Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-248/21 (Odbor povjerilaca u ZZ „Ratar“ Brka)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stečaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-248/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP 248/21, rješavajući apelaciju Odbora povjerilaca u ZZ „Ratar“ Brka u stečaju i Šaćira Rahmana na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Odbora povjerilaca u ZZ „Ratar“ Brka u stečaju, najveći priznati povjerilac ZZ „Brka“ Brčko i Šaćira Rahmana većinskog vlasnika kapitala u stečajnom dužniku ZZ „Ratar“ Brka podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 St 004804 20 Pž 10 od 17. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Odbor povjerilaca u ZZ „Ratar“ Brka u stečaju, najveći priznati povjerilac ZZ „Brka“ Brčko i Šaćir Rahman - većinski vlasnik kapitala u stečajnom dužniku ZZ „Ratar“ Brka (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 23. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 St 004804 20 Pž 10 od 17. novembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 St 004804 06 St od 9. septembra 2020. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 St 004804 06 St od 9. septembra 2020. godine odbačen je kao nedozvoljen prijedlog apelanata za otvaranje postupka prinudnog poravnanja u stečajnom postupku koji se vodi nad ZZ „Ratar“ Brka u stečaju (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik).
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da su apelanti ranije neuspješno više puta podnosili zahtjeve kojima su tražili otvaranje postupka prinudnog poravnanja u stečaju nad stečajnim dužnikom. Osnovni sud je naveo da stečajni dužnik nije u zakonskom roku uskladio svoje poslovanje sa Zakonom o zadrugama (u daljnjem tekstu: ZOZ), kao i da nije podnio prijavu za upis usklađivanja u sudski registar, zbog čega je Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) rješenjem od 8. maja 2001. godine utvrdio prestanak postojanja stečajnog dužnika „zbog neusklađenosti podataka prema članu 37. Zakona o zadrugama“. Istaknuto je da je nakon uspostave Brčko distrikta BIH Osnovni sud nadležan za registraciju poslovnih subjekata te da je 3. septembra 2003. godine Odjeljenje registra podnijelo prijedlog za pokretanje likvidacionog postupka nad ZZ „Ratar“ Brka pos službenoj dužnosti. Navedeno je da je prijedlog podnesen u skladu sa članom 174. stav 3. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji BD (u daljnjem slučaju: Zakon o stečaju)jer je ZZ „Ratar“ „prestala da postoji na osnovu odluke Kantonalnog suda Tuzla, a lice koje provodi tu odluku je registarski sudija koji je podnio prijedlog za otvaranje likvidacionog postupka“. Utvrđeno je da u toku trajanja likvidacionog, a zatim i stečajnog postupka nad ZZ „Ratar“ Brka, „nisu naplaćena sva dospjela potraživanja stečajnog dužnika, niti se zna kada će se ista moći naplatiti“. Također je navedeno da je stečajni upravnik predložio da se stečajni postupak zaključi „jer dalje trajanje izaziva velike troškove, a da se pravo naplate potraživanja [...] prenese na povjerioce“.
4. Osnovni sud je istakao da je zahtjev apelanata odbacio kao nedozvoljen zbog toga što je rješenjem Kantonalnog suda utvrđen prestanak Zadruge „što za posljedicu ima brisanje zadruge iz sudskog registra“ zbog čega je proveden postupak likvidacije i stečaja, pa stečajni dužnik „ne može nastaviti poslovanje, nego se mora brisati iz sudskog registra“. Sud je ukazao da institut prinudnog poravnanja predviđa mogućnost da se privrednom subjektu, koji je nesolventan a ima svoju imovinu, omogući da svoje obaveze izmiri i izbjegne stečajni postupak, dok se u konkretnom slučaju stečajni postupak „vodi samo radi namirenja povjerilaca i brisanja zadruge iz sudskog registra“.
5. Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 St 004804 20 Pž 10 od 17. novembra 2020. godine odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je kao i Osnovni sud ukazao da su apelanti više puta podnosili prijedlog za otvaranje postupka prinudnog poravnanja nad stečajnim dužnikom kako bi spriječili zaključenje stečajnog postupka. Dalje, Apelacioni sud je ponovio utvrđenje prvostepenog suda u pogledu prestanka stečajnog dužnika u skladu sa Rješenjem Kantonalnog suda od 8. maja 2001. godine, njegovog brisanja iz sudskog registra i nemogućnosti primjene instituta prinudnog poravnanja u konkretnom slučaju. Pri tome, Apelacioni sud je istakao da prvostepeni sud svojom odlukom nije povrijedio odredbu člana 158. u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji BD kao i da nije relevantno mišljenje stečajnog upravnika o podnesenom prijedlogu apelanata. Pored toga, Apelacioni sud je istakao da bez pravosnažne sudske odluke kojom je utvrđen falsifikat ne može prihvatiti žalbene navode apelanata, da je postupak likvidacije i stečaja nad stečajnim dužnikom došlo korištenjem falsifikovanog rješenja Kantonalnog suda i falsifikovanjem računovodstvene dokumentacije.
6. Apelanti smatraju da je osporenim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo iz člana 17. Evropske konvencije, te da je došlo do povrede opšte zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
7. Apelanti su prvenstveno istakli da je stečajni postupak nad stečajnim dužnikom u toku, kao i da su okončani postupci po njihovim pravnim lijekovima koje su uložili i koji su predmet apelacije. Dalje, apelanti su ukazali na postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke istaknuvši da su redovni sudovi postupili suprotno odredbama Zakona o stečaju kada su odbili kao nedopušten njihov prijedlog za otvaranje postupka prinudnog poravnanja nad stečajnim dužnikom. Apelanti smatraju da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi da sudovi udovolje njihovom prijedlogu, te su naveli svoje viđenje konkretnog postupka i ukazali da su institucije Brčko distrikta donijele zakone suprotne Ustavu BiH na osnovu kojih upisuju vlasništvo nad društvenom svojinom u korist Brčko distrikta BiH. Pored toga, apelanti su naveli da su redovnim sudovima dostavili dokaz da je rješenje Kantonalnog suda, kojim je utvrđen prestanak postojanja stečajnog dužnika i na osnovu kojeg su pokrenuti likvidacioni i stečajni postupak, ne postoji odnosno da je falsifikat. Međutim, kako navode apelanti, redovni sudovi nisu pokrenuli proceduru utvrđivanja istinitosti spornog rješenja Kantonalnog suda, kao i da je bilo neuspješno njihovo obraćanje Tužilaštvu Brčko distrikta BiH.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, predstavka broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. ili ). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe člana Zakona o stečaju i Zakona o zadrugama, u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje o tome da li je dozvoljen prijedlog apelanata koji su podnijeli u postupku. Ovakva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno i njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravom smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost i da su koristili zakonom propisani pravni lijek. Činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom za apelante ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je, i ovaj dio apelacije također, očigledno (prima facie) neosnovan.
13. U vezi s navodima apelanata da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-657/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga se ovi apelantovi navodi ne mogu ispitati.
14. Također, apelanti navode da je osporenim odlukama povrijeđena i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani u vezi sa uživanjem prava koje zakon predviđa, niti takvo šta proizilazi iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra i ove navode očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić