Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-715/21 (P. K.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini · čl. 277
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ispravka Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-715/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-715/21, rješavajući apelacije Predraga Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Predraga Kneževića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 061918 20 Gž od 11. novembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Predrag Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 2. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 061918 20 Gž od 11. novembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 061918 16 P od 9. decembra 2019. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-715/21.
2. Apelant je 18. februara 2022. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 061918 21 Rev od 25. novembra 2021. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-652/22.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju odluke koje su sudovi donijeli u istom postupku, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-715/21.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Zaštitnog fonda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 14. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 20. jula do 24. avgusta 2022. godine, koji su 9. septembra 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Tužilac je 25. novembra 2016. godine podnio tužbu protiv apelanta radi regresnog duga.
8. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 061918 16 P od 9. decembra 2019. godine obavezan je apelant da tužiocu na ime regresnog duga isplati novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, kako je to precizno navedeno u izreci presude, te da mu naknadi troškove postupka. Osnovni sud je utvrdio da je apelant učestvovao u saobraćajnoj nezgodi tako što je vozeći neregistrovano teretno motorno vozilo pod uticajem alkohola, u stanju lakog pijanstva, udario u oštećenog Lj. J. (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji je vozio bicikl i koji je od posljedica povreda preminuo. Sud je nadalje utvrdio da je apelant oslobođen optužbe da je izvršio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja. Takođe je utvrdio da je tužilac usvojio odštetne zahtjeve srodnika oštećenog smatrajući da je oštećeni doprinio nastanku štete 50%, pa im je u skladu s tim isplatio novčana sredstva čiji je regres zahtijevao u postupku. Nadalje, sud je naveo da iz nalaza i mišljenja tužiočevog vještaka saobraćajne struke S. Z., sačinjenog u postupku vansudske isplate odštete srodnicima oštećenog, koji je po tužiočevom prijedlogu pročitan kao dokaz u postupku, proizlazi da je osnovni uzrok saobraćajne nezgode to što je oštećeni otpočeo radnju skretanja ulijevo a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može i završiti. Sud je takođe naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke V. S., koji je izveden kao dokaz u krivičnom postupku, proizlazi da je apelant sporne prilike vozio propisanom brzinom od 60 km/h, da pri toj brzini ne bi mogao zaustaviti vozilo i da je bio u trezvenom stanju, ali da bi to mogao učiniti da je vozio brzinom manjom od 37 km/h. S obzirom na to da je apelant upravljao neregistrovanim motornim vozilom pod uticajem alkohola, sud je zaključio da tužilac, shodno odredbi člana 15 stav 1 alineja 2 i stav 3 Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju), ima pravo da od apelanta zahtijeva naknadu iznosa koji je isplatio oštećenim licima. Sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je, shodno odredbi člana 178 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), za odgovornost potrebna njegova krivica i da okolnost da vozilo nije bilo registrovano i da je apelant bio pod uticajem alkohola nisu u uzročno-posljedičnoj vezi s nezgodom. Osnovni sud je ukazao da je građanskopravna odgovornost šira od krivične odgovornosti te da se stoga ne može primjenjivati odgovornost po osnovu krivice i dokaza koje je izveo apelant, uključujući i presude iz krivičnog postupka. Sud je istakao da je osnov tužiočevog zahtjeva regresno potraživanje koje ima prema apelantu koji je upravljao vozilom koje nije registrovano, niti osigurano. Takođe, sud je ocijenio neosnovanim i apelantove prigovore o postupku utvrđivanja visine i isplate štete oštećenima s obzirom na to da je, prema nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, doprinos oštećenog nastanku štete 50%. Konačno, sud je tužiocu dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana isplate oštećenima svakog pojedinačnog iznosa odštete, uz poziv na odredbu člana 277 ZOO-a.
9. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 061918 20 Gž od 11. novembra 2020. godine odbijeni su apelantova žalba i zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe i prvostepena presuda je potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da tužiočevo pravo da od apelanta zahtijeva štetu koju je isplatio oštećenima proizlazi iz odredbe člana 12 stav 1 tačka 5 Zakona o osiguranju. Nadalje je ukazao na sadržaj odredbe člana 174 Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOBS). Istakao je da iz sadržaja te odredbe proizlazi da je vozač u alkoholisanom stanju „nesposoban da bezbjedno upravlja motornim vozilom i zato mu je zabranjeno da pod dejstvom alkohola počne da upravlja motornim vozilom. […], da je zakonska pretpostavka da lice pod uticajem alkohola nije sposobno da bezbjedno upravlja motornim vozilom i da je zakonska pretpostavka odgovornost vozača za štetu prouzrokovanu upravljanjem motornim vozilom pod dejstvom alkohola“. Stoga je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je tužilac bio dužan da dokaže da je apelant kriv za nastanak saobraćajne nezgode, uzročno-posljedičnu vezu između apelantovih radnji i nastale posljedice i visinu štete, odnosno da tužilac nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Okružni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije postupio u skladu s odredbom člana 43 ZOBS-a. Ukazao je da se iz nalaza i mišljenja vještaka V. S. datog u istražnom postupku može zaključiti da je „[apelant] vozio suprotno odredbi člana 43 [ZOBS-a] budući da je i vještak utvrdio da nije bilo tragova kočenja […]“. Apelant je vozio maksimalno dozvoljenom brzinom iako se moglo očekivati da je uočio oštećenog na kojeg je bio dužan obratiti dužnu pažnju, odnosno nije postupio s dužnom pažnjom i nije preduzeo sve potrebne mjere za bezbjednu vožnju. Sud je naglasio da je motorno vozilo opasna stvar jer po svojim osobinama, položaju, načinu i mjestu upotrebe ili na neki drugi način predstavlja opasnost za ljude i imovinu, te da vozač odgovara za nastalu štetu „po objektivnim kriterijumima“. Sud je nadalje naveo da je kod „nesporne činjenice u pogledu koncentracije alkohola u krvi“ teret dokazivanja drugog uzroka saobraćajne nezgode bio na apelantu, shodno odredbi čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), što apelant nije učinio jer nije proveo dokaz saobraćajnim vještačenjem. Imajući u vidu da je apelant upravljao neregistrovanim vozilom pod dejstvom alkohola, a da je oštećeni bez upozorenja preduzeo radnju skretanja, sud je zaključio da je tužilac pravilno utvrdio doprinos učesnika u nesreći od 50%. Sud je takođe ocijenio da je naknada za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica adekvatna i u skladu s odredbom čl. 200 i 201 ZOO-a. Konačno, sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno dosudio zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedinačni iznos od dana njegove isplate, shodno odredbama čl. 277 i 186 ZOO-a.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 72 0 P 061918 21 Rev od 25. novembra 2021. godine odbačena je revizija koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude jer ne ispunjava uslove propisane odredbama člana 237 st. 2, 3 i 4 ZPP-a. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je drugostepena presuda u pogledu primjene pravila o teretu dokazivanja saglasna pravnom stavu koji je taj sud zauzeo u odlukama br. 78 0 P 000620 11 Rev od 24. januara 2012. godine i 84 0 P 031386 15 Rev od 26. januara 2017. godine.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno i protivno dotadašnjoj sudskoj praksi uspostavili princip objektivne odgovornosti za štetu u slučaju udesa izazvanog motornim vozilima u pokretu. Navodi da je to protivno odredbi člana 178 ZOO-a kojom je propisano da se za taj oblik štete primjenjuju pravila o odgovornosti po osnovu krivice. Apelant smatra da su sudovi, pretpostavljajući uzročnost između njegovog postupanja i nastale štete, pogrešno i suprotno ustaljenoj sudskoj praksi prebacili teret dokazivanja na njega. Navodi da je u krivičnom postupku dokazana isključiva odgovornost oštećenog za nastalu štetu, te da su sudovi proizvoljno utvrdili apelantov doprinos šteti od 50%. Smatra da su redovni sudovi zanemarili vještačenje vještaka saobraćajne struke u krivičnom postupku, koji je utvrdio da, s obzirom na udaljenost i iznenadnu radnju oštećenog, saobraćajnu nezgodu ne bi mogao izbjeći ni vozač koji nije pod uticajem alkohola. Apelant nadalje navodi da je isključivi osnov za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva bila procjena S. Z., koji je zaposlen kao procjenilac kod tužioca, a ne sudski vještak kako je to naveo sud, te da tužilac nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Takođe navodi da Okružni sud nije dao pravno valjane razloge u pogledu njegovih žalbenih navoda da se zakonska zatezna kamata kod nematerijalne štete plaća od njenog utvrđenja. Konačno, apelant smatra da je postupak trajao neprimjereno dugo, te da je stoga došlo do povrede njegovog prava na suđenje u razumnom roku, zbog čega je tražio da mu Ustavni sud dosudi pravičnu naknadu. b)Odgovor na apelaciju
12. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene odluke te da nije došlo do povrede apelantovih prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
13. Osnovni sud je naveo da je apelant protiv drugostepene presude izjavio reviziju, koja je odbačena rješenjem Vrhovnog suda od 25. novembra 2021. godine. Naveo je da je u obrazloženju te odluke Vrhovni sud konstatovao da je osporena presuda u dijelu koji se odnosi na teret dokazivanja u saglasnosti sa zauzetim stavom tog suda. Sud je naveo da apelant zanemaruje da je, osim što je bio pod uticajem alkohola, upravljao i vozilom koje nije bilo osigurano. U vezi s navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku, sud je naveo da je jedno ročište odgođeno na apelantov prijedlog, a drugo jer svjedok kojeg je on predložio nije bio uredno obaviješten te da je apelant odustao od saslušanja tog svjedoka. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije.
14. Tužilac je naveo da apelant osporava njegovo pravo da kao dokaz pročita mišljenje vještaka saobraćajne struke izrađeno za potrebe obrade odštetnog zahtjeva. Navodi da je upravo pružanjem tog dokaza teret dokazivanja prebačen na apelanta. Konačno, tužilac navodi da su sudovi donijeli pravilnu odluku. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenom glasilu na srpskom jeziku, ali lektorisan na službene jezike u Bosni i Hercegovini, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Kad dospijeva obaveza naknade
Član 186.
Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
Podijeljena odgovornost
Član 192. (1) Oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu. (2) Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja. Novčana naknada
Član 200. (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu. (2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučajusmrti ili teškog invaliditeta
Član 201. (1) U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. […]
III – ZATEZNA KAMATA
Kad se duguje
Član 277. (1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom. […]
16. Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18)
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09 i 48/10) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
4. Brzina
Član 43. (1) Vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi karakteristikama i stanju puta, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustini saobraćaja, saobraćajnim znakovima i drugim saobraćajnim uvjetima, tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom preprekom koju pod navedenim uvjetima može predvidjeti. […]
Član 174. (1) Vozač ne smije upravljati vozilom u saobraćaju na putu, niti početi upravljati vozilom ako je pod djelovanjem alkohola. (2) Smatrat će se da je pod djelovanjem alkohola lice za koje se analizom krvi ili krvi i urina ili drugom metodom mjerenja količine alkohola u organizmu utvrdi da količina alkohola u krvi iznosi više od 0,3 g/kg, ili ako je prisustvo alkohola u organizmu utvrđeno odgovarajućim sredstvima ili aparatima za mjerenje alkoholiziranosti, što odgovara količinama većim od 0,3 g/kg, ili kod koga se, bez obzira na količinu alkohola u krvi, stručnim pregledom utvrdi da pokazuje znakove poremećenosti izazvane djelovanjem alkohola. […]
17. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 102/09) u relevantnom dijelu glasi:
Pravo regresa od osiguranika
Član 12. tačka 5.
Osiguravač od autoodgovornosti koji je isplatio naknadu oštećenom u saobraćajnoj nezgodi koju su prouzrokovala lica čija je odgovornost prema trećim stranama pokrivena ovim zakonom i, ako je njihova ugovorna odgovornost isključena u slučajevima navedenim u ovom članu, ima pravo da tu naknadu potražuje od lica koje / koja su odgovorna za nezgodu u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima, ali samo u sljedećim slučajevima:
- kada je vozač bio pod uticajem alkohola ili droga koji su ga onemogućili da ima kontrolu nad vozilom.
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS)
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. […]
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost i meritum
19. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 72 0 P 061918 21 Rev od 25. novembra 2021. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog procesnih razloga, Ustavni sud konstatuje da konačnu odluku predstavlja osporena presuda Okružnog suda, koju je apelant osporio apelacijom broj AP-715/21 (vidi tač. 1 i 2 ove odluke). U odnosu na tu presudu, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ne postoji nijedan drugi osnov propisan članom 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg apelacija nije dopustiva, te apelacija nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
22. Ustavni sud ukazuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu regresnog duga, dakle da se radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u konkretnom slučaju uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
a) U odnosu na osporene odluke
23. U vezi sa navodima kojima apelant problematizuje način na koji su redovni sudovi primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
24. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, tačka 22 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
25. U konkretnom slučaju apelant ne iznosi ništa što nije isticao u postupku pred redovnim sudovima i o čemu sudovi pri odlučivanju nisu dali jasno i dovoljno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito primjećuje da su redovni sudovi jasno obrazložili zaključak da tužilac, shodno odredbi člana 12 stav 1 tačka 5 Zakona o osiguranju, ima pravo da od apelanta zahtijeva regres novčanih iznosa koji je isplatio na ime naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica srodnicima oštećenog. Takođe su obrazložili da je kod činjenice da je apelant upravljao vozilom pod uticajem alkohola, što apelant nije osporio, teret dokazivanja drugog uzroka saobraćajne nezgode u smislu čl. 7 i 123 ZPP-a bio na apelantu, ali da on na tu okolnost nije izvodio dokaze. U pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi proizvoljno i isključivo na osnovu procjene tužiočevog zaposlenika S. Z. utvrdili njegov doprinos šteti od 50%, Ustavni sud primjećuje da niti jedna od parničnih stranaka nije u toku postupka predložila izvođenje dokaza vještačenjem, što bi podrazumijevalo određivanje i izvođenje tog dokaza u skladu s odredbama ZPP-a. Stranke su, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, izveli dokaze čitanjem nalaza i mišljenja vještaka S. Z. (dokaz izveden po tužiočevom prijedlogu) i nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke V. S. iz krivičnog postupka (dokaz izveden po apelantovom prijedlogu). Okružni sud je utvrdio doprinos nastanku štete na osnovu oba dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelant u postupku imao mogućnost da predloži provođenje dokaza vještačenjem putem sudskog vještaka, ali tu mogućnost nije koristio. Konačno, Ustavni sud primjećuje i da je Okružni sud prilikom utvrđivanja doprinosa šteti uzeo u obzir okolnosti pod kojima je došlo do saobraćajne nezgode, odnosno ponašanje oštećenog koji je iznenada promijenio pravac kretanja i činjenicu da je apelant upravljao neregistrovanim vozilom pod dejstvom alkohola, kako je to i propisano odredbom člana 192 stav 2 ZOO-a. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode kojima osporava odluku suda o pitanju utvrđivanja njegovog doprinosa šteti.
