Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1189/21 (Dž.S.)
Odluka donesena 21. 03. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1189/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 03. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine, u predmetu broj AP-1189/21, rješavajući apelaciju Dž. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dž. S.
protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 182036 21 Kž od 3. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 182036 20 K od 11. decembra 2020. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dž. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Almin Hrustić, advokat iz Zenice, podnio je 9. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 182036 21 Kž od 3. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 182036 20 K od 11. decembra 2020. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj 43 0 K 182036 20 K od 11. decembra 2020. godine apelanta (kojeg je branio izabrani branilac – advokat) proglasio krivim što je u vrijeme, na mjestu i na način detaljno opisan u izreci presude počinio krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Za počinjeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.
3. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza, koji su uključivali iskaze apelanta i oštećenog, iskaze tri svjedoka, nalaze i mišljenja vještaka (medicinske struke, neuropsihijatra i biologa), kao i materijalne dokumentacije utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. U vezi s tim je naveo da je oštećeni u iskazu na glavnom pretresu opisao inkriminirani događaj i da je, po prijedlogu odbrane, vještak neuropsihijatar proveo vještačenje na okolnost sposobnosti oštećenog da se sjeti inkriminiranog događaja. Općinski sud je istakao da su iskaz oštećenog, u bitnim dijelovima, potvrdili i svjedoci koji su bili prisutni u ugostiteljskom objektu kada je apelant fizički napao oštećenog. Svjedoci su bili izričiti u tome da su vidjeli naguravanje između apelanta i oštećenog i da su neposredno nakon događaja dva svjedoka vidjela apelanta kako stoji iznad oštećenog, koji je bio na podu u krvi. Iako je odbrana osporavala da krv potječe od oštećenog, Općinski sud je napomenuo da iz provedenih dokaza proizlazi da je samo oštećeni u tom događaju povrijeđen i da je krvario, dok je kod apelanta utvrđena samo jedna povreda. Općinski sud je pojasnio da su i policijski službenici na zapisnicima o lišenju slobode i otpustu apelanta naveli da je apelant imao „posjekotinu šake desne ruke“.
4. Nakon ocjene svih dokaza i utvrđenja činjenica, Općinski sud je korigirao činjenični supstrat optužnice tako što je iz nje izbacio formulacije „bez povoda i razloga“ i ,,bacati predmete na njega i to pepeljare, boce i stolice“. U vezi s tim, sud je naveo da motiv za napad nije bitno obilježje osnovnog oblika krivičnog djela teške tjelesne ozljede, kao i da je samo Tužilaštvo u završnom izlaganju navelo da je apelant „to počinio iz njemu znanih razloga.“ Dalje, Općinski sud nije mogao pouzdano utvrditi da je apelant na oštećenog, dok je ovaj bio na podu, bacao pepeljare, boce i stolice, jer to niko od saslušanih svjedoka nije potvrdio, pa je i tu formulaciju izbacio iz opisa djela. Općinski sud je istakao da tom procesnom radnjom nije povrijeđen objektivni identitet optužbe i presude, da apelantu nije dodana nova „kriminalna količina“, niti mu je stavljeno na teret novo krivično djelo. Osim toga, na taj način nije promijenjena ni pravna kvalifikacija niti su mijenjani bitni elementi optužnice koji čine obilježja krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 K 182036 21 Kž od 3. marta 2021. godine djelomično uvažio apelantovu žalbu, prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kazni i apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, kao i da prilikom donošenja pobijane presude nije povrijedio Krivični zakon. Kantonalni sud je posebno naveo da dokazna građa koju je prihvatio prvostepeni sud potvrđuje da je apelant izvršio krivično djelo za koje je osuđen. Zbog toga, sud je zaključio da u tom predmetu nisu provedena druga vještačenja koja je apelant predlagao.
6. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su u osporenim odlukama pogrešno primijenjeni ZKPFBiH i KZFBiH, i to „nepravilnim i nezakonitim“ vođenjem postupka. U tom smislu, apelant analizira provedene dokaze te zaključuje da je redovni sud činjenično stanje utvrdio u krivičnom postupku „koji je proveden pogrešno“. Apelant navodi da je redovni sud propustio da odluči o njegovom zahtjevu da mu se postavi branilac po službenoj dužnosti, na koji način mu je povrijedio pravo na odbranu. Apelant navodi da mu je onemogućen „pristup sudu“ u prijedlogu da se dopuni biološko vještačenje u odnosu na odlučnu činjenicu „kome pripada uzeta krv sa poda.“ Osim toga, apelant ističe da je Općinski sud „na neustavan i nezakonit“ način precizirao optužnicu, bez prijedloga Tužilaštva.
7. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelanta tokom cijelog postupka zastupao branilac – advokat, kojeg je apelant, odmah po prijemu optužnice, ovlastio da ga brani u tom postupku, o čemu je dostavio dokaz (punomoć od 9. marta 2020. godine). Općinski sud je istakao da nije odbio prijedlog odbrane da traži dopunu nalaza i mišljenja vještaka biologa jer odbrana to nije ni tražila. Također, Općinski sud je ukazao da su se na kraju postupka odbrana i optužba izjasnile da nemaju dodatnih dokaznih prijedloga.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. U vezi s apelantovim navodima koji se tiču ocjene sadržaja provedenih dokaza, utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, inter alia, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
12. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u osporenim presudama nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud u obrazloženju presude, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda (izuzev u dijelu o kazni, što je povoljnije za apelanta), dao jasne i relevantne razloge za svoje stavove. Stoga, procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili očigledno nerazumna, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
13. Što se tiče navoda da je sud bez prijedloga Tužilaštva „precizirao optužnicu“, Ustavni sud smatra da Općinski sud nije postupio proizvoljno kada je, nakon provedenog dokaznog postupka, „korigirao“ optužnicu u pogledu radnji počinjenja krivičnog djela, u skladu s rezultatima provedenog dokaznog postupka. Štaviše, i Ustavni sud smatra da se učinjene intervencije odnose samo na „ispuštanje“ određenih dijelova činjeničnog opisa radnji izvršenja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Takvim intervencijama nije povrijeđen objektivni identitet optužbe i presude, niti je apelantu stavljeno na teret novo krivično djelo, kako on tvrdi. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima imao izabranog branioca – advokata, koji je u njegovo ime preduzimao potrebne radnje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani njegovi navodi o povredi prava na odbranu. Također, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda i odgovora na apelaciju Općinskog suda proizlazi da su u postupku provedeni svi dokazi koje su stranke predlagale. Iz navedenih razloga Ustavni sud zapaža da ništa ne ukazuje na to da su redovni sudovi prilikom ocjene dokaza, utvrđivanja činjenica ili primjene prava postupali proizvoljno ili očigledno nerazumno. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Ustavni sud primjećuje da je apelant u obrascu apelacije naveo i povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 7. Evropske konvencije. Međutim, izuzev formalnog navođenja, apelant u daljnjem tekstu nigdje nije obrazložio te navode pa ih Ustavni sud neće ispitivati.
15. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić