaključene sporazume o priznanju krivice dovela u pitanje, niti da je apelant tvrdio da nije bio u mogućnosti u nekoj od faza postupka pobijati iskaze ovih svjedoka. Ustavni sud, također, zapaža da osporene odluke djelomično jesu zasnovane i na iskazima ovih svjedoka koji su dati u istrazi. Međutim, iz obrazloženja presude trećestepenog vijeća proizlazi da su, osim navedenih, ocijenjeni i iskazi svjedoka – službenih osoba i materijalni dokazi, pojedinačno i u vezi sa ostalim izvedenim dokazima, koji su potkrijepili i potvrdili iskaze svjedoka koji su zaključili sporazum s Tužiteljstvom. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj ocjeni dokaza neosnovani.
24. Apelant se pozvao i na kršenje načela in dubio pro reo. Navedeno načelo, u konvencijskom smislu, konstituira poseban izraz pretpostavke nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, tačka 39, i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, tačka 52). Osim toga, to načelo, kojim je krivični sud vezan, korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa – da tužitelj mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu (vidi, Evropski sud, Melich i Beck protiv Češke Republike, broj aplikacije 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, tačka 49). To, također, podrazumijeva da sud rješava u korist okrivljenog u slučaju postojanja sumnje o postojanju pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici.
25. S tim u vezi, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi u konkretnom slučaju imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
26. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi očigledno proizvoljno ocijenili dokaze, odnosno da je procesno pravo proizvoljno primijenjeno na apelantovu štetu, niti kada su apelantovi navodi o kršenju principa in dubio pro reo paušalni i nedokazani.
28. Na osnovu člana 61. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić