Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2647/21 (M. V.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Ustav entiteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2647/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-2647/21, rješavajući apelaciju Mehe Velića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. a) i e) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehe Velića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457202 15 Rsž od 4. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehe Velića podnesena zbog dužine trajanja postupka koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457202 15 Rsž od 4. juna 2020. godine, zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehe Velića podnesena zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Meho Velić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 23. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 457202 20 Rev od 6. jula 2021. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 457202 15 Rsž od 4. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 457202 14 Rs od 24. juna 2015. godine.

2. Apelant je prije podnošenja ove apelacije, Ustavnom sudu podnio apelaciju broj AP-2688/20 protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda i navedene presude Općinskog suda, te zbog dužine trajanja parničnog postupka. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-2688/20 od 21. aprila 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog dužine trajanja parničnog postupka (u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda predmet se nalazio pred Vrhovnim sudom na odlučivanju o reviziji), te odbacio navedenu apelaciju kao preuranjenu u dijelu u kojem je podnesena protiv odluka Kantonalnog i Općinskog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je osporeno rješenje Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 457202 14 Rs od 24. juna 2015. godine obavezana je tužena Federacija Bosne i Hercegovine, Sudska policija (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade za ishranu u toku rada u određenom periodu isplati određeni novčani iznos, bliže označen u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, dok je odbijen apelantov zahtjev u preostalom dijelu za naknadu troškova postupka u određenom iznosu, sve bliže označeno u izreci presude.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 457202 15 Rsž od 4. juna 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je rješenje prvostepenog suda o troškovima postupka (sadržanog u prvostepenoj presudi). Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da je prvostepeni sud pravilno odlučio o troškovima postupka primjenom odredbe člana 387. stav (1) ZPP-a (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je ocijenio da apelantu ne pripadaju troškovi koji se odnose na troškove korištenja ličnog automobila (relacija Ljubuški -Sarajevo- Ljubuški) i odsustva iz kancelarije za vrijeme putovanja. Kantonalni sud je obrazložio da u konkretnom slučaju, a imajući u vidu vrstu i složenost spora, te visinu vrijednosti spora, angažovanje advokata čije je sjedište izvan područja suda ne može se smatrati neophodnim za vođenje ove parnice, pa se tako ni troškovi nastali usljed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice.

5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 457202 20 Rev od 6. jula 2021. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv rješenja drugostepenog suda.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant ukazuje i na povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (pravo na jednakost pred zakonom i pravo na rad; u daljnjem tekstu: Ustav FBiH), te povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant navodi da je drugostepeni sud, pogrešno tumačeći odredbe člana 387. ZPP-a, potvrdio prvostepenu presudu, te odbio apelantovu žalbu u dijelu koji se odnosi na troškove prevoza i odsustva iz kancelarije advokata. S tim u vezi, apelant se pozvao na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-3310/14. Također, apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da su postupci pred prvostepenim i drugostepenim sudom dugo trajali, tj. „šest“ godina, iako se odluka u konkretnom slučaju „mogla i morala donijeti hitno“. Apelant zbog povrede navedenih prava traže naknadu nematerijalne štete.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. a) i e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tač. a) i e) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima

8. Ustavni sud naglašava da je članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba Ustava FBiH, Ustavni sud ističe da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnim povredama odredaba Ustava FBiH, jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovome ustavu“, u smislu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan niti za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni je sud u ovome dijelu odlučio kao u izreci ove odluke.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

10. Ustavni sud zapaža da apelant pokreće isto pitanje koje je bilo predmet ranije podnesene apelacije (AP-2688/20) o kojoj je Ustavni sud, kako je to navedeno, već donio odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u ovom dijelu, podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

U odnosu na osporene odluke

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi ustavnih prava na koja se poziva, zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

13. U konkretnom slučaju, apelant dovodi u pitanje odbijanje sudova da dosude troškove odsustva punomoćnika iz kancelarije i troškove za korištenje ličnog automobila, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnom slučaju nisu bili potrebni. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim odlukama povodom apelacija koje su za predmet imale isto pitanje, apelacije odbijao kao neosnovane odnosno odbacivao kao očigledno neosnovane (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-1398/14 od 11. januara 2017. godine, AP-3184/17 od 22. maja 2019. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP-2778/17 od 13. marta 2018. godine, AP-1886/19 od 17. decembra 2019. godine, AP-57/21 od 3. februara 2021. godine, odluke dostupne na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nema razloga da promijeni stav koji je o spornom pitanju zauzeo u svojoj praksi, pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženja u tim odlukama. Također, u odnosu na apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda broj AP-3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u brojnim odlukama kontinuirano ukazujući na stav u vezi s istim pravnim pitanjem iznesenim u Odluci o dopustivosti broj AP-5003/14 od 11. januara 2017. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ponovo upućuje na obrazloženje iz tačke 8. navedene odluke, jer nema potrebe da isti stav ponavlja u brojnim odlukama o istom pravnom pitanju. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da ovi apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tač. a) i e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, te ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2647/21 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio