Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-266/21 (D. M.)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-266/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. studenog 2022. godine, u predmetu broj AP 266/21, rješavajući apelaciju Dubravka Mihaljevića, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) te članka
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dubravka Mihaljevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 041583 18 Rsž od 18. studenog 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dubravko Mihaljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Slaven Jukić, odvjetnik iz Livna, podnio je 25. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 041583 18 Rsž od 18. studenog 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Rs 041583 17 Rs od 29. prosinca 2017. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje o otkazu Ugovora o radu od 23. veljače 2016. godine i Odluka tuženog ŠGD „Hercegbosanske šume“ d.o.o. Kupres (u daljnjem tekstu: tuženi) od 12. travnja 2016. godine, te da se tuženi obveže da mu na ime neostvarene plaće i doprinosa za razdoblje od 1. ožujka 2016. godine do 1. kolovoza 2017. godine isplati određene novčane iznose kao u izreci presude.
3. Općinski sud je naveo da nije sporno da je apelant bio zaposlen kod tužitelja kao vozač u područnoj šumariji na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Djelatnici interne kontrole tuženog su 18. siječnja 2016. godine dostavili uredu direktora izviješće o obavljenoj kontroli točenja goriva za studeni 2015. godine, na temelju koje je utvrđeno da ukupna razlika računa koji su dospjeli na naplatu koje je izdala benzinska postaja i onih koji su prikazani u putnim nalozima iznosi 970 litara, odnosno 1.697,00 KM. Tuženi je, nakon provedenog disciplinskog postupka, utvrdio da je apelant počinio težu povredu radne obveze iz članka 18. stavak 1. toč. 1) i 8) Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Zbog toga je doneseno rješenje o otkazu Ugovora o radu od 23. veljače 2016. godine, koje je potvrđeno odlukom tuženog od 12. travnja 2016. godine.
4. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu za poništenje navedenih odluka, Općinski sud je naveo da je, na temelju provedenih dokaza, utvrdio da je apelant nemarno izvršavao svoju radnu obvezu vođenja evidencija o točenju goriva. U tom pogledu, Općinski sud je naveo da apelantovo postupanje treba cijeniti ne samo prema materijalnoj vrijednosti štete, nego i na temelju potpune i sveobuhvatne analize takve pojave kao štetne i opasne sa stajališta tuženog i potrebe da se zaštiti njegova imovina. U konkretnom slučaju utvrđeno je da, uslijed nemarno vođene evidencije, razlika računa koji su dospjeli na naplatu i onih koji su iskazani u putnim nalozima iznosi 970 litara odnosno 1.697,00 KM. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da bi ovakva ponašanja mogla nanijeti tuženom štetu u većem obujmu, pa je zaključio da je apelant prekršio članak 18. st. 1. točka 1) Pravilnika. Ovom odredbom je propisano da težu povredu radnih obveza predstavlja, između ostalog, i nemarno izvršavanje radnih obveza, uslijed čega su za tuženog nastale teže posljedice većeg obujma (materijalna šteta i narušavanje njegovog ugleda).
5. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 041583 18 Rsž od 18. studenog 2020. godine, apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda. Kantonalni sud je u potpunosti podržao presudu Općinskog suda, kako u pogledu činjeničnih utvrđenja, tako i u pogledu primjene relevantnog materijalnog prava. Dodatno je naveo da je apelant priznao da je odgovoran za propuste koje je imao prilikom vršenja kontrole jer nije uočio navedeno neslaganje. Također, Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim i navode da prvostupanjski sud nije naveo na temelju kojih dokaza je utvrdio da se apelantova postupanja mogu okarakterizirati težom povredom radne obveze. Naime, kako je obrazloženo, iz same činjenice da je apelant propustio uočiti neslaganje u utrošku goriva, proizlazi da je za tuženog nastala materijalna šteta.
6. Apelant je 7. siječnja 2021. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za ponavljanje postupka. Prijedlog je temeljio na činjenici da je u kaznenom postupku koji se vodio protiv njega radi istih okolnosti, donesena oslobađajuća presuda Općinskog suda od 17. travnja 2019. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 2. rujna 2019. godine.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 Rs 041583 17 Rs od 8. travnja 2021. godine prijedlog za ponavljanje postupka odbačen je kao nepravodoban.
8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
9. U obrazloženju apelacijskih navoda, apelant navodi da je u osporenoj odluci proizvoljno primijenjene odredbe čl. 18. stavak 1. točka 1) Pravilnika, jer se u presudama ne daje obrazloženje zbog kojih bi se razloga pod pretpostavkom da je nastala, šteta u iznosu od 1.697,00 KM mogla smatrati težom posljedicom većeg obujma. Dalje, apelant ističe da je protiv njega zbog istog događaja vođen kazneni postupak u kojem je pravomoćno oslobođen od krivnje da je počinio kazneno djelo zloupotrebe službene dužnosti nanošenjem štete poslodavcu. Apelant tvrdi da je u tom postupku utvrđeno da njegovim radnjama nije ni mogla nastupiti štetna posljedica, zbog čega smatra da bi ta činjenica da je bila poznata suda u vrijeme održavanja glavne rasprava dovela do povoljnijeg ishoda parničnog postupka za apelanta odnosno do nemogućnosti primjene članka 18. stavak 1. točka 1) Pravilnika. Također, apelant ističe da je u trenutku podnošenja apelacije podnio prijedlog za ponavljanje postupka o kojem u trenutku podnošenja nije bilo odlučeno.
10. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, stavak 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, st. 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02, stavak 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, stavak 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. U svezi sa apelantovim navodima koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).
15. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe članka 18. stavak 1. točka 1) Pravilnika, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Razmatrajući apelantove tvrdnje kojima ukazuje da u osporenim odlukama nije navedeno zbog kojih bi se razloga šteta u iznosu od 1.697,00 KM mogla smatrati težom posljedicom većeg obujma, Ustavni sud zapaža da je iz obrazloženja osporenih odluka jasno navedeno na temelju čega je utvrđeno da su za tuženog nastale teže posljedice većeg obujma (točka 4. ove odluke). U odnosu na apelantove tvrdnje kojima ukazuje na oslobađajuće odluke redovitih sudova koje su donesene u kaznenom postupku, Ustavni sud zapaža da te odluke nisu korištene u postupku pred redovitim sudovima, pa navedene odluke ne mogu biti relevantne za ocjenu apelacijskih navoda. Pored toga, iz stanja u spisu proizlazi da je apelantov prijedlog za ponavljanje postupka odbačen kao nepravodoban. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
16. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
18. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić