Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-896/21 ("Grakis" d.o.o. Kiseljak)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-896/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-896/21, rješavajući apelaciju "Grakis" d.o.o. Kiseljak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Grakis" d.o.o.

Kiseljak podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 039130 20 Gž od 19. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Grakis" d.o.o. Kiseljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Nenad Rubež, advokat iz Zvornika, podnio je 16. marta 2021 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 039130 20 Rev od 23. februara 2021. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 039130 20 Gž od 19. avgusta 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 039130 19 P 2 od 29. novembra 2019. godine.

2. Apelant je, prije podnošenja ove apelacije, 23. septembra 2020. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 83 0 P 039130 20 Gž od 19. avgusta 2020. godine. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-3490/20 od 28. oktobra 2020. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) navedenu apelaciju odbacio kao preuranjenu. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 039130 19 P 2 od 29. novembra 2019. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca S. P., V. P. i S. P. (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica, drugotužilac, trećetužilac ili tužioci) i obavezan je apelant da tužiocima na ime sticanja bez osnova isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (preciznije navedeno u izreci presude). U preostalom dijelu, tužbeni zahtjev je „odbijen kao preuranjen“.

4. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da su apelant, kao prodavac, i pravni prednik tužilaca A. P. (u daljnjem tekstu: prednik tužilaca) kao kupac, 24. avgusta 2009. godine zaključili ugovor o kupoprodaji stana (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji). Nadalje je utvrđeno da je prednik tužilaca isplatio apelantu kupoprodajnu cijenu, što proizlazi iz priznanice na kojoj se nalazi potpis apelantovog zakonskog zastupnika i apelantov pečat. Osim toga, navedeno je da je ugovor o kupoprodaji potpisao prednik tužilaca, te da apelant nije dokazao svoje tvrdnje da je ugovor o kupoprodaji potpisala prvotužiteljica.

5. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da su tužioci pred tim sudom ranije podnosili tužbu protiv apelanta, radi utvrđenja da su na osnovu ugovora o kupoprodaji postali vlasnici stana. Osnovni sud je ukazao da je njihov tužbeni zahtjev pravosnažno odbijen kao neosnovan (u tim odlukama obrazloženo je da ugovor o kupoprodaji nije notarski obrađen, te da je ništav). Osnovni sud je naveo da su tužioci tokom postupka dokazali da je njihov prednik apelantu isplatio kupoprodajnu cijenu po osnovu za koji je utvrđeno da ne postoji. U vezi s tim, istaknuto je da je apelant obavezan da tužiocima na ime sticanja bez osnova isplati određeni novčani iznos, u skladu sa odredbama čl. 104. i 210. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

6. Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 039130 20 Gž od 19. avgusta 2020. godine uvažena je žalba tužilaca i djelimično apelantova žalba. Prvostepena presuda je ukinuta u odbijajućem dijelu i u dijelu odluke o troškovima postupka i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Okružni sud je prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu, na način preciznije naveden u izreci presude. Osim toga, u preostalom dosuđujućem dijelu prvostepena presuda je potvrđena.

7. U obrazloženju Okružni sud je, između ostalog, naveo da je apelant tvrdio da je ugovor o kupoprodaji i priznanicu, umjesto prednika tužilaca, potpisala prvotužiteljica. To bi značilo da su prvotužiteljica i apelant zaključili ugovor o kupoprodaji i da je prvotužiteljica isplatila apelantu kupoprodajnu cijenu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da ovo u bitnom ne bi uticalo na apelantovu obavezu da primljeni novčani iznos vrati (u ovom slučaju bi novac vratio samo prvotužiteljici, a ne i drugo i trećetužiocu). Međutim, Okružni sud je naveo da apelant nije ponudio uvjerljive dokaze da prednik tužilaca nije potpisao ugovor o kupoprodaji, niti da navedeni novčani iznos apelant nije primio. Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna u dijelu u kojem je obavezan apelant da tužiocima isplati određeni novčani iznos na ime sticanja bez osnova.

8. Okružni sud je takođe naveo da u postupku nije bilo bitno da se detaljnije „osvrće“ na apelantove žalbene navode vezane za dozvoljenost povraćaja u prijašnje stanje, u toku prvostepenog postupka. Naime, Okružni sud je ukazao da, u skladu sa odredbom člana 333. stav (1) Zakona o parničnom postupku, protiv rješenja kojim se usvaja prijedlog za povraćaj u prijašnje stanje nije dozvoljena žalba, osim ako je usvojen neblagovremen i nedozvoljen prijedlog. Imajući u vidu da žalba nije dozvoljena, Okružni sud je zaključio da nije ovlašten odlučivati o tom apelantovom navodu istaknutom u žalbi protiv prvostepene presude.

9. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da tužioci nisu dokazali da je njihov prednik potpisao ugovor o kupoprodaji, odnosno da je apelantu isplatio određeni novčani iznos za kupovinu stana. Apelant ponovo ističe da je umjesto prednika tužilaca ugovor o kupoprodaji i priznanicu potpisala prvotužiteljica, odnosno da nema vjerodostojnog dokaza da je na ugovoru o kupoprodaji i priznanici potpis prednika tužilaca. Apelant smatra da Osnovni sud nije trebao da dozvoli povrat u prijašnje stanje, jer punomoćnik tužilaca medicinskom dokumentacijom koju je priložio nije opravdao nemogućnost pristupa pred sud na zakazano ročište, a naročito jer je na ročište mogao pristupiti njegov stručni suradnik ili punomoćnik. Apelant smatra da je Okružni sud o ovom žalbenom prigovoru morao da odluči u drugostepenoj presudi.

10. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Posledice ništavosti Član 104. stav (1) (1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

11. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 333. stav 1 Protiv rješenja kojim se usvaja prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje nije dozvoljena žalba, osim ako je usvojen nepravovremen i nedozvoljen prijedlog.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Apelant osporava odluke redovnih sudova u dijelu u kojem je obavezan da tužiocima isplati određeni novčani iznos na ime sticanja bez osnova. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o povredi ustavnih prava na koja se pozvao odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje zbog čega su obavezali apelanta da tužiocima na ime sticanja bez osnova isplati određeni novčani iznos. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odgovorili na sve apelantove prigovore koje ponavlja i u apelaciji i ocijenili su ih neosnovanim. Stoga, Ustavni sud smatra da se ovakva obrazloženja ne mogu smatrati ni proizvoljnim, niti očigledno nerazumnim. Takođe, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-896/21 ("Grakis" d.o.o. Kiseljak) | Sudska praksa | Aktio