Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1902/22 (Biro zelene karte u Bosni i Hercegovini)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1902/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1902/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Biro zelene karte u Bosni i Hercegovini, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Biro zelene karte u Bosni i Hercegovini protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 63 0 P 030056 20 Rev od 20. januara 2022.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Biro zelene karte u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Odvjetničko društvo MARTINOVIĆ & PARTNERI d.o.o. Mostar, podnio je 27. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 63 0 P 030056 20 Rev od 20. januara 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom od 22. marta 2019. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu od 5. decembra 2019. godine, naloženo je apelantu da tužiocu (A.G.) na ime naknade troškova liječenja isplati iznos od 600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Također je naloženo apelantu da tužiocu na ime naknade troškova za tuđu njegu i pomoć za period od 4. jula 2014. godine, kao dana zaključenja vansudske nagodbe, pa do 26. aprila 2017. godine isplati ukupan iznos od 10.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U preostalom dijelu, za naknadu nematerijalne štete i materijalne štete za tuđu njegu i pomoć, preko dosuđenih iznosa, tužiočev tužbeni zahtjev je odbijen.
3. Osporenom presudom Vrhovnog suda od 20. januara 2022. godine djelimično je usvojena tužiočeva revizija, nižestepene presude su preinačene u odbijajućem dijelu tako što je apelant obavezan da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete isplati i to: za pretrpljenje duševne bolove zbog umanjenja živote aktivnosti, za pretrpljenje fizičke bolove i strah ukupan iznos od 6.390,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te meterijalnu štetu na ime tuđe pomoći i njege u mjesečnom iznosu od po 150,00 KM, počevši od 1. oktobra 2017. godine, pa ubuduće dok za to budu postojali razlozi.
4. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tužilac, zajedno sa A.Ž., čije je vozilo bilo osigurano kod inostranog osiguranja, učestvovao u saobraćajnoj nesreći u kojoj je zadobio teške tjelesne povrede. Tatim je utvrđeno da je Euroherc osiguranje d.d. Sarajevo, kao korespondent inostranog osiguranja, tužiocu isplatilo naknadu prema zaključenom sporazumu o vansudskoj nagodbi od 4. jula 2014. godine, te da se tužilac odrekao bilo kakvog daljnjeg potraživanja po navedenom štetnom događaju. Također, utvrđeno je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, da je tužilac duži vremenski period proveo na liječenju i rehabilitaciji, te da je nakon zaključenja nagodbe imao dodatni medicinski zahvat, zbog čega je trpio dodatne fizičke bolove i strah, te da došlo je i do dodatnog umanjenja životne aktivnosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su sporazumom o vansudskoj nagodbi, nasuprot stanovištu nižestepenih sudova, mogle biti obuhvaćene samo naknade za one štetne posljedice koje su bile poznate ili mogle biti poznate, ali ne i one koje će eventualno nastati u budućnosti, kao što je slučaj u konkretnom postupku, jer se oštećeni ne može odreći nečega čije je nastupanje neizvjesno i što još nije nastupilo. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da apelantu na ime naknade nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog novog umanjenja životne aktivnosti, za pretrpljene fizičke bolove i strah pripada iznos kao u izreci shodno odredbama člana 200. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da su pogrešne i odluke nižestepenih sudova u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za naknadu materijalne štete na ime tuđe pomoći i njege. Naime, po ocjeni tog suda, svakodnevna pomoć i njega druge osobe koja je ubuduće potrebna tužiocu prelazi granice uobičajene pomoći i njege koja postoji među članovima porodičnog domaćinstva, a koju u vidu ima Porodični zakon, zbog čega tužiocu pripada i ova naknada.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe je Vrhovni sud potpuno zanemario činjenicu da se tužilac zaključenjem sporazuma o vansudskoj nagodbi odrekao svih daljnjih potraživanja na ime materijalne i nematerijalne štete povodom konkretnog štetnog događaja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, dao relevantne razloge za svoje odlučenje, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, dao jasne razloge zbog čega činjenica da se tužilac sporazumom o vansudskoj nagodbi odrekao bilo kakvih budućih potraživanja naknade štete proisteklih iz konkretnog događaja ne može uticati na drugačije odlučenje tog suda. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću pitanje povrede prava na pravično suđenje, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić