Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3119/21 („Lala i Laćo“ d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Javne nabavke
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3119/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine u predmetu broj AP-3119/21, rješavajući apelaciju „Lala i Laćo“ d.o.o. Bijeljina na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Lala i Laćo“ d.o.o.
Bijeljina podnesena protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 032905 21 Pž od 10. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Lala i Laćo“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 032905 21 Pž od 10. juna 2021. godine.
2. Apelant je podnio tužbu Okružnom privrednom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) protiv tuženog Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“, Matično preduzeće a.d. Trebinje, Zavisno preduzeće „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. Okružni privredni sud je, presudom broj 59 0 Ps 032905 18 Ps od 6. novembra 2020. godine, odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati naknadu na ime pretrpljene štete zbog izgubljene dobiti u preciziranom iznosu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude je navedeno da se suština tužbenih navoda svodi na tvrdnje da je tuženi donio protivpravnu odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača na osnovu koje je s njim zaključio ugovor, zbog čega apelant smatra da je pretrpio štetu. Okružni privredni sud je utvrdio da je apelant kao ponuđač učestvovao u postupku javne nabavke ribe i prerađevina od ribe. U tom postupku Odlukom od 25. januara 2016. godine kao najpovoljniji ponuđač je izabran „Logos trade“ d.o.o. Brčko („Logos trade“), dok je apelant bio drugi najpovoljniji ponuđač. Dalje, sud je utvrdio da je apelant podnio žalbu protiv Odluke Uredu za razmatranje žalbi BiH (u daljnjem tekstu: Ured), a da je tuženi obavještenjem od 8. februara 2016. godine obavijestio ponuđače da se zbog podnesene žalbe neće preduzimati nikakve radnje u postupku javne nabavke. Zatim, utvrđeno je da je Ured nakon toga, rješenjem od 21. aprila 2016. godine, odbio apelantovu žalbu, nakon čega je tuženi nastavio postupak javne nabavke i zaključio ugovor sa preduzećem „Logos trade“. Okružni privredni sud je takođe utvrdio da je rješenje Ureda u međuvremenu poništeno presudom Suda Bosne i Hercegovine od 26. septembra 2017. godine, a u izvršenju te presude poništena je i navedena Odluka. Pri tome, sud je utvrdio da je suština nepravilnosti odluke tuženog bila to što pečat i paraf ponuđača „Logos trade“ nije bio na predviđenom mjestu u ponudi, a tuženi je smatrao da to nije bitan nedostatak.
4. U vezi sa navedenim, Okružni privredni sud je ocijenio da se različito tumačenje pravne norme između organa uprave ili suda u upravnom sporu ne može smatrati nezakonitim djelovanjem zbog kojeg bi tuženi bio odgovoran za nastalu štetu. Sud je dalje konstatovao da apelant nije tražio odgađanje postupka izvršenja konačnog rješenja do donošenja presude u upravnom sporu, iako je takva mogućnost predviđena odredbama 115 stav 3. Zakona o javnim nabavkama (u daljnjem tekstu: ZJN). S druge strane, ocijenio je da je tuženi, u smislu odredaba ZJN, bio dužan nastaviti postupak javne nabavke i da je postupao u skladu sa odredbama ZJN. Osim toga, Okružni privredni sud je naveo da apelant nije dokazao da bi on, u ponovnom odlučivanju o izboru, bio izabran za najpovoljnijega ponuđača odnosno da je pretrpio štetu. Takođe, sud je konstatovao da nije postojala zakonska obaveza tuženog da sa apelantom zaključi ugovor o javnoj nabavci. Shodno tome, Okružni privredni sud je ocijenio da apelant nije dokazao da su ispunjeni uslovi za naknadu štete u smislu odredaba člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (kojom je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svoje funkcije).
5. Apelant je podnio žalbu protiv navedene presude, koju je Viši privredni sud odbio presudom broj 59 0 Ps 032905 21 Pž od 10. juna 2021. godine. U obrazloženju presude, Viši privredni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravne zaključke Okružnog privrednog suda, te je ocijenio da su žalbeni navodi neosnovani.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant tvrdi da je pogrešno zaključeno da nije dokazao da u konkretnom slučaju ne bio izabran za najpovoljnijega ponuđača. Naime, apelant smatra da je to „logično“ s obzirom da su u konkretnom postupku kao jedini ponuđači učestvovali apelant i „Logos trade“ i da je jedino on imao prihvatljivu ponudu. Takođe, smatra da ima pravo na naknadu štete uslijed postupanja tuženog suprotno odredbama ZJN. Apelant ukazuje da to proizilazi iz presuda Općinskog i Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mals 161565 19 Pž i presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 012915 20 Pž od 26. januar 2021. godine. Navedene presude apelant nije dostavio uz apelaciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, odluka od 31. maja 2005. godine, predstavka broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZJN i Zakona o obligacionim odnosima, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su sudovi detaljno, jasno i argumentovano, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, obrazložili svoj zaključak da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izgubljene dobiti, odnosno da je tuženi odgovoran za štetu. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi da je u osporenim odlukama pogrešno zaključeno da nije dokazao da u konkretnom slučaju ne bio izabran za najpovoljnijega ponuđača očigledno neosnovani. U vezi sa apelantovim pozivanjem na navodno različitu praksu redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da apelant uz apelaciju nije dostavio odluke na koje se pozvao, pa se Ustavni sud o ovim paušalnim navodima svakako ne može očitovati. Takođe, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
13. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-4799/19 od 26. marta 2020. godine i AP-3889/19 od 11. marta 2020. godine, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić