Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-31/21 (M. L.)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-31/21

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-31/21, rješavajući apelaciju Milana Lujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. oktobar 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Lujića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Rs 251744 20 Rsž 3 od 10. novembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milan Lujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Goran Marić advokat iz Banja Luke, podnio je 31. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 251744 20 Rsž 3 od 10. novembra 2020. godine. Apelant je osporio i presudu Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 251744 19 Rs 2 od 24. augusta 2020. godine. Apelant je 28. maja 2021. godine dostavio Ustavnom sudu obavještenje da je u međuvremenu pred Vrhovnim sudom RS (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) rješenjem broj 71 0 Rs 251744 21 Rev od 5. maja 2021. godine okončan postupak po njegovoj reviziji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 4. februara 2022. godine a od JP „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, Šumsko gazdinstvo „Gorica“ Šipovo (u daljnjem tekstu: tužena) 25. augusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore koji su 17. decembra 2021. godine i 5. septembra 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant je 17. februara 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Odlukom direktora Šumskog privrednog preduzeća u društvenoj svojini „Gorica“ Šipovo (u daljnjem tekstu: prednica tužene) od 24. decembra 1990. godine, nakon provedenog disciplinskog postupka, apelant je privremeno udaljen iz preduzeća, Utvrđeno je da je apelant počinio težu povredu radne obaveze iz odredbi Pravilnika prednice tužene zbog zlouplotrebe položaja. Povreda se sastojala u korištenju predmeta, mehanizacije i radne snage prednice tužene za izgradnju puta do apelantove privatne pilane. Protiv navedene odluke apelant je podnio prigovor Radničkom savjetu prednice tužene, koji je odlukom od 24. januara 1991. godine prigovor odbio.

6. Radnički savjet prednice tužene je 13. maja 1991. godine donio odluku o prihvatanju prigovora direktora prednice tužene i vraćanju predmeta komisiji na ponovni postupak. U tom postupku apelant je oslobođen disciplinske odgovornosti. Protiv te odluke direktor prednice tužene je podnio prigovor koji je usvojen. Disciplinska komisija prednice tužene je nakon toga donijela odluku od 5. jula 1991. godine kojom je apelantu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Protiv navedene odluke apelant je podnio prigovor Radničkom savjetu koji je odlukom od 13. septembra 1991. godine odbio prigovor kao neosnovan i neblagovremen.

7. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu udruženog rada u Banja Luci koji je odlukom od 14. januara 1991. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i ukinuo naprijed navedene odluke. Protiv navedene odluke prednica tužene je podnijela žalbu Višem sudu u Banja Luci. Viši sud u Banja Luci je rješenjem od 5. marta 1993. godine žalbu uvažio, ukinuo osporenu odluku i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Osnovni sud je rješenjem od 5. januara 1996. godine prekinuo postupak i odredio da će se isti nastaviti na prijedlog stranke ili po odluci suda po prestanku ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.

8. Apelant je podneskom od 26. decembra 2011. godine zatražio nastavak postupka. Osnovni sud je rješenjem broj 71 0 Rs 251744 16 Rs od 28. novembra 2017. godine odredio da se predmetni postupak nastavi. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Rs 251744 16 Rs od 5. februara 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Protiv tog rješenja apelant je podnio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je rješenjem broj 71 0 Rs 251744 19 Rsž2 od 16. maja 2019. godine žalbu usvojio, ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak.

9. Osnovni sud je donio presudu broj 71 0 Rs 251744 Rs 2 od 24. avgusta 2020. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je odlukom disciplinske komisije prednice tužene od 5. jula 1991. godine apelantu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Drugostepenom odlukom od 13. septembra 1991. godine je odbijen apelantov prigovor protiv odluke o prestanku radnog odnosa kao neblagovremen i neosnovan i potvrđeno prvostepeno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu. Rješenje o prestanku radnog odnosa je time postalo pravosnažno. Apelant je odluku o prestanku radnog odnosa primio 20. jula 1991. godine, a da je prigovor/žalbu podnio 30. jula 1991. godine. Dakle, apelant je prigovor/žalbu podnio nakon što je protekao zakonom propisani rok od osam dana za podnošenje. Osnovni sud nije mogao prihvatiti kao vjerodostojan dokaz poštansku potvrdu, koja prema navodima apelanta, ukazuje da je apelant u propisanom roku prigovor predao na poštu. Ovo stoga jer na poštanskoj potvrdi nije evidentirano koji akt je upućen primatelju i ko je pošiljaoc. Navedeno je i da apelant provedenim dokazima preciziranim u presudi nije dokazao nezakonitost odluka tužene.