26. U vezi s apelantovim navodima da su sudovi proizvoljno i suprotno ustaljenoj praksi prebacili teret dokazivanja na njega, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda od 25. novembra 2021. godine proizlazi da je takav stav prvostepenog i drugostepenog suda u saglasnosti sa stavom Vrhovnog suda koji je zauzeo u odlukama br. 78 0 P 000620 11 Rev od 24. januara 2012. godine i 84 0 P 031386 15 Rev od 26. januara 2017. godine. Ustavni sud ukazuje da je rješavanje spornih pitanja u primjeni materijalnog prava i harmonizacija sudske prakse o tom pitanju u ingerenciji najviših redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4412/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 36, i Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, presuda od 1. jula 2010. godine, predstavka broj 48101/07, tačka 45). Prvenstveni zadatak Ustavnog suda, imajući u vidu nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, jest da utvrdi da li su konkretnom presudom ili nekim drugim aktom povrijeđena ustavna prava stranaka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2148/05 od 27. marta 2010. godine, tačka 23, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 000620 11 Rev od 24. januara 2012. godine, koja je donesena u identičnoj činjeničnoj situaciji, bila predmet apelacionog postupka i da Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da je na apelantu iz tog postupka bio teret dokazivanja „da između njegove alkoholisanosti i nastanka nezgode nije postojala uzročno-posljedična veza“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1293/12 od 16. septembra 2015. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba ). Konačno, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dosudili tužiocu zakonsku zateznu kamatu od dana isplate svakog pojedinačnog iznosa odštete uz poziv na odredbe člana 277 u vezi sa članom 186 ZOO-a, kojima je propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode kojima osporava odluku sudova o zakonskoj zateznoj kamati.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi razmotrili sva ključna pitanja i da su o njima dali odgovarajuće obrazloženje, odnosno dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno apelantovim navodima, ne može reći da u osporenim odlukama ima bilo kakve proizvoljnosti ili da je prekršeno pravo na obrazloženu odluku kao dio prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da u dijelu koji se odnosi na osporene odluke nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku
28. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je relevantan period od podnošenja tužbe 25. novembra 2016. godine do donošenja presude Okružnog suda od 11. novembra 2020. godine, dakle ukupan period od skoro četiri godine. S obzirom na veći broj dokaza, kao i na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da je postupak bio relativno složen. Takođe, Ustavni sud ukazuje da se ne radi o postupku od naročitog značaja za apelanta. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant u određenoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka. Naime, iz odgovora Osnovnog suda na apelaciju proizlazi da je jedno ročište odgođeno na apelantov prijedlog, a drugo jer svjedok kojeg je on predložio nije bio uredno obaviješten, a apelant je, u konačnici, odustao od saslušanja tog svjedoka. To je okolnost koja je objektivno uticala na dužinu postupka. S obzirom na to da je postupak na dvije sudske instance trajao ukupno četiri godine i da je apelant u određenoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka, te da u radu sudova Ustavni sud ne nalazi periode pasivnosti, niti je apelant na to ukazao, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku.
30. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
31. Ustavni sud primjećuje da se apelant pozvao i na kršenje prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
32. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio u čemu se ogleda kršenje navedenih prava, već je tvrdnju o povredi tih prava zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već analizirao i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Takođe, ništa ne ukazuje da u konkretnom slučaju postoji vjerovatnoća da je apelant diskriminisan.
VII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant, shodno odredbi člana 12 stav 1 tačka 5 Zakona o osiguranju, dužan da tužiocu regresira novčane iznose koje je on isplatio srodnicima oštećenog na ime naknade nematerijalne štete, sa zakonskim zateznim kamatama od dana njihove isplate, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud zaključuje da, sagledavajući postupak u cjelini, ne postoji ni kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.