Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-908/21 (Grad Čapljina)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-908/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-908/21, rješavajući apelaciju Grada Čapljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Čapljina protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 011150 17 Uvp od 4. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grad Čapljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Semir Guzin, advokat iz Zajedničke advokatske kancelarije Kebo & Guzin iz Mostara, podnio je 18. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 011150 17 Uvp od 4. februara 2021. godine.

2. Rješenjem apelanta broj 01-475-559/2 od 29. oktobra 1998. godine, Ustanovi „Založba kralja Tomislava“ Čapljina (u daljnjem tekstu: tužitelj) dodijeljeno je na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište (bliže opisano u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda), bez naknade, u svrhu izgradnje objekta od posebnog interesa.

3. Rješenjem apelanta broj 01-33-3137/14-2 od 18. juna 2014. godine, oglašeno je ništavim navedeno prvostepeno rješenje, te su poništene sve pravne posljedice koje je rješenje proizvelo. Tužitelj je protiv ovog rješenja podnio tužbu Kantonalnom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), koja je presudom broj 07 0 U 011150 15 U od 6. marta 2017. godine odbijena kao neosnovana.

4. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je odbio prigovor apelantove apsolutne nenadležnosti za donošenje osporenog drugostepenog rješenja. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je članom 51. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da se protiv rješenja o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja ne može izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor. Kantonalni sud je istakao da iz navedenog proizlazi da rješenje o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja ima karakter upravnog akta, a ne akta raspolaganja.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 011150 17 Uvp od 4. februara 2021. godine, usvojen je tužiteljev zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te je presuda Kantonalnog suda preinačena na način da je tužba uvažena i apelantovo rješenje od 18. juna 2014. godine poništeno. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao kako je prema stanju u spisu predmeta, rješenje od 29. oktobra 1998. godine doneseno bez konkursa, tj. neposrednom pogodbom, kako je to propisano članom 48. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu. Vrhovni sud je pojasnio da se u tom slučaju, prema odredbi iz člana 49. stav 1. navedenog zakona, uslovi, način dodjele i postupak uređuju odlukom skupštine opštine. Stoga, Vrhovni sud je istakao da je, suprotno stanovištvu prvostepenog suda, navedeno rješenje od 29. oktobra 1998. godine, akt raspolaganja, kojim su uređeni uslovi dodjele, a ne upravni akt koji se može pobijati redovnim i vanrednim pravnim lijekovima.

6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao, između ostalog, da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj upravni spor, jer već vodi privredni spor, u kojem traži da se utvrdi ništavim isto apelantovo rješenje, koje poništava i u ovoj upravnoj stvari. Pored navedenoga, apelant je ukazao i na nedosljednost osporene presude Vrhovnog suda, jer ukoliko rješenje od 29. oktobra 1998. godine nije upravni akt već akt raspolaganja, onda status upravnog akta nema ni apelantovo rješenje kojim je akt raspolaganja oglašen ništavim. Apelant smatra da se u tom slučaju, uvažavajući pravnu logiku Vrhovnog suda, protiv istog nije ni mogao voditi upravni spor, što presudu Vrhovnog suda čini nezakonitom.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je apelant nosilac javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi usvojio stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), ali ne i iz Evropske knvencije. Međutim, standardi koji se primjenjuju u odnosu na navedena prava su isti.

9. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud najprije ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao isto pravno pitanje, odnosno da je odlučivao o istim apelacionim navodima, po apelaciji istog apelanta, te da u tom slučaju nije utvrdio povredu ustavnih prava (vidi, Odluku o dopustivosti broj AP-71/21 od 5. oktobra 2022. godine, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. U vezi sa apelantovim navodima kojima osporava pravne zaključke Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

12. Imajući u vidu navedenu praksu, standarde, kao i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim, niti očigledno nerazumnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi jasno obrazložio da je spornim rješenjem, koje je doneseno na temelju relevantnih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu, gradsko građevinsko zemljište dodijeljeno na korištenje neposrednom pogodbom, pa stoga navedeno rješenje predstavlja akt raspolaganja, a ne upravni akt koji se može pobijati redovnim i vanrednim pravnim lijekovima. U vezi sa navodima koji se tiču postojanja pravnog interesa tužitelja da vodi upravni spor, Ustavni sud zapaža da iz stanja apelacionog spisa ne proizlazi da je apelant u toku postupka pred Vrhovnim sudom, koji je donio osporenu odluku, isticao te navode, pa se o tom prigovoru Vrhovni sud nije mogao ni izjasniti, zbog čega Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u sličnim predmetima, ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom (vidi Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05). Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija u smislu prava na pravično suđenje na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-908/21 (Grad Čapljina) | Sudska praksa | Aktio