10. Protiv presude Osnovnog suda od 24. avgusta 2020. godine apelant je podni žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je presudom broj 71 0 Rs 251744 20 Rsž 3 od 10. novembra 2020. godine žalbu odbio kao neosnovanu. Okružni sud je istakao da se nije mogla prihvatiti apelantova tvrdnja da je potvrda o prijemu pošiljke u pošti Šipovo od 29. jula 1991. godine dokaz da je u roku podnio prigovor. Obrazloženo je da na navedenoj potvrdi nije naznačeno lice koje je pošiljku predalo, niti je izvršeno grafološko vještačenje potpisa. Također, apelantov navodni potpis na potvrdi nije uspoređen sa drugim potpisom apelanta, niti je apelant takve dokaze predlagao. Okružni sud je naveo da je apelant, ako je smatrao da se original sporne poštanske potvrde nalazi kod tužene, imao mogućnost da predloži sudu da naloži tuženoj da potvrdu dostavi na uvid sudu. Apelant to nije učinio. Istaknuto je da je utvrđeno da je, pored neblagovremenosti, apelantov prigovor i neosnovan. Ovo stoga jer apelant nije doveo u pitanje zaključke disciplinske komisije niti iz dokaza provedenih u toku sudskog postupka proizlazi da su sporne odluke prednice tužene nezakonite po bilo kom osnovu. S druge strane tuženi je dokazao da je apelant počinio težu povredu radnih obaveza.

11. Protiv presude Okružnog suda od 10. novembra 2020. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem broj 71 0 Rs 251744 21 Rev od 5. maja 2021. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu zbog neispunjavanja uvjeta imovinskog cenzusa iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U odnosu na pitanje prihvatanja tzv. vanredne revizije, Vrhovni sud je istakao da nema uvjeta za njeno prihvatanje. Obrazloženo je da se na konkretan slučaj ne može primijeniti praksa Ustavnog suda iz predmeta broj AP-3324/11 jer se radi o drugačijoj situaciji od konkretne. Obrazloženo je da je drugostepeni sud rješavao ne samo pitanje blagovremenosti, nego i osnovanosti tužbenog zahtjeva zbog čega ne postoji mogućnost primjene vanredne revizije.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i nerazumno dugom trajanju postupka. Apelant smatra da je postupak trajao neopravdano dugo iako se radilo o predmetu koji je od posebnog interesa za njega. Traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete u skladu sa svojom praksom u iznosu od 5.700,00 KM. Apelant navodi da su i disciplinski organi i redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su utvrdili da je njegov prigovor neblagovremen. Apelant ističe da je iz potvrde o predaji na poštu vidljivo da je prigovor podnesen u roku jer je rok isticao u nedjelju pa se kao zadnji dan trebao uzeti ponedeljak. Apelant navodi da je postupljeno suprotno stavu Ustavnog suda iz odluke broj AP-3324/11 od 9. decembra 2014. godine. Tvrdi da je u toj odluci Ustavni sud zauzeo stav da je stavljen pretjeran teret na apelanta ako se traži da na obrascu potvrde o predaji pismena na poštu treba stajati ime pošiljaoca i vrsta akta kada na takvom obrascu ne postoje rubrike za takav upis. Navodi da je sličan stav zauzeo i Vrhovni sud F BiH. Navodi da je poslodavac dužan da dokaže postojanje uvjeta za otkaz ugovora o radu što u slučaju apelanta nije bilo urađeno.

b)Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da su apelantovi navodi i pozivanje na odluku Ustavnog suda broj AP- 3324/11 neosnovani, jer bi bili od uticaja za usvajanje vanredne revizije samo u slučaju da su sudovi i disciplinski organi rješavali samo pitanje neblagovremenosti, a ne i pitanje osnovanosti apelantovog prigovora.

14. Okružni sud je naveo hronologiju postupka i istakao da je apelacija neosnovana te da je postupak pred tim sudom trajao samo jedan mjesec i sedamnaest dana.

15. Osnovni sud je naveo da ostaje kod razloga i zaključaka datih u obrazloženju presude te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

16. Tužena je navela da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva te da je Ustavni sud u svojoj odluci broj AP-1728/18 od 19. februara 2020. godine već odlučivao o pitanju dužine trajanja predmetnog postupka i utvrdio daje po tom pitanju apelacija broj AP-1728/18 očigledno (prima facie) neosnovana.

