Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4414/21 (J.R.)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4414/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-4414/21, rješavajući apelaciju J.R., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) te člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 291323 21 Rev od 14. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J.R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Mila Baltić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 23. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 291323 21 Rev od 14. septembra 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 291323 18 P od 25. decembra 2019. godine apelantica je obavezana da tužitelju Društvu za upravljanje investicionim fondovima „Managment Solution“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati precizirani novčani iznos na ime regresnog duga (sve preciznije navedeno u izreci presude).

3. Na temelju izvedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da su apelantica i Nova Banka 17. februara 2017. godine zaključili ugovor o kreditu i da apelantica nije vratila kredit u roku dospjelosti, na što se obavezala ugovorom. Utvrđeno je da je ugovorom o kreditu, kao sredstvo obezbjeđenja ugovoren zalog na kamatonosni namjenski depozit u visini kredita u vlasništvu tužitelja. U vezi s tim, utvrđeno je da su banka i tužitelj 17. februara 2017. godine zaključili ugovor o zalogu novčanog depozita. Obrazloženo je da zalog može postojati samo ako postoji punovažno potraživanje, što znači da je ugovor o zalogu depozita akcesornog karaktera u odnosu na ugovor o kreditu. Također je utvrđeno da je banka apelantičin dug po osnovu kredita naplatila iz založenog depozita. Osnovni sud je ocijenio neosnovnim sve apelanticine prigovore u vezi sa pravnom valjanošću ugovora u zalogu depozita i pravne sposobnosti tužitelja za zaključenje takvog ugovora (opširnije na str. 5. i 6. prvostepene presude). Posebno je istaknuto da je registracija depozita, u smislu Okvirnog zakona o zalozi, od značaja samo u odnosu založnog povjerioca i založnog dužnika u vezi sa redom namirenja na predmetu izvršenja, što nije predmet spora u konkretnom slučaju. Primjenom relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i Zakona o stvarnim pravima RS (u daljnjem tekstu: ZSP), Osnovni sud je utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva.

4. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 71 0 P 291323 20 Gž od 26. oktobra 2020. godine odbio apelanticinu žalbu jer je nakon ispitivanja žalbenih prigovora zaključio da osporena presuda nema nedostataka na koje žalba ukazuje, niti onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Presudom broj 71 0 P 291323 21 Rev od 14. septembra 2021. godine, Vrhovni sud je odbio apelanticinu reviziju. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je u momentu izmirenja apelanticinog duga po osnovu ugovora o kreditu na tužitelja prešlo potraživanje banke, zajedno sa kamatama. Na taj način, tužitelj je isplatom duga stekao pravo da od apelantice zahtijeva isplatu potraživanog iznosa, saglasno članu 300. ZOO-a. Revizioni prigovori koji se tiču pravne valjanosti ugovora o zalogu i pravnog interesa tužitelja za ispunjenje obaveze prema banci, prema mišljenju Vrhovnog suda, nisu osnovani i ne mogu uticati na drugačiju presudu.

6. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju, apelantica ponavlja prigovore koje je isticala tokom postupka. Naročito, apelantica tvrdi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo jer nije primijenio član 4. stav 1. Okvirnog zakona o zalozima. Zapravo, ključni apelacioni prigovori tiču se pravne valjanosti ugovora o zalogu depozita, načina na koji je zaključen, ovlaštenjima tužitelja za njegovo zaključenje i sl. Apelantica prigovora da su sudovi morali raspraviti pitanje pravne valjanosti ugovora o zalogu depozita, kao prethodno pitanje. U vezi s tim ističe da sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su zasnovali odluku. Shodno tome apelantica se poziva na odluke Ustavnog suda AP-2941/12 i AP-1685/17.

7. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, predstavka broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32., kao i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZSP-a, u obrazloženju osporene odluke dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Posebno, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova o neosnovanosti ključnih prigovora kojima apelantica pokušava dovesti u pitanje pravnu valjanost ugovora o zalogu novčanog depozita u kontekstu regresnog zahtjeva (vidi tač. 3. i 5. ove odluke). U takvim okolnostima neosnovano je pozivanje apelantice na praksu Ustavnog suda koja se tiče prava na obrazloženu odluku. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4414/21 (J.R.) | Sudska praksa | Aktio