Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-469/21 (O. P.)
Odluka donesena 28. 09. 2023.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
- Protek roka
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-469/21
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 09. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-469/21, rješavajući apelaciju Osmana Pekarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. c) i m), člana 57. stav (2) tač. a) i b), člana 58, člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Osmana Pekarića.
Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u izvršnom postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 644322 17 Gž od 21. oktobra 2020. godine.
Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije BiH da apelantu Osmanu Pekariću isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja izvršnog postupka, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Federacije BiH da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Osman Pekarić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 644322 17 Gž od 21. oktobra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Osman Pekarić zbog dužine trajanja parničnog postupka, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 85 0 P 066570 16 Rev od 13. decembra 2016. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Osman Pekarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Armin Mušija, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 644322 17 Gž od 21. oktobra 2020. godine. Apelant osporava i Rješenje Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 644322 17 I od 1. juna 2017. godine. Apelant je podnio apelaciju i zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je okončan Presudom Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 066570 16 Rev od 13. decembra 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i humanitarne organizacije MDD „Merhamet“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 27. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i izvršenik dostavili su odgovore, pa su ti odgovori 21. septembra 2022. godine dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 27. februara 2004. godine podnio tužbu protiv izvršenika kojom je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu apelantu. Apelant je tražio i da se izvršenik obaveže da ga vrati na posao na radno mjesto odgovarajuće stručne spreme te da mu isplati naknadu za plaće koje bi dobio da mu ugovor o radu nije otkazan.
6. Presudom Općinskog suda broj 85 0 P 066570 04 P 0d 13. aprila 2011. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, poništene su osporene odluke izvršenika i naloženo mu je da vrati apelanta na posao. Također, izvršeniku je naloženo da nadoknadi apelantu sva potraživanja u iznosu preciziranom u presudi, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Navedena presuda je preinačena Presudom Kantonalnog suda broj 85 0 P 066570 15 Rsž 2 od 16. aprila 2016. godine u odnosu na troškove postupka, dok je u ostalom dijelu potvrđena. Rješavajući po izjavljenim revizijama stranaka, Vrhovni sud je Presudom broj 85 0 P 066570 16 Rev od 13. decembra 2016. godine apelantovu reviziju odbio, a izvršenikovu reviziju je djelimično uvažio i preinačio nižestepene presude u odnosu na početak toka zatezne kamate. Preostali dio nižestepenih presuda je potvrđen. Presuda Općinskog suda od 13. aprila 2014. godine postala je pravomoćna 13. decembra 2016. godine, a izvršna 13. februara 2017. godine.
7. Apelant je 26. aprila 2017. godine podnio prijedlog za izvršenje navedene presude. Općinski sud je 15. maja 2017. godine od apelanta zatražio da uredi prijedlog u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Apelant je 24. maja 2017. godine dostavio uređen prijedlog u kojem je naveo da je izvršenik dobrovoljno izvršio dio navedene presude, ali da ga nije vratio na posao. Stoga je apelant navedenim prijedlogom za izvršenje tražio vraćanje na posao. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 I 644322 17 I od 1. juna 2017. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 644322 17 Gž od 21. oktobra 2020. godine. Navedenim rješenjem Općinski sud je odbacio apelantov prijedlog za izvršenje zbog neblagovremenosti. U obrazloženjima oba rješenja navedeno je da je odredbom člana 215. st. 1. i 2. ZIP-a propisano da se prijedlog za izvršenje po osnovu izvršne isprave, kojom se poslodavcu nalaže da zaposlenika vrati na rad, može podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je tražilac izvršenja stekao pravo podnošenja tog prijedloga. Nadalje, to pravo se stječe po isteku roka za dobrovoljno izvršenje koji je određen u izvršnoj ispravi. Iz stanja spisa proizlazi da je navedena presuda postala pravomoćna 13. decembra 2016, a izvršna 13. februara 2017. godine. Stoga je apelant, kako je sud zaključio, podnoseći prijedlog za izvršenje 26. aprila 2017. godine, propustio taj prijedlog podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je stekao pravo podnošenja prijedloga za izvršenje.
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Smatra da su parnični i izvršni postupak predugo trajali, iako se radilo o radnom sporu. Navodi da su redovni sudovi pristupili njegovom predmetu suviše formalistički te da je jasno da nije mogao podnijeti prijedlog za izvršenje prije nego je konstatirana izvršnost presude. Smatra da se radi o isključivoj odgovornosti službenika Općinskog suda koji „nisu odmah registrirali izvršnost presude“, zbog čega mu je prekršeno i pravo na imovinu.
II.Odgovori na apelaciju
9. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi i da apelaciju treba odbiti.
10. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu prekršena apelantova prava i da je taj sud u obrazloženju svoje presude dao razloge za odlučenje.
11. Izvršenik je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelant snosi odgovornost za neblagovremeno podnošenje prijedloga za izvršenje, s obzirom na to da nije postojala obaveza stavljanja pečata izvršnosti presude jer se izvršenje tražilo pred istim sudom koji je presudu donio.