17. U izjašnjenju na odgovore apelant ponavlja navode iz apelacije, te ističe da je netačno da nije mogla biti dopuštena vanredna revizija obzirom da je nesporno da je njegov prigovor odbačen a ne odbijen. Apelant navodi da je nesporno predmetni postupak trajao nerazumno dugo i da ga je Osnovni sud puno ranije mogao nastaviti.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS , br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - odluka US, 45/09 - odluka US, 49/09 i 61/13) Član 7. st. 1. i 2.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku Član 123.

1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda broj 71 0 Rs 251744 20 Rsž 3 od 10. novembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. decembra 2020. godine a apelacija je podnesena 31. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] U odnosu na osporene presude

26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku vezanom za prava koja proističu iz radnog odnosa odnosno da se radi o predmetu građansko-pravne prirode pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

27. Apelant smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih presuda proizvoljno primijenili pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

28. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud primjećuje da apelant fokus svojih tvrdnji stavlja na pitanje blagovremenosti predaje prigovora na odluku disciplinske komisije. Pri tom se apelant poziva na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP-3324/11 od 9. decembra 2014. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) vezano za valjanost poštanske potvrde o predaji pošiljke kao dokaza. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se navedena praksa, kako je to u revizionom rješenju obrazložio i Vrhovni sud, ne može primijeniti na konkretan predmet. Ovo stoga jer se u predmetu broj AP-3324/11 radi o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naročito, Ustavni sud ukazuje da apelantu u tom predmetu rješenje o otkazu ugovora o radu nije bilo ni uručeno na pravilan način, zbog čega se postavljalo pitanje blagovremenosti njegove žalbe.

29. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, a prije njih i disciplinske komisije, utvrdili da je apelant prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa podnio neblagovremeno, nakon isteka zakonskog roka od osam dana. Redovni sudovi su obrazložili da apelant provedenim dokazima nije doveo u pitanje zaključak o neblagovremenosti. Pri tom Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osim pitanja blagovremenosti razmatrali i pitanje osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi redovni sudovi su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Zaključeno je da je tuženi dokazao da je apelant počinio težu povredu radne obaveze. Takav zaključak apelant nije doveo u pitanje svojim provedenim dokazima. S tim u vezi Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su donijeli osporene presude. Ustavni sud, također, smatra da je i Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, dao jasne razloge za odbacivanje apelantove revizije. Takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Zbog toga Ustavni sud smatra da su navodi apelanata neosnovani.

30. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

31. Apelant smatra da je postupak u njegovom predmetu trajao neopravdano dugo. Smatra i da redovni sudovi nisu poduzeli odgovarajuće mjere, kako bi postupak, nakon prekida zbog ratnih zbivanja, što prije bio nastavljen.

32. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci broj AP-1728/18 od 19. februara 2020. godine (dostupna na web strani Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već rješavao pitanje dužine trajanja postupka po apelaciji tužene iz konkretnog predmeta. U navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio da je postupak započeo 7. oktobra 1991. godine. Utvrđeno je i da je zbog ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti prekid postupka trajao do 28. novembra 2017. godine, dakle duže od 16 godina. Postupak je nastavljen 28. novembra 2017. godine a pripremno ročište je bilo zakazano za 19. decembar 2020. godine. Relevantni period koji je razmatran u navedenoj odluci je bio od oko dvije godine i četiri mjeseca. Ustavni sud je zaključio da su navodi o neopravdano dugom trajanju postupka zaključno sa 19. decembrom 2020. godine očigledno (prima facie) neosnovani. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud naglašava da sada može razmatrati pitanje dužine trajanja postupka samo za period od 19. decembra 2020. godine pa do 5. maja 2021. godine kada je Vrhovni sud donio rješenje kojim je postupak okončan. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su, u tom periodu, dakle od samo pet mjeseci, donesene odluke na tri sudske instance. Navedeni period se ne može smatrati neopravdano dugim trajanjem postupka u smislu standarda člana 6. stav

1. Evorpske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o neopravdano dugom trajanju postupka u konkretnom predmetu.

33. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

34. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, temelji na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također neutemeljeni.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev jer je apelantov prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa bio neblagovremen i jer apelant nije dokazao svoje tvrdnje o nezakonitosti tog rješenja.

36. Također, nema kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je od momenta do kojeg je Ustavni sud već odlučio o dužini trajanja konkretnog parničnog postupka, pa do okončanja tog postupka proteklo samo pet mjeseci.

37. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju kada nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-31/21 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio