Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1132/21 (J. R.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vanparnični postupak
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1132/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1132/21, rješavajući apelaciju Josipa Radića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) te člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipa Radića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 44 0 V 030262 20 Rev od 4. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Josip Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Mersad Berberović, advokat iz Doboja, podnio je 6. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 44 0 V 030262 20 Rev od 4. februara 2021. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 V 030262 20 Gž od 9. oktobra 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Žepču (u daljem tekstu: Općinski sud) broj 44 0 V 030262 19 V od 12. juna 2020. godine.

2. Na prijedlog Općine Žepče Općinski sud je donio Rješenje broj 44 0 V 030262 19 V od 12. juna 2020. godine, kojim je odredio novčanu naknadu za potpunu eksproprijaciju apelantovih nekretnina (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) u ukupnom iznosu od 23.159,75 KM (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja). Općinski sud je na temelju dokaza u spisu, koji su uključivali, između ostalih, nalaze i mišljenja vještaka građevinske, geodetske i poljoprivredne struke, kao i primjenom relevantnih odredaba Zakona o eksproprijaciji utvrdio visinu naknade. Apelant je tokom postupka isticao prigovore na nalaz vještaka građevinske struke tražeći imenovanje novog vještaka ili dopunu nalaza. Općinski sud je primjedbe ocijenio neosnovnim, obrazloživši da je zadatak vještaka građevinske struke bio da prilikom utvrđivanja visine tržišne cijene, kao jedan od parametara, uzme u obzir i ponudu i potražnju sličnih nekretnina na istoj lokaciji. Obrazloženo je da sud prilikom određivanja naknade nije primijenio korektiv uvećanja, jer apelant nije živio u ekspropriranoj kući. Naglašeno je da je vještak na ročištu odgovorio na sve apelantove primjedbe, uključujući i pojašnjenje o primjeni metode za izračunavanje visine tržišne vrijednosti spornih nekretnina što je sve detaljno obrazložio (vidi, str. 10. i 11. prvostepene presude).

3. Kantonalni sud je Rješenjem broj 44 0 V 030262 20 Gž od 9. oktobra 2020. godine odbio apelantovu žalbu i prvostepeno rješenje potvrdio. Obrazloženo je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke i kada je prigovore ocijenio neosnovanim i paušalnim, jer je vještak odgovorio na sve apelantove primjedbe. Posebno je navedeno da je vještak građevinske struke postupao u skladu sa nalogom suda i da je prilikom izračuna tržišne vrijednosti nekretnina uzeo u obzir i ponudu i potražnju za slične nekretnine u Žepču, te lokaciju spornih nekretnina. Nije prihvaćen apelantov prigovor da je vještak bio u obavezi da prikupi podatke i mišljenje Porezne uprave FBiH, budući da apelant ovaj prigovor nije istakao pred prvostepenim sudom.

4. Vrhovni sud je Rješenjem broj 44 0 V 030262 20 Rev od 4. februara 2021. godine apelantovu reviziju odbio. Iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je vještak građevinske struke prilikom određivanja tržišne vrijednosti spornih nekretnina imao u vidu lokalitet, položaj, stanje objekata, konfiguraciju terena, pristupačnost parceli, infrastrukturu, veličinu, oblik i starost objekta, a sve u skladu sa čl. 53. i 64. Zakona o eksproprijaciji. Na utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi su, kako je naveo Vrhovni sud, pravilno primijenili odredbe Zakona o eksproprijaciji. Stoga je, i po ocjeni Vrhovnog suda, apelantu pravilno određena i dosuđena tržišna vrijednost za potpunu eksproprijaciju spornih nekretnina.

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava ocjenu dokaza i tvrdi da sud nije uzeo u obzir niti jednu činjenicu koja mu ide u prilog. Povredu načela ravnopravnosti strana u postupku apelant vidi u tome što se redovni sudovi „nisu upuštali u utvrđivanje pravnog interesa apelanta, a samim tim i savjesne i brižljive ocjene svih dokaza, iz razloga što vještak nije u cijenu uračunao, a sud razmotrio“ stvarne troškove koje je apelant imao, lokaciju nekretnine i sl. Apelant opširno obrazlaže šta je vještak trebao uzeti u obzir prilikom sačinjavanja nalaza, a nije.

6. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za odlučenje o pravnim pitanjima, a takva obrazloženja sudova Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Posebno, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi na sve tri instance detaljno bavili prigovorima, koje apelant ponavlja i u apelaciji, koji su isključivo usmjereni na osporavanje načina na koji je vještak utvrdio tržišnu vrijednost spornih nekretnina (vidi tač. 3.-5. ove odluke). Također, i apelantovi navodi o kršenju načela ravnopravnosti strana u postupku su zasnovani na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava i apelantovom nezadovoljstvu odlukom, pa su i ti navodi neosnovani. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1132/21 (J. R.) | Sudska praksa | Aktio