Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1029/21 (D. P.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1029/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1029/21, rješavajući apelaciju Darka Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Pavlovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 Rs 03361 20 Rsž od 8. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Darko Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Gordan Jovišević advokat iz Banja Luke, podnio je 26. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 Rs 030361 20 Rev od 16. februara 2021. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Rs 03361 20 Rsž od 8. maja 2020. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2341/20 od 9. septembra 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelacija koju je apelant podnio protiv navedene presude Okružnog suda jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji. S obzirom da je u međuvremenu revizija odbačena osporenim rješenjem Vrhovnog suda, to je presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 Rs 030361 18 Rs od 27. decembra 2019. godine, donesenoj po apelantovoj tužbi, poništeno je kao nezakonito rješenje tuženog „Dal Cin“ d.o.o. Čelinac (u daljnjem tekstu: tuženi) i naloženo tuženom da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove radnog mjesta šefa proizvodnje ili na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Obavezan je tuženi da apelantu na ime neisplaćenih plata isplati iznose za periode i u iznosima kao u izreci presude i da nadležnom fondu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. decembra 2019. godine do povratka na posao.

4. Osnovni sud je naveo da je apelant kod tuženog zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme 28. oktobra 2015. godine na radnom mjestu šefa proizvodnje i da mu je rješenjem tuženog od 19. oktobra 2017. godine radni odnos prestao zbog otkaza ugovora o radu. Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je apelant, podneskom od 16. oktobra 2017. godine, tuženom otkazao ugovor o radu i da li je apelantu zaključno sa 19. oktobrom 2017. godine radni odnos kod tuženog zakonito prestao. Sud je utvrdio da je vještačenjem Agencije za forenzička ispitivanja i vještačenje iz Istočnog Sarajeva (u daljnjem tekstu: Agencija) potvrđena autentičnost apelantovog podneska od 16. oktobra 2017. godine i autentičnost njegovog potpisa na tom podnesku. U vezi s tim, sud je istakao da je prihvatio nalaz Agencije jer ga je sačinila kompetentna stručna ustanova, te da je nalaz jasan i obrazložen i nije doveden u pitanje apelantovim prigovorima. Dalje, ukazano je da je vještak na glavnoj raspravi detaljno obrazložio mišljenje, u smislu člana 154. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u odnosu na brojne primjedbe apelantovog punomoćnika.

5. Osnovni sud je također obrazložio da u smislu člana 178. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), pravo radnika da otkaže ugovor o radu nije uslovljeno niti ograničeno, ali je obavezna pismena forma i otkazni rok (vrijeme između davanja otkaza ugovora o radu i dejstva otkaza) od najmanje 15 dana. U konkretnom slučaju, Osnovni sud je zaključio da, u smislu odredbe člana 178. u vezi sa članom 192. st. 2. i 3. ZOR, računajući od podnošenja apelantovog podneska 16. oktobra 2017. godine, pa do 19. oktobra 2017. godine kada je tuženi donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, nije protekao rok od 15 dana. Stoga je Osnovni sud zaključio da otkaz ugovora o radu tuženog nije proizveo pravno dejstvo, pa tuženi nije mogao na osnovu tog otkaznog razloga donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta. Zbog toga je Osnovni sud donio odluku kako je to već navedeno.

6. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio presudu broj 73 0 Rs 030361 20 Rsž od 8. maja 2020. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odnosu na usvajajući dio zahtjeva, tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio. U obrazloženju presude, Okružni sud je naglasio da su osnovani žalbeni navodi tuženog kojim ukazuje na pogrešnu primjenu člana 178. ZOR. Okružni sud je naveo da otkaz ugovora o radu koji podnese radnik u smislu člana 175. stav 1. tačka 4. u vezi sa članom 178 ZOR, predstavlja razlog za prestanak radnog odnosa. Iz apelantovog podneska od 16. oktobra 2017. godine proizlazi da je on obavijestio tuženog da, shodno ZOR, otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme “iz moralnih i ličnih razloga zaključno sa 19. oktobrom 2017. godine“. Također apelant je tražio da iskoristi preostala dva dana godišnjeg odmora i da ga tuženi oslobodi otkaznog roka te da mu radnu knjižicu zaključi sa 19. oktobrom 2017. godine. Okružni sud je zaključio da je apelant jasno izrazio volju za otkaz ugovora, uz zahtjev da ga tuženi oslobodi rada u otkaznom roku. Stoga, prema stavu Okružnog suda, prvostepeni sud je pogrešno zaključio „da je protek od 15 dana za otkazni rok koji ima u vidu člana 178. [ZOR], razlog za poništenje rješenja o otkazu ugovora“. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je nepravilna i odluka o vraćanju apelanta na rad i isplatu izostalih plata te uplatu doprinosa za sporni period.

7. Vrhovni sud je rješenjem broj 73 0 Rs 030361 20 Rev od 16. februara 2021. godine apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu primjenom člana 247. st. 1. i st. 5, u vezi sa čl. 237. st. 2, 3 i 4. ZPP.

8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je zbog pogrešne ocjene dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno pravo. U obrazloženju ovih navoda, smatra da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava zakonske standarde u pogledu ocjene izvedenih dokaza u dovoljnoj mjeri da bi otklonili sumnju u proizvoljnost u tumačenju i primjeni relevantnog prava. U vezi s tim ukazuje da je Okružni sud potpuno pogrešno i proizvoljno tumačio odredbu čl. 178 i čl. 192. ZOR, jer smatra da osporena odluka ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama i jer je zasnovano na povredi odredaba ZPP. Dakle, apelant navodi da mu je bilo onemogućeno da raspravlja o pitanju skriptora spornog potpisa, obzirom da je prvostepena presude preinačena iz razloga u pogledu primjene materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR i ZPP u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud razmotrio navode apelanta vezane za primjedbe na nalaz vještaka-Agencije i jasno obrazložio zašto je prihvatio navedeni dokaz. Budući da apelant nije izjavljivao žalbu protiv prvostepene presude Okružni sud se, s obzirom na granice preispitivanja prvostepene presude (član 221. ZPP), nije mogao baviti tim pitanjem već se kretao u okviru žalbenih navoda tuženog. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1029/21 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio