Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-325/21 (JU „Terapijska zajednica Kampus“ Kantona Sarajevo)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna rasprava
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-325/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. studenog 2022. godine, u predmetu broj AP-325/21, rješavajući apelaciju JU „Terapijska zajednica Kampus“ Kantona Sarajevo, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) te članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU „Terapijska zajednica Kampus“ Kantona Sarajevo podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 547744 16 Rsž od 22.

listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. JU „Terapijska zajednica Kampus“ Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Galiba Hrvačić-Karačić, odvjetnica iz Sarajeva, podnijela je 29. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 65 0 Rs 547744 16 Rsž od 22. listopada 2020. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 547744 16 Rs od 7. ožujka 2016. godine.

2. Presudom Općinskog suda 65 0 Rs 547744 16 Rs od 7. ožujka 2016. godine, naloženo je apelantici da tužiteljici S.N. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) uspostavi radnopravni status za razdoblje od 19. studenog 2015. godine do 17. siječnja 2016. godine i da joj za to razdoblje isplati naknade plaće i doprinosa, u iznosu i na način kao u izreci presude (stavak 1). Također, navedenom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila da joj apelantica, na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah, duševnu bol zbog umanjenja životne aktivnosti i za duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, isplati određene novčane iznose kao u izreci presude (stavak 2).

3. Općinski sud je u obrazloženju naveo da nije sporno da je tužiteljica bila zaposlena kod apelantice na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme i da je v.d. direktora apelantice, 18. studenog 2015. godine, donio odluku o prestanku ugovora o radu sa tim datumom. Odlukom Upravnog odbora apelantice od 18. siječnja 2016. godine prihvaćena je žalba tužiteljice i naloženo v.d. direktora da tužiteljicu vrati na radno mjesto, što je i učinjeno. Općinski sud je dalje naveo da iz medicinske dokumentacije proizlazi da se tužiteljica nakon otkaza ugovora o radu javila ljekaru zbog zdravstvenih problema i da joj je uspostavljena dijagnoza „reakcija prilagođavanja na stres“. Zbog toga se od 14. prosinca 2015. godine nalazila na liječenju koje je obavljano ambulantno. Nakon što joj se stanje pogoršalo, boravila je na Klinici za psihijatriju KCUS do 20. svibnja 2016. godine. Također, obrazlažući sadržaj dokaza Općinski sud je detaljno naveo sadržaj nalaza i mišljenja te iskaza vještaka dr. V.D. koja je pregledala tužiteljicu i njenu medicinsku dokumentaciju.

4. Odlučujući o tužbenom zahtjevu za isplatu nematerijalne štete, Općinski sud je naveo da za dosudu nematerijalne štete, u smislu članka 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pretrpljeni strah i duševni bolovi moraju biti jakog intenziteta i u duljem vremenskom razdoblju, te moraju biti u uzročno-posljedičnoj vezi sa događajima koji su doveli do nastanka tih vidova nematerijalne štete. Općinski sud je ukazao da je vještak prilikom ispitivanja navela da joj je tužiteljica rekla da se 2012. godine prvi puta obratila ljekaru zbog zdravstvenih tegoba, da je došlo do komplikacije i dugotrajnog liječenja, operativnih zahvata. Stalna neizvjesnost u vezi sa mogućim izlječenjem je kod nje izazvalo uznemirujuće psihičko stanje. Vještak je također navela da to nije uobičajena reakcija, ali je moguća kod psihički labilnih ličnosti da reagiraju psihičkom preosjetljivošću. Osim toga, vještak je navela da je u zdravstvenom kartonu evidentirano da je tužiteljica još 2009. godine imala problema sa mentalnim zdravljem i da joj je dijagnosticiran anksiozno-depresivni poremećaj. Na kraju je ukazala i to da u zdravstvenom kartonu, nakon hospitalizacije od 20. svibnja 2016. godine, nije našla podatke da je nastavljeno liječenje mentalnog oboljenja tužiteljice. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da nije mogao zaključiti da su pretrpljeni duševni bol i strah u uzročno-posljedičnoj vezi sa događajima na poslu, jer je tužiteljica i prije odluke o otkazu imala problema sa mentalnim zdravljem (2009. i 2012. godine), a prema vještaku medicinske struke ona je psihički labilna ličnost, zbog čega je njen tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 547744 16 Rsž od 22. listopada 2020. godine apelanticina žalba je odbijena (stavak 1). S druge strane, žalba tužiteljice je djelomično uvažena tako što je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha na način da je apelantica obvezana da tužiteljici isplati iznos od 1.800,00 KM, te u dijelu odluke o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti tako što je apelantica obvezana da po tom osnovu tužiteljici isplati iznos od 7.500,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom kao u izreci presude (stavak 2). U preostalom dijelu koji se odnosio na isplatu naknade štete za duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, žalba tužiteljice je odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda (stavak 3.).

6. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da tužiteljica utemeljeno prigovara odluci o isplati naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah i duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti. Istakao je da je vještačenjem na potpuno pouzdan način utvrđeno da je upravo konkretan otkaz tužiteljici prouzrokovao strah za egzistenciju srednjeg intenziteta ukupno 60 dana i to u razdoblju od otkaza ugovora o radu do trenutka vraćanja na posao, kao i da je kod tužiteljice zbog tog događaja došlo do umanjenja životne aktivnosti od 15%. Dalje je navedeno da je vještak, prilikom usmenog saslušanja, bila veoma jasna da na taj postotak umanjenja životne aktivnosti ne bi mogla utjecati dijagnoza iz 2009. godine, jer ne postoje prateći podaci o specijalističkim nalazima psihijatra i primanjima lijekova. Također, ukazano je i na to da je vještak, u svezi sa činjenicom da je tužiteljica 2012. godine imala zdravstvenih problema zbog bolova u ruci, istakla da ne postoji dokumentacija o liječenju kod psihijatra i psihologa, te da do 2015. godine, kada se tužiteljica javila psihijatru zbog otkaza na poslu, u njenom zdravstvenom kartonu nije navedena psihijatrijska dijagnoza. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da je točno da je vještak navela da u zdravstvenom kartonu tužiteljice, nakon njene hospitalizacije koja je završena 20. svibnja 2016. godine, ne postoje podaci da je nastavljeno liječenje mentalnog oboljenja.

7. Međutim, u vezi s tim je posebno ukazala da tužiteljicina psihička labilnost i osjetljivost, kako emotivna tako i taktilna, ne znači da je ona psihički bolesna ako je preosjetljiva. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da ne postoji uzročno-posljedična veza između pretrpljenog straha i pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti u svezi sa otkazom ugovora o radu i kao i zaključak da pretrpljeni duševni bolovi trebaju biti jakog intenziteta i u duljem vremenskom periodu. Naime, prema ocjeni Kantonalnog suda, takav zaključak je u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz obavljenog vještačenja, jer je očigledno da prvostupanjski sud prilikom ocjene tog dokaza nije imao pravno logičan i kritičan pristup. Također, Kantonalni sud je istakao da iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica zbog spornog događaja bila čak i hospitalizirana, te da je neposredno prije otkaza bila izložena prijetnjama H.T. (ranijeg v.d. direktora) „da će je uhvatiti klijenti i da će silovati nju i njenu kćerku, a H.T. će to da gleda“, što također ukazuje da okolnosti slučaja nalažu dosuđivanje naknade. S obzirom na to sud je ocijenio da okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenu visinu novčane naknade kao pravičnu naknadu, kada se ima u vidu intenzitet i trajanje pretrpljenog straha odnosno duševnih bolova, sve u skladu sa Orijentacijskim kriterijima za utvrđivanje visine pravične naknade nematerijalne štete građanskog odijeljena Vrhovnog suda FBiH od 27. siječnja 2016. godine.

8. Rješenjem Vrhovnog suda od 25. veljače 2022. godine odbačena je apelantičina revizija.

9. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Smatra da je Kantonalni sud morao pozvati stranke i sve druge zainteresirane osobe, kao i vještaka da se raspravi o tome je li njegov nalaz dovoljan da bi se prvostupanjska presuda mogla preinačiti. Apelantica ističe da je vještak odgovarajući na pitanja njenog punomoćnika naveo da u medicinskoj dokumentaciji postoji veliki broj nalaza odnosno dokumentacije koja je nejasna, što je Kantonalni sud propustio utvrditi. Također, apelantica smatra da je Kantonalni sud prilikom donošenja odluke zanemario činjenicu da je apelantica stavila van snage odluku kojom je tužiteljici otkazan ugovor o radu, te da štetne posljedice nisu nastupile zbog nezakonitih radnji apelantice, već zbog toga što je kod tužiteljice već bilo narušeno zdravstveno stanje. Stoga otkaz ugovora o radu nije mogao biti u uzročno-posljedičnoj vezi sa tužiteljičinim zdravstvenim stanjem.

10. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. S obzirom na to da je apelantica javno poduzeće, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Mađutim, standardi koji se primjenjuju prilikom ispitivanja ovih prava su jednaki.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava po apelacijama nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, stavak 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine, st. 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02, stavak 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, stavak 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. U svezi sa apelantičinim navodima koji se u suštini tiču proizvoljnosti u ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).

16. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno analizirao sadržaj nalaza i mišljenja i iskaza vještaka dr. V.D., te je u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom donošenja zaključka o postojanju uzročno posljedične veze između otkaza ugovora o radu i zdravstvenog stanja tužiteljice, detaljno analizirao i pitanje njenog prethodnog zdravstvenog stanja, te je dao jasno obrazloženje zbog čega se ono nije moglo dovesti u svezu sa posljedicama koje su nastale uslijed otkaza ugovora o radu (vidjeti, toč. 6. i 7. ove odluke). Kada su u pitanju apelantičini navodi o neophodnosti održavanja rasprave pred drugostupanjskim sudom, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju, izuzev nezadovoljstva apelantice ishodom postupka, nema ništa što ukazuje da je Kantonalni sud kod jasnih zaključaka vještaka, u smislu članka 217. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, prije donošenja odluke trebao održati raspravu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje.

17. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njezino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

19. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-325/21 (JU „Terapijska zajednica Kampus“… | Sudska praksa | Aktio