Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-654/21 (B. P.)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-654/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-654/21, rješavajući apelaciju Bogoljuba Pivaševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogoljuba Pivaševića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 329550 19 Rev od 8. septembra 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bogoljub Pivašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Slovenije, kojeg zastupa Željko Višić, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 329550 19 Rev od 8. septembra 2020. godine.
2. Postupajući po apelantovoj tužbi protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 65 0 P 329550 13 P od 19. aprila 2016. godine. Presudom je obavezana tužena da apelantu, na ime ispunjenja ugovora o trajnom ulogu od 9. januara 1990. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), isplati novčani iznos od 997.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i vrijednost dividende od 6% trajnog uloga u iznosu od 1.792.969,27 KM, te nadoknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su preduzeće „Prehrambena industrija“ p.o. Velika Kladuša (kasnije „Agrokomerc“ d.d. velika Kladuša, u daljnjem tekstu: korisnik uloga) i apelant, kao davalac trajnog uloga, zaključili sporni ugovor. U spornom ugovoru apelant se obavezao da će uplatiti trajni ulog u određenom iznosu, a korisnik uloga da će apelantu isplaćivati dividendu u određenom procentu. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor pasivne legitimacije koji je istakla tužena. Obrazloženo je da je tužena većinski vlasnik korisnika uloga u dijelu od 91% i preuzela je sva prava i obaveze korisnika uloga i da je preuzela obavezu ispunjenja spornog ugovora. Općinski sud je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio u skladu sa nalazima i mišljenjima vještaka, te je na osnovu izvedenih dokaza primjenom čl. 154. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), usvojio apelantov tužbeni zahtjev.
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 329550 17 Gž od 10. oktobra 2018. godine, uvažena je žalba tužene, prvostepena presuda preinačena i odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je drugačijom ocjenom dokaza izvedenih u prvostepenom postupku utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je utvrdio prvostepeni sud. S tim u vezi, obrazloženo je da je nalazom vještaka dokazano da je apelantov primjerak spornog ugovora izmijenjen dopisivanjem zareza i nule, pa je prvobitni broj „6.979,00“ prepravljen u broj „6.979,000,00“ dinara. Dalje je obrazloženo da je na primjerku spornog ugovora tuženog i priznanici o uplati sredstava od 10. januara 1990. godine navedena uplata po osnovu apelantovog trajnog uloga u iznosu od 6.979,00. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je to iznos koji je apelant uplatio korisniku kredita po osnovu spornog ugovora. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 26. ZOO. S tim u vezi, istaknuo je da apelant nije dokazao da je korisniku uloga uplatio 6.979.000,00 dinara, pa ugovor u tom pogledu nije ni nastao. Stoga apelant ne može iz tog iznosa, na osnovu trajnog uloga, ostvarivati traženi iznos, kao ni dividendu. Osim navedenog, Kantonalni sud je zaključio i da se osnovano žalbom prigovora pasivnoj legitimaciji tužene. S tim u vezi, obrazloženo je da nije izveden nijedan dokaz na okolnosti da je tužena većinski vlasnik korisnika uloga. Nadalje, zaključeno je i da tužena ne može biti odgovorna za obaveze korisnika uloga po osnovu spornog ugovora. Naime, istaknuto je da je korisnik uloga samostalno pravno lice, organizovano kao dioničko društvo, koje i dalje egzistira i odgovara za svoje obaveze cjelokupnom imovinom u skladu sa članom 5. Zakona o privrednim društvima. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da je korisnik uloga jedino pasivno legitimisan za potraživanja iz spornog ugovora. Istaknuto je da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji propisanoj članom 6. stav 2. Zakona o privrednim društvima (kada dioničar odgovara za obaveze društva).
5. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 329550 19 Rev od 8. septembra 2020. godine, odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se ugovorne strane nisu saglasile o bitnim sastojcima ugovora i da time ugovor nije nastao. Dalje je navedeno da je pravilno drugostepeni sud zaključio da tužena nije pasivno legitimisana za ispunjenje spornog ugovora. Istaknuto je da se od tužene, koja nije ugovorna strana, ne može tražiti ispunjenje obaveze iz spornog ugovora bez obzira na ulaganje državnog kapitala u korisnika uloga.
6. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje da je njegov primjerak spornog ugovora, koji je izveden kao dokaz, potpisan od strane apelanta i direktora korisnika uloga i ovjeren pečatom. Dalje ukazuje da prema iskazu parnične stranke i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši iz ranijeg parničnog postupka vođenog protiv korisnika uloga proizlazi da je apelant zaista uplatio iznos od 6.797.000,00 dinara. Smatra da se iz navedenih dokaza vidi da je postignuta volja ugovornih strana o zaključenju ugovora, o čemu Vrhovni i Kantonalni sud nisu vodili računa niti su obrazložili ovu činjenicu. Apelant također smatra da je neosnovan istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene. Ukazuje da se tužena obavezala na ispunjenje svih obaveza povjeriocima korisnika uloga, a samim tim i spornog ugovora, što je „rađeno“ u dosadašnjoj sudskoj praksi. Poziva se na odgovornost dioničara za obaveze društva u smislu člana
6. Zakona o privrednim društvima. Ukazuje i na Uredbu od 31. jula 2001. godine, kojom je tužena stavila korisnika uloga na spisak preduzeća pod kontrolom tužene po osnovu državnog kapitala. Također navodi da je usvojen istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije, iako tužena nije predložila dokaze kojim bi potkrijepila taj prigovor. Apelant smatra da je proizvoljnost u ocjeni dokaza i izvođenju zaključaka sudova imalo za posljedicu kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljne ocjene dokaza, proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, što je potvrdio i Vrhovni sud u osporenoj odluci, pažljivo cijenio izvedene dokaze i detaljno obrazložio razloge za svoj zaključak da se ugovorne strane nisu saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Shodno navedenom, te imajući u vidu da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže dokaze, kao i da se izjašnjava i osporava dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da je prekršeno načela ravnopravnosti stranaka u postupku. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić