Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-400/21 (Centrotrans a.d. Istočno Sarajevo)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-400/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-400/21, rješavajući apelaciju Centrotrans a.d. Istočno Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Centrotrans a.d.
Istočno Sarajevo podnesena protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 126739 20 Pž od 12. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Centrotrans a.d. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 4. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu:Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 126739 20 Pž od 12. novembra 2020. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 126739 18 Ps od 31. decembra 2019. godine obavezan je MTEL a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu plati na ime naknade izmakle koristi novčani iznos preciziran u presudi, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa. U postupku je utvrđeno da su apelant i tuženi bili u poslovnom odnosu po osnovu ugovora i aneksa ugovora još od 2011. godine. Ugovorom je obavezan apelant da prevozi radnike tuženog. Nakon što duži period apelant nije obavljao prevoz na ugovoreni način, tuženi je raskinuo ugovor sa apelantom. Utvrđeno je da je tuženi samo jednom proslijedio apelantu primjedbu na pruženu uslugu i da mu nije ostavio rok za otklanjanje nedostataka. Prema mišljenju Okružnog privrednog suda zbog toga nije bilo osnova za raskidanje ugovora i raskid je bio ishitren. Shodno navedenom, te odredbama čl. 132. i 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) Okružni privredni sud je donio presudu kao u dispozitivu. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 126739 18 Ps od 17. februara 2020. godine ispravljena je navedena presuda u pogledu datuma od kada teče zakonska zatezna kamata i u pogledu roka za dobrovoljno izvršenje obaveze, oboje precizirano u presudi.
3. Rješavajući žalbe apelanta i tuženog protiv prvostepene presude, Viši privredni sud je donio presudu broj 57 0 Ps 126739 20 Pž od 12. novembra 2020. godine. Presudom je usvojena žalba tuženog i preinačena osporena presuda u dosuđujućem dijelu na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju je navedeno da se apelant bavi prevozilačkom djelatnošću. Navedeno je da apelant ima obavezu da putnike prevozi na način kako je to propisano odredbama čl. 681. do 685. ZOO i zaključenim ugovorom. Viši privredni sud je obrazložio da je za razrješenje ovog spora bitno da li je apelant uslugu prijevoza radnika tuženog obavljao na propisani i ugovoreni način, a ne da li je prijevozno sredstvo bilo ispravno. Obrazloženo je da je pogrešno prvostepeni sud cijenio raskid ugovora ishitrenim i što je opravdanost raskida ugovora posmatrao sa aspekta broja postavljenih primjedbi apelantu. Iz stanja spisa proizlazi da apelant nije obavljao uslugu u skladu sa potpisanim ugovorom, aneksom ugovora i zakonom. Također, proizlazi da je tuženi ostavio apelantu rok da otkloni nedostatke. Odredbama člana 8. zaključenog ugovora propisano je da rok za otklanjanje nedostataka iznosi osam dana. Apelant u tom roku nije otklonio postojeće nedostatke. Prema tome, po ocjeni Višeg privrednog suda, ispunjeni su svi zakonski uvjeti za raskid ugovora.
4. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Višeg privrednog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog proizvoljne primjene prava. Navodi da drugostepeni sud nije obrazložio konstataciju da apelant nije obavljao uslugu u skladu sa odredbama člana 17. i čl. 681. do 685. ZOO niti je precizirao na koju od dvije odredbe člana 17. ZOO je mislio. Navodi da nije jasno zašto je prvostepena presuda preinačena te da koristi termin „pogrešan pristup u razrješenju ovog spora“, što ne predstavlja zakonski pojam niti se radi o procesno pravnom standardu čije bi se značenje utvrđivalo u svakom pojedinačnom slučaju.
5. U Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list R BiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, relevantne odredbe glase:
Član 124.
U dvostranim ugovorima kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije šta drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nestupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 681. stav 1.
Prevozilac je dužan da prevoz lica izvrši bezbjedno onim prevoznim sredstvom koje je određeno ugovorom o prevozu i uz one uslove udobnosti i higijene koji se prema vrsti odnosnog prevoznog sredstva i udaljenosti puta smatraju neophodnim.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) točka 1) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (3) točka 1) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;(…) (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. U vezi sa navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama, predstavka broj 52871/13). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da je Viši privredni sud preinačio prvostepenu presudu pozivajući se na relevantne zakonske odredbe člana 124. i čl. 681. do 685. ZOO i odredbe člana 8. zaključenog ugovora između apelanta i tuženog. Naime, iz utvrđenih činjenica jasno proizlazi da apelant nije prevozio radnike tuženog na način propisan zakonom niti u skladu sa zaključenim ugovorom. Zbog toga je Viši privredni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev, o čemu je dao razloge iz kojih se ne može zaključiti da su ta utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi zahtjevi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić