Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-319/21 („PETI NEPLAN“ d.o.o. Niševci, Omarska i „RESTRUCT“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pristup sudu
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-319/21
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 319/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli „PETI NEPLAN“ d.o.o. Niševci, Omarska, i „RESTRUCT“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju su podnijeli „PETI NEPLAN“ d.o.o. Niševci, Omarska, i „RESTRUCT“ d.o.o.
Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 101137 20 Rev 2 od 4. novembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „PETI NEPLAN“ d.o.o. Niševci, Omarska (u daljnjem tekstu: prvoapelant), i „RESTRUCT“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugoapelant, zajedno: apelanti), koje zastupa Miralem Porobić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 29. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 101137 20 Rev 2 od 4. novembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i Željeznica RS a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. juna 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Svi pozvani, osim Okružnog privrednog suda, dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 23. juna do 1. jula 2022. godine. Odgovori učesnika u postupku su 14. septembra 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi izjašnjenja. Izjašnjenje je dostavljeno 30. septembra 2022. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Prvoapelant je podnio tužbu radi utvrđenja da je stekao pravo vlasništva na zemljištu, u naravi terminal s pratećim objektima (u daljnjem tekstu: sporno zemljište), i uknjižbe. Eventualnim tužbenim zahtjevom prvoapelant je tražio isplatu preko 5.000.000,00 KM na ime vrijednosti izgrađenih objekata na spornom zemljištu – naftnog terminala s pratećim objektima (u daljnjem tekstu: sporni objekti). Drugoapelant se u postupak uključio kao umješač na apelantovoj strani. Primarni tužbeni zahtjev je odbijen Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 101137 17 Pž 2 od 12. februara 2018. godine. Viši privredni sud je odlučivao u vijeću koje je bilo sastavljeno od sudija Bogdana Gajića kao predsjednika vijeća i Velimira Ninkovića i Dževada Lipovače kao članova vijeća. Navedenom presudom djelimično je uvažena žalba apelanata u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev, pa je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno odlučivanje.
6. U ponovnom postupku Okružni privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 101137 19 Ps 2 od 26. novembra 2019. godine odbio eventualni zahtjev (sve preciznije navedeno u izreci presude). Na osnovu provedenih dokaza, koji su taksativno pobrojani na str. 3–5. obrazloženja, Okružni privredni sud je utvrdio da su prvoapelant i tužena 31. decembra 2001. godine zaključili Ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji (u daljnjem tekstu: Ugovor). Utvrđeno je da je tužena Ugovorom ustupila apelantu sporno zemljište na kojem je prvoapelant, svojim sredstvima i uz saglasnost tužene, izgradio sporne objekte. Prvoapelant je sporne objekte izgradio na osnovu urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, a u junu 2005. godine je ishodio i upotrebnu dozvolu. Prvoapelant se uknjižio kao vlasnik spornih nekretnina. Okružni privredni sud je imao u vidu da je Ugovor, po tužbi Republike Srpske, proglašen ništavim jer je zaključen suprotno zakonu i prinudnim propisima. Na osnovu pravomoćne presude parničnog suda od 29. aprila 2010. godine brisana su prvoapelantova upisana prava na spornom zemljištu i objektima. Prvoapelant je tvrdio da se tužena neosnovano obogatila za utvrđenu tržišnu vrijednost spornih objekata, pa je isplatu tražio po osnovu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Okružni privredni sud je naveo da se sporno zemljište u vrijeme izgradnje spornih objekata vodilo kao društveno, a kasnije kao državno vlasništvo. Obrazloženo je da objekti nisu upisani kao vlasništvo tužene, kako to tvrde apelanti, jer su objekti u posjedu i vlasništvu Republike Srpske u skladu sa Zakonom o željeznicama RS iz 2017. godine. Još je navedeno da ni sporno zemljište, a ni izgrađeni objekti nisu prijavljeni u postupku privatizacije državnog kapitala tužene i da ni po tom osnovu tužena nije postala vlasnik objekata. U takvim okolnostima ne postoji neosnovano bogaćenje na strani tužene, niti uvjeti za primjenu čl. 210. i 214. ZOO.
8. Odlučujući o žalbama apelanata, Viši privredni sud je u vijeću sastavljenom od sudija Snježane Romčević-Tadić kao predsjednice vijeća, te Velimira Ninkovića i Mirjane Raosavljević kao članova vijeća, donio Presudu broj 57 0 Ps 101137 20 Pž 3 od 25. juna 2020. godine kojom je odbio žalbe i potvrdio osporenu presudu. Drugostepeni sud je naveo da iz predočenih dokaza proizlazi da je do 2005. godine sporno zemljište imalo karakter neizgrađenog građevinskog zemljišta koje je bilo u društvenom vlasništvu prema tada važećem Zakonu o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Prvoapelantov prigovor da mu je sporno zemljište dodijeljeno na trajno korištenje i da je pribavio sve dokumente za gradnju nisu značajni za spor, kako je naveo sud, jer je u pravomoćno okončanoj parnici utvrđeno da su ništava sva raspolaganja tužene u korist prvoapelanta, pa stoga nisu ispunjeni uvjeti za naknadu štete.
9. Apelanti su podnijeli zahtjev za isključenje sudije Velimira Ninkovića koji je u drugostepenom postupku učestvovao kao član vijeća Višeg privrednog suda. Zahtjev su zasnovali na članu 357. stav 1. tačka 5) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Predsjednik Višeg privrednog suda je rješenjem od 27. augusta 2020. godine odbio zahtjev zato što je smatrao da ne postoje zakonski uvjeti za isključenje sudije. Činjenica da je imenovani sudija bio član vijeća prilikom donošenja drugostepene presude od 12. februara 2018. godine nije bila smetnja da isti sudija bude član vijeća i prilikom odlučivanja o žalbi protiv presude donesene u ponovnom postupku.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 101137 20 Rev 2 od 4. novembra 2020. godine odbio reviziju koju su izjavili apelanti. Vrhovni sud je naglasio da je prvoapelant od tužene pismenim zahtjevom od 8. septembra 2001. godine tražio dodjelu zemljišta na trajno korištenje, bez naknade. Da bi se prvoapelant mogao smatrati savjesnim, bio je u obavezi provjeriti stanje upisa u javnim evidencijama i znati da tužena ne može donijeti odluku o dodjeli takvog zemljišta, već samo nadležna SO, kako je to proizlazilo i iz čl. 17. i 78. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu. Osim toga, prvoapelant je morao znati da sredstva koja tužena koristi u obavljanju svoje djelatnosti obuhvaćaju cjelokupnu „željezničku imovinu“ RS shodno članu 2. Zakona o željeznicama RS, koji je važio u relevantnom periodu. U takvim okolnostima, tužena nije imala pravo da apelantu dodijeli sporno zemljište. Vrhovni sud je konačno zaključio da su obje ugovorne strane bile nesavjesne. Zbog svega navedenog, iako je prvoapelant uložio sredstva u izgradnju spornih objekata, tužbeni zahtjev za isplatu uloženih sredstava pravilno je odbijen primjenom člana 104. stav 2. u vezi sa članom 210. ZOO. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim pozivanje apelanata na povredu člana 357. ZPP, obrazloživši da sudija Velimir Ninković nije učestvovao u donošenju prvostepene presude, već u donošenju drugostepenih presuda, te stoga nema povrede odredbi parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tačka 1. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti se pozivaju na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje prava na pristup sudu apelanti dovode u vezu sa zahtjevom za isključenje sudije Višeg privrednog suda koji su podnijeli zato što sudija ne može učestvovati kao sudija izvjestilac u predmetu u kojem je već odlučivao. Iako je zahtjev izričito podnesen radi isključenja sudije, apelanti prigovaraju da je zahtjev razmatran kao zahtjev za izuzeće sudije, što je utjecalo na odluku o zahtjevu. Pitanje nepristrasnosti, kako navode, uopće nije bilo predmet zahtjeva za isključenje. Kako protiv tog rješenja nema pravnog lijeka, apelanti smatraju da im je na ovaj način onemogućen pristup sudu.
12. Apelanti dalje smatraju da odluke redovnih sudova nisu pravilne jer prvoapelantova savjesnost ničim nije dovedena u pitanje. U tom pravcu navode da je prvoapelant za izgradnju spornih objekata ishodio sve potrebne dozvole znatno prije nego što je Ugovor proglašen ništavim. Ukazuju da se prvoapelant upisao kao vlasnik spornog zemljišta i spornih objekata i da je kao vlasnik svoje nekretnine prodao drugoapelantu. Navode da sudovi tu okolnost nisu uzeli u obzir i da su propustili da cijene savjesnost drugoapelanta. Zatim, tvrde da u vrijeme prenosa vlasništva nije postojala zabrana raspolaganja spornim zemljištem, niti je prvoapelant s pažnjom dobrog privrednika mogao ili trebao znati da postoji takva zabrana. U tom pravcu apelanti ukazuju na stanje upisa u zemljišnim knjigama i promjene upisa koje su se desile, tvrdeći da je sporno zemljište u vrijeme podnošenja zahtjeva bilo u vlasništvu tužene. Savjesnost ugovornih strana se cijeni u vrijeme ugovaranja, a ne nakon toga. Apelanti prigovaraju da redovni sudovi nisu primijenili odredbe Zakona o željeznicama koji je važio u vrijeme ugovaranja. Tek po donošenju novog Zakona o željeznicama (2017. godine) dolazi do izjednačavanja imovine i sva imovina tužene postaje državna imovina, odnosno vlasnik infrastrukture postaje RS.
b) Odgovori na apelaciju
13. Vrhovni sud i Viši privredni sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim istakavši da ostaju pri razlozima koje su dali u osporenim odlukama. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tužena je navela da su redovni sudovi na sve tri instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke i da prava apelanata nisu prekršena, o čemu se opširno izjasnila u navodima odgovora.
15. Apelanti su u izjašnjenju u bitnom ponovili razloge koje su istakli tokom postupka, ali i u navodima apelacije, predloživši da se odgovori učesnika u postupku „odbiju kao neosnovani“. V.Relevantni propisi
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Posledice ništavosti Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav, zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sedište, odnosno prebivalište ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima.
Član 210. stav (1) (1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.
17. Zakon o železnicama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/01, 110/03, 59/08 i 24/12 i 33/14) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o železnicama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/01), koji je važio u relevantnom periodu i objavljen je u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Na teritoriji Republike Srpske osniva se železnička kompanija za javni prevoz pod nazivom Železnice Republike Srpske.
Železnice Republike Srpske imaju znak sopstvenosti i amblem.
Kompaniju Železnice Republike Srpske u organizacionom smislu čine: menadžer infrastrukture i operator za javni prevoz.
Železnice Republike Srpske su jedini menadžer infrastrukture u Republici Srpskoj. Sredstva kompanije Železnice Republike Srpske čini celokupna železnička imovina Republike Srpske.
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
ISKLJUČENJE I IZUZEĆE
Član 357.
Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):
1)ako je i sam stranka, zakonski zastupnik stranke ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobaveznika ili regresnog obaveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak, 2)ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije, 3)ako je staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo, 4)ako između sudije i stranke teče neka druga parnica, 5)ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i 6)ako je u stečajnom postupku učestvovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora.
Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 101137 20 Rev 2 od 4. novembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 6. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 29. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. U konkretnom slučaju apelanti su vodili postupak u kojem su tražili isplatu po osnovu stjecanja bez osnova, iz čega slijedi zaključak da se radilo o građansko-poravnom postupku u kojem apelanti uživaju zaštitu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Apelanti tvrde da je sudija Višeg privrednog suda trebao biti isključen iz rada na predmetu jer je u istom predmetu na istoj sudskoj instanci odlučivao kao član vijeća dva puta. Zbog odbijanja zahtjeva i činjenice da protiv rješenja nisu imali mogućnost da ulože pravni lijek apelanti se pozivaju na kršenje prava na pristup sudu. Član 357. ZPP propisuje razloge za isključenje i izuzeće sudije koji treba da osiguraju objektivnost u suđenju. Ustavni sud zapaža da odredbe člana 357. ZPP ne propisuju kao razlog za isključenje sudije okolnost koju apelant navodi. Upravo je to bio razlog što je predsjednik Višeg privrednog suda odbio zahtjev. Ustavni sud ne uočava ništa sporno u činjenici da isti sudija u istom predmetu na istoj sudskoj instanci odlučuje dva puta kao član vijeća, a takav stav potkrepljuje praksa (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4439/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 39, i AP 822/20 od 8. septembra 2021. godine, tačka 33, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je pojedini sudija tokom postupka već donosio odluke u predmetu ne može opravdati bojazan o njegovoj nepristrasnosti, niti se može po automatizmu izvesti zaključak o njegovoj pristrasnosti, budući da moraju postojati posebne okolnosti koje na to upućuju kako bi se izveo drugačiji zaključak (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, tač. 50. i 51, serija A, broj 154, Romenskiy protiv Rusije, presuda od 13. juna 2013. godine, predstavka broj 22875/02, tačka 27).
28. Ustavni sud zapaža da su apelanti u reviziji protiv drugostepene presude osporili i rješenje kojim je odbijen zahtjev za isključenje. Vrhovni sud je ispitao to rješenje i obrazložio zašto su prigovori neosnovani (vidi tačku 12. ove odluke). U takvim okolnostima, kada je pravo na osporavanje rješenja omogućeno u okviru zakonom propisanih pravnih lijekova protiv sudskih odluka o tužbenom zahtjevu, činjenica da zakonom nije propisan poseban pravni lijek za osporavanje rješenja o isključenju/izuzeću sudije ne pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu.
29. U odnosu na ostale prigovore koji se tiču primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
30. U vezi s prigovorom da su sudovi primijenili Zakon o željeznicama RS iz 2017. godine, koji se nije mogao primijeniti u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetu, imao u vidu član 2. Zakona o željeznicama RS koji je važio u relevantnom periodu (vidi tačku 10. ove odluke). Na taj način, Vrhovni sud je korigirao pozivanje prvostepenog suda na aktuelni zakon. Sporno pitanje prvoapelantove savjesnosti redovni sudovi su, suprotno tvrdnjama apelanata, ispitali u svjetlu njegovog ponašanja u vrijeme zaključenja Ugovora i okolnostima vezanim za stanje upisa spornog zemljišta u javnim evidencijama (vidi tač. 6, 7, 8. i 10. ove odluke). Tvrdnje koje apelanti iznose o stanju upisa u javnim evidencijama, odnosno da je tužena u vrijeme zaključenja Ugovora bila vlasnik spornog zemljišta, apelanti su bili u obavezi da dokažu u postupku pred redovnim sudovima. Ustavni sud zapaža da su apelanti tokom postupka imali mogućnost da učestvuju u postupku ravnopravno sa suprotnom stranom, da predlažu dokaze, iznose prigovore i koriste pravne lijekove. Stoga, očito nezadovoljstvo osporenim odlukama i činjenica da nije udovoljeno prvoapelantovim zahtjevima per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja uzeo u obzir i ostale prigovore apelanata koji nisu mogli utjecati na stav Ustavnog suda da iz odluke Vrhovnog suda, kao konačne odluke u ovom predmetu, ne proizlazi ništa što bi opravdalo iznesene prigovore.
31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
32. Apelanti smatraju da im je u postupku koji je okončan osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ni u segmentu prava na pristup sudu kada su apelanti imali mogućnost da u reviziji ospore rješenje kojim je odbijen zahtjev za isključenje sudije i da se o prigovorima očituje Vrhovni sud, niti u ostalim aspektima tog prava, jer iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda, kao konačne odluke u ovom predmetu, ne proizlazi ništa što bi opravdalo iznesene prigovore.
34. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su iznijeli u odnosu na pravo na pravično suđenje, a nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić