Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1180/21 (D. Z.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-1180/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1180/21, rješavajući apelaciju Damira Zahirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Zahirovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 323699 20 Rev od 13. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Damir Zahirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Minhena, Njemačka, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Inja Pašalić, Elma Kaba i Ada Hasečić iz Sarajeva, podnio je 12. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 323699 20 Rev od 13. januara 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 323699 13 P od 14. novembra 2014. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 32369915 Gž od 2. juna 2020. godine, obavezano je Triglav osiguranje d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu, na ime naknade materijalne štete, isplati iznos od 14.183,16 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženjima presuda je navedeno da apelant živi i radi u Njemačkoj. Navedeno je da se na teritoriji BiH dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovalo apelantovo i još jedno vozilo. Na apelantovom vozilu je nastala šteta, čiju naknadu je apelant tražio od tuženog kao osiguravatelja drugog vozila koje je učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi. Tuženi je apelantu vansudskim putem isplatio iznos od 7.711,77 KM. Međutim, apelant je prilaganjem relevantne dokumentacije dokazao da je vozilo popravio u Njemačkoj, po znatno višim cijenama. Naime, apelant je nakon saobraćajne nezgode svoje vozilo, šlep službom prevezao u Njemačku i tamo popravio vozilo. Vještačenjem je utvrđeno da je cijena popravke apelantovog vozila u Njemačkoj iznosila 21.894,93 KM. Za redovne sudove nije bilo sporno da apelant ima pravo na naknadu štete. Također, nije bilo sporno ni da će se na ovaj slučaj primijeniti relevantno pravo BiH, s obzirom da je šteta nastala u BiH. Sporno je bilo prema kojim cijenama će se apelant obeštetiti. Tuženi je smatrao da apelantu pripada pravo na naknadu štete za popravku auta prema cijenama u BiH, zato što se na ovaj slučaj nesporno treba primijeniti pravo BiH pa to onda, prema mišljenju tuženog, važi i za cijene popravke. Suprotno tome, apelant je zahtijevao da mu se isplati naknada štete u iznosu koji je potrošio za popravku vozila u Njemačkoj. S tim u vezi, prvostepeni sud je zaključio, a drugostepeni sud potvrdio, da apelantu pripada pravo na naknadu materijalne štete za opravku vozila prema cijenama koje su važile u Njemačkoj. Obrazloženo je da je članom 185. stav 1. i članom 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisan način naknade prouzrokovane štete. Zaključeno je da se, s obzirom na te odredbe, apelantova imovina – vozilo, treba dovesti u stanje u kome je bila prije štetnog događaja. Obrazloženo je da apelantu pripada pravo na naknadu štete prema cijenama koje vrijede tamo gdje je apelant otklonio štetu, a to je Njemačka. Prema mišljenju Općinskog i Kantonalnog suda jedino se na ovaj način apelant može obeštetiti, jer ne postoji zakonska osnova da se apelant „prisili“ da auto, nakon saobraćajne nezgode, popravi u BiH a ne u Njemačkoj gdje živi i radi. Prema mišljenju navedenih sudova, u ovom slučaju primjena relevantnog prava BiH ne znači istovremenu i primjenu cijena popravke u BiH, kada je u pitanju naknada štete na vozilu koja je nastala zbog saobraćajne nezgode.
3. Rješavajući izjavljenu reviziju tuženog protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 65 0 P 323699 20 Rev od 13. januara 2021. godine. Navedenom presudom su preinačene obje nižestepene presude u dosuđujućem dijelu, na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U obrazloženju je navedeno da su se nižestepeni sudovi pozvali na odredbe čl. 185. i 190. ZOO te dosudili precizirani iznos materijalne štete. Vrhovni sud je obrazložio da je odredbama člana 28. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon o rješavanju sukoba zakona), propisano da je za vanugovornu odgovornost za štetu mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, zavisno od toga koje je pravo povoljnije za oštećenog. Kako su, u konkretnom slučaju, i radnja izvršenja i posljedica nastupile na istom mjestu, na teritoriji BiH, apelantu može pripadati samo naknada štete u iznosu koji je potreban za popravak vozila prema cijenama u BiH. Vrhovni sud je naveo da je ovakav stav zauzeo i Ustavni sud u odlukama broj AP-428/04 od 23. februara 2005. godine i broj AP-4565/19 od 12. januara 2021. godine. Obrazloženo je da je nesporno utvrđeno da šteta, prema cijenama u BiH, iznosi 7.359,51 KM, a da je tuženi apelantu već isplatio iznos od 7.711,77 KM. Ovo, prema mišljenju Vrhovnog suda, znači da je apelant u cijelosti naplatio štetu na svom vozilu.
4. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelant tumači odredbe čl. 185. i 190. ZOO, te naglašava da je nesporno da je, u ovom slučaju, primijenjeno domaće pravo, a ne pravo Njemačke. S obzirom da je popravka vozila izvršena u Njemačkoj, apelant smatra da je logično da je trebao biti dosuđen iznos koji je tamo plaćen. Smatra da se stav Ustavnog suda iz odluke broj AP-
4565/19 na koji se Vrhovni sud poziva, ne može primijeniti na njegov slučaj, zato što se u tom predmetu, kako navodi, radi „o drugačijoj pravnoj i činjeničnoj situaciji“. Naime, kako dalje ističe, oštećeni iz tog predmeta „nije dokazivao niti dokazao visinu i obim nastale štete“.
5. U Zakonu o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 43/82 i 72/82 i „Službeni list RBiH“ br 2/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 28. stav 1, Za vanugovornu odgovornost za štetu [...] mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, zavisno od toga koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika.
6. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Član 185. stav 1.
Odgovorno lice je dužno uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.
Član 190. Sud će uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovane štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) točka 1) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (3) točka 1) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;(…) (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, prije svega, ističe da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27, predstavka broj 65159/17), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe člana 28. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona, proizvoljno primijenio pravo. Navedenim odredbama jasno je propisano da je za vanugovornu odgovornost za štetu mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila. U konkretnom predmetu, mjesto gdje je radnja izvršena i mjesto gdje je posljedica nastupila su u BiH, te je nesporno da je trebalo primijeniti domaće pravo odnosno ZOO. Analogno tome, dosuđena je naknada štete u visini iznosa potrebnog za uspostavljanje ranijeg stanja prema cijenama u BiH. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u više odluka. Ustavni sud je npr. u odluci broj AP-428/04 od 23. februara 2005. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) odbio kao neosnovanu apelaciju u kojoj je rješavano pitanje naknade materijalne štete na automobilu njemačkih registracijskih oznaka, koje je učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi u BiH. U toj odluci Ustavni sud je istakao da smatra da je u konkretnom slučaju mjesto izvršenja radnje i mjesto nastupanja posljedice identično, odnosno da je u Tomislavgradu izvršena radnja kojom je šteta prouzrokovana, što i nije sporno, ali da je Tomislavgrad i mjesto u kojem je nastupila posljedica. Dakle, i u jednom i u drugom slučaju redovni sudovi su bili u obavezi primijeniti relevantno domaće pravo Činjenica da je apelant posljedice štete, nastale u Tomislavgradu, otklonio u SR Njemačkoj ne znači da je posljedica i nastupila u SR Njemačkoj i da je zbog toga u pitanju pravni odnos sa međunarodnim elementom. Ustavni sud ne može prihvatiti kao ispravnu apelantovu tvrdnju da je posljedica štetnog događaja nastupila kada je izvršio popravku svoga vozila, zbog čega se ima smatrati da je šteta nastupila u SR Njemačkoj, gdje, kako tvrdi apelant, njegovo vozilo predstavlja dio njegove imovine. Naprotiv, u konkretnom slučaju je posljedica, u obliku nastale štete na vozilu, prouzrokovana u trenutku i na mjestu saobraćajnog udesa, dakle u Bosni i Hercegovini, bez obzira na vrijeme i mjesto popravke vozila. Stoga, jedino relevantno pravo koje se moglo primijeniti u konkretnom slučaju jeste domaće pravo. I naposljetku, predmetno vozilo, kao pokretna imovina, je dio apelantove imovine i u SR Njemačkoj kao i bilo gdje drugdje van te zemlje što, dakle, nije moglo biti od utjecaja na razrješenje ovoga spora.
13. Na ovaj stav Ustavni sud se pozvao i u novijoj praksi, i to u odluci broj AP-4565/19 od 12. januara 2021. godine (također dostupna na www.ustavnisud.ba ). S obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se stav iz navedenih odluka može primijeniti i na konkretan predmet.
Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije donio proizvoljnu odluku, već je za svoje stavove dao jasno i relevantno obrazloženje. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na sve što je rečeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
14. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo prava na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi zahtjevi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić