Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1130/21 (Zaštitni fond Federacije BiH)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1130/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger, sudije, Mirsad Ćeman, Helen Keller i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine u predmetu broj AP 1130/21, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zaštitnog fonda Federacije BiH podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 097030 20 Gž od 16. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije BiH iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Josipa Krešića, Bojana Krešića i Franje Barbarića“ iz Čapljine, podnio je 6. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mal 097030 20 Gž od 16. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Mal 097030 11 Mal od 26. oktobra 2020. godine.

2. Općinski sud je, postupajući po tužbi apelanta protiv tuženih Nedima Fejzića i Ivana Rotima (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi), donio „Presudu zbog propuštanja i Presudu“ broj 58 0 Mal 097030 11 Mal od 26. oktobra 2020. godine, kojom je obavezao prvotuženog da apelantu na ime regresnog duga isplati iznos od 1.795,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U odnosu na drugotuženog tužbeni zahtjev je odbijen.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant predmetnom tužbom tražio da se tuženi solidarno obavežu na isplatu regresnog duga. U vezi s tim, je konstovao da među parničnim strankama nije sporno da je 3. jula 2006. godine došlo do saobraćajne nezgode koju je skrivio prvotuženi upravljajući vozilom vlasništvo drugotuženog, koje nije bilo osigurano od autoodgovornosti. Krivac navedene saobraćajne nezgode je prvotuženi, usljed koje je na vozilu oštećenog Mehe Čehajića (u daljnjem tekstu: oštećeni) nastupila materijalna šteta. „Bosna osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: „Bosna osiguranje“) je 8. septembra 2006. godine uz ovlaštenje apelanta sa oštećenim zaključilo vansudsku nagodbu, pa mu je 25. septembra 2006. godine isplatilo iznos od 1.795,00 KM. Ugovorom o cesiji od 25. aprila 2007. godine „Bosna osiguranje“ kao cedent je navedeno potraživanje prema tuženim ustupilo apelantu kao cesionaru. Dalje Općinski sud je utvrdio da je prvotuženi uredno primio tužbu sa prilozima 15. aprila 2016. godine, na koju u zakonskom roku nije dao odgovor. Stoga je Općinski sud u odnosu na ovog tuženog primjenom odredbe člana 182. Zakona o parničnom postupku: u daljnjem tekstu: ZPP) donio presudu zbog propuštanja. Općinski sud je također naveo da je drugotuženi u odgovoru na tužbu istakao prigovor pasivne legitimacije, navodeći kako više od 10 godina nije vlasnik predmetnog vozila kojim je prvotuženi prouzrokovao predmetnu saobraćajnu nezgodu. Ocjenom izvedenih dokaza (nalaz vještaka grafološke struke i iskaza svjedoka) Općinski sud je utvrdio da osnovan prigovor drugotuženog pasivne legitimacije. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je ukazao na sadržaj čl. 12. i čl. 13. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju od odgovornosti) te je u odnosu na drugotuženog tužbeni zahtjev apelanta odbio u cijelosti. Općinski sud je također ukazao da je u samom Ugovoru o cesiji na koji se apelant poziva evidentno da je „Bosna osiguranje“ kao cedent ustupilo apelantu kao cesionaru potraživanje štete u navedenom iznosu , kojim ugovorom je kao vlasnik spornog vozila naveden prvotuženi, koji je jedini dužnik po navedenom ugovoru. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je odlučio kao u izreci presude..

4. Kantonalni sud je presudom broj 58 0 Mal 097030 20 Gž od 16. februara 2021. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda. Kantonalni sud je naveo da apelant osporava presudu prvostepenog suda navodeći da je prvostepeni sud pogrešno odlučio o pasivnoj legitimaciji drugotuženog, ocijenivši da nije bio vlasnik vozila kojim je pričinjena šteta iz koje proizilazi predmetno potraživanje. Kantonalni sud smatra da je u predmetnom slučaju sporno da li je drugotuženi odgovorna osoba za pričinjenu štetu, odnosno da li je on u obavezi isplatiti apelantu regresni dug.. U vezi s tim Kantonalni sud je je ukazao da je prema članu 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti apelant dužan oštećenim stranama platiti odštetu u slučaju smrti ili tjelesne ozljede i materijalnu štetu prouzrokovanu u saobraćajnim nezgodama, između ostalog, u slučaju kada je štetu prouzrokovalo neosigurano vozilo (čl. 3. citiranog zakona). Dalje Kantonalni sud je ukazao da onaj ko je skrivio saobraćajnu nezgodu odgovora po osnovu subjektivne odgovornosti shodno čl. 154. st.

1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Međutim, postoji i odgovornost vlasnika vozila po osnovu objektivne odgovornosti, kada je počinitelju nezgode omogućio da koristi i upravlja vozilom koje u vrijeme saobraćajne nezgode nije bilo osigurano. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je zaključio da kako je u konkretnom slučaju apelant oštećenom isplatio štetu povodom saobraćajne nezgode, pa u smislu člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti ima pravo regresa isplaćene naknade od prvotuženog . Također Kantonalni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama sigurnosti) i Pravilnika o registraciji vozila. Naime, pitanje vlasništva se, kako je obrazloženo, uređuje prema odredbama važećeg Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da se pravo vlasništva na motornom vozilu stiče predajom u posjed tog vozila i na osnovu usmenog ugovora, bez obzira da li je vozilo registrovano kod nadležnog državnog organa. Osim navedenog, Kantonalni sud je naveo i da se motorna vozila registruju kod nadležnog organa radi bezbjednosti saobraćaja i dr, ali da registracija nije način sticanja prava vlasništva. Obrnuto, pravo svojine je pretpostavka za registraciju. Dakle pismeni ugovor o prodaji je potreban za registraciju motornog vozila, ali ne i za sticanje prava svojine.

5. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili da drugotuženi nije bio vlasnik vozila kojim je šteta pričinjena te da su osporene presude utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da državne službe vode posebne evidencije, kojima je zakonom strogo propisan način raspolaganja i korištenja motornog vozila, kao i da se svaka promjena, pogotovo promjena vlasnika vozila mora prijaviti nadležnom tijelu kod koga se vodi evidencija o tom vozilu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud ukazuje da je svojoj praksi razmatrao apelacije koje je apelant ranije podnosio te je zaključio da je apelant, po svojoj strukturi, u istoj poziciji kao nosioci javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i između ostalih odluke o dopustivosti br. AP-

2889/11 od 23. decembra 2013. godine, tačka 4, i AP-391/22 od 6. aprila 2022. godine, tačka 6, dostupne na www.ustavnisud.ba). U skladu s tim, apelant kao učesnik sudskih postupaka ne uživa garancije Evropske konvencije i njenih protokola ali uživa garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, primjenljivi standardi su isti.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava po apelacijama nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U vezi sa navodima koji se tiču primjene materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim presudama, pozivajući se na relevantne propise, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, jasno ukazao da registracija motornih vozila kod nadležnog organa nije način sticanja prava vlasništva, a ovakav zaključak apelant ničim ne dovodi u pitanje. Također apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k), niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1130/21 (Zaštitni fond Federacije BiH) | Sudska praksa | Aktio