V. Relevantni propisi
12. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03 − ispravka, 33/06, 39/06 − ispravka, 39/09, 29/11 – odluka Ustavnog suda BiH, 74/11 – odluka Ustavnog suda FBiH, 35/12, 35/12 − rješenje Ustavnog suda BiH, 46/16, 36/17 – odluka Ustavnog suda BiH, 55/18 − rješenje Ustavnog suda BiH i 25/20 – odluka Ustavnog suda BiH) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
VI. Dopustivost
U odnosu na navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje, prava na imovinu i navode o diskriminaciji
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu, Ustavni sud pošao je od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.
16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovnom ili o vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant osporava Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 644322 17 Gž od 21. oktobra 2020. godine i Rješenje Općinskog suda broj 65 0 I 644322 17 I od 1. juna 2017. godine kojim je njegov prijedlog za pokretanje izvršnog postupka odbačen kao neblagovremen. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da u zakonom predviđenom roku pokrene izvršni postupak u odnosu na zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa u skladu s odredbama člana 215. ZIP-a. Apelant tvrdi da nije mogao u roku podnijeti prijedlog jer nije na vrijeme dobio potvrdu pravomoćnosti presude čije izvršenje traži. Međutim, Ustavni sud ukazuje da, kako su to obrazložili i redovni sudovi, u slučaju kada se prijedlog za izvršenje podnosi istom sudu koji je rješavao u prvom stepenu, što je i u apelantovom predmetu slučaj, nije potrebno posebno čekati da sud stavi pečat izvršnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i da je pitanje „pečata pravomoćnosti“ apelant mogao raspraviti u izvršnom postupku koji je morao pokrenuti u zakonom propisanom prekluzivnom roku, što on nije učinio. Dakle, postupajući na navedeni način, apelant je propustio da iscrpi djelotvorne pravne lijekove (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2930/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je u odnosu na ove navode odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o dužini trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 066570 16 Rev od 13. decembra 2016. godine, Ustavni sud je, osim od prethodno citiranih odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), pošao i od odredbi člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda koje glase:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
20. Ustavni sud podsjeća da su kod podnošenja apelacije zbog dužine trajanja postupka koji je okončan prije podnošenja apelacije apelanti dužni poštovati rok od 60 dana iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke br. AP-213/21 od 26. januara 2022. godine, tačka 20. i AP- 1972/18 od 11. marta 2020. godine, tačka 22, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud u konkretnom slučaju ukazuje da je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 066570 16 Rev od 13. decembra 2016. godine, kojom je okončan parnični postupak, dostavljena apelantu 17. februara 2017. godine. Također, Ustavni sud zapaža da je apelacija u konkretnom predmetu podnesena 12. februara 2021. godine, dakle četiri godine nakon okončanja tog postupka. Iz navedenog proizlazi da je apelacija u ovom dijelu podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant zaprimio navedenu presudu Vrhovnog suda.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka
22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je dužina izvršnog postupka koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 644322 17 Gž od 21. oktobra 2020. godine. U odnosu na taj dio apelacije, Ustavni sud utvrđuje da su ispunjeni uvjeti propisani članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je apelacija podnesena u roku i da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
VII. Meritum
23. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja izvršnog postupka prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. U vezi s pitanjem dužine izvršnog postupka, Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, predstavka broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002- I, stav 38).
26. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant 26. aprila 2017. godine pokrenuo izvršni postupak koji je okončan 21. oktobra 2020. godine. Dakle, ukupan relevantan period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju je tri godine i šest mjeseci. Osim toga, radilo se o odlučivanju koje je bilo od većeg značaja za apelanta, ali Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenom predmetu. Ustavni sud naglašava i da se radilo o izvršnom postupku koji je prema zakonu hitne prirode. Ustavni sud zapaža da sudovi u svojim odgovorima na apelaciju nisu objasnili ni zašto je od apelanta traženo da uredi prijedlog za izvršenje imajući u vidu da je od početka moglo biti jasno da se radi o neblagovremenom prijedlogu, niti zašto je, nakon što je uredio prijedlog, trebalo tri godine i šest mjeseci da se okonča ovako jednostavan i prema zakonu hitan postupak. Uzimajući to u obzir, Ustavni sud smatra da je trajanje konkretnog izvršnog postupka prešlo granice razumnog trajanja.
27. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u tom segmentu.
Naknada nematerijalne štete
28. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32−34), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Federacije BiH u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je izvršni postupak koji nije bio složen, koji je značajan za apelanta i prema zakonu hitne prirode, trajao tri godine i šest mjeseci, što se ne može smatrati razumnim trajanjem postupka, s obzirom na to da je od početka bilo jasno da je apelant prijedlog za pokretanje izvršnog postupka podnio neblagovremeno.
30. Na osnovu člana 18. stav (3) tač. c) i m), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić