Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3160/22 (V. H.)

Odluka donesena 19. 01. 2023.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Povjeravanje djeteta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3160/22

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 01. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3160/22, rješavajući apelaciju Vanje Hasković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vanje Hasković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 042890 21 P od 21. aprila 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vanja Hasković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Foče, koju zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijela je 12. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 042890 22 Gž od 22. juna 2022. godine i Presude Opštinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 45 0 P 042890 21 P od 21. aprila 2022. godine. Apelantkinja je takođe podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne presude Opštinskog suda broj 45 0 P 042890 21 P od 21. aprila 2022. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda, JU „Centar za socijalni rad“ Goražde (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) i od Ervina Haskovića (posredstvom punomoćnika u parničnom postupku Esada Muminovića, advokata iz Goražda, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. avgusta 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Opštinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 30. avgusta i 1. septembra 2022. godine. Tuženi i Centar za socijalni rad nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku.

4. Apelantkinjinom punomoćniku su odgovori učesnika u postupku dostavljeni 30. avgusta 2022. godine radi izjašnjenja.

5. Apelantkinjin punomoćnik je dostavio izjašnjenje 29. septembra 2022. godine. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Presudom Opštinskog suda broj 45 0 P 042890 21 P od 21. aprila 2022. godine razveden je brak između apelantkinje i njenog supruga, a njihovo maloljetno dijete M. H. (rođeno 9. marta 2020. godine) povjereno je na brigu, vaspitanje i zaštitu apelantkinjinom suprugu. Apelantkinja je obavezana da na ime doprinosa za izdržavanje maloljetnog djeteta mjesečno plaća iznos od 150,00 KM. Odlučeno je da će apelantkinja održavati kontakte s maloljetnim djetetom na način kako je detaljno navedeno u izreci presude.

8. Opštinski sud je, između ostalog, ukazao da iz socijalne anamneze Centra za socijalni rad od 20. decembra 2021. godine proizlazi da je u najboljem interesu maloljetnog djeteta da se dijete povjeri tuženom – ocu na brigu, vaspitanje i zaštitu „zbog emotivne privrženosti djeteta ocu s obzirom na to da apelantkinja zbog bolesti nije pokazivala brigu za dijete“. Konstatovano je da maloljetno dijete živi s ocem u porodičnoj kući njegovih roditelja, gdje postoje svi uslovi za njegov psihofizički razvoj.

9. Opštinski sud je dalje istakao da je sudski vještak neuropsihijatar proveo vještačenje radi procjene apelantkinjine podobnosti za brigu i staranje o maloljetnom djetetu. Vještak je nalaz sačinio na osnovu raspoložive medicinske dokumentacije i pregleda apelantkinje. U vezi s tim, Opštinski sud je istakao da je vještak u nalazu konstatovao da je apelantkinji nakon poroda ustanovljena dijagnoza puerperalnog duševnog poremećaja (F 53.9) i bipolarnog afektivnog poremećaja (F 31.2). Prema vještakovom mišljenju, „apelantkinji [je] zbog karaktera psihičkog poremećaja potreban redovan pregled kod psihijatra jer se radi o oboljenju s vrlo promjenjivim kliničkim slikama“. Vještak je takođe naveo da apelantkinji „pripada pravo roditeljskog staranja nad maloljetnim djetetom uz uslov da se redovno javlja na kontrolni pregled kod psihijatra uz nadzor i uvid Centra za socijalni rad“.

10. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je zaključio da je u najboljem interesu maloljetnog djeteta da se ono povjeri tuženom na brigu, vaspitanje i staranje, s kojim i živi od faktičkog prekida bračne zajednice u avgustu 2021. godine kada je apelantkinja napustila bračnu zajednicu. Opštinski sud je smatrao da je tuženi u mogućnosti da u potpunosti pruži njegu, zaštitu prava i interesa maloljetnog djeteta, te da je to i dokazao svojim samostalnim staranjem o djetetu. Prema mišljenju Opštinskog suda, nema mogućnosti da se maloljetno dijete povjeri apelantkinji na staranje, čak ni uz uslov da se obavezno i redovno javlja na preglede i kontrolu kod psihijatra i uz nadzor Centra za socijalni rad. Opštinski sud je ukazao da apelantkinja može, kada joj se zdravstveno stanje poboljša, tražiti promjenu odluke o povjeravanju djeteta.

11. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi protiv dijela prvostepene presude o povjeravanju maloljetnog djeteta na brigu, vaspitanje i zaštitu tuženom, Kantonalni sud je donio Presudu broj 45 0 P 042890 22 Gž od 22. juna 2022. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je podržao razloge iz obrazloženja prvostepenog suda i naglasio da je presuda donesena u skladu s odredbama čl. 142, 145 i 304 Porodičnog zakona. Kantonalni sud je dodatno obrazložio nalaz sudskog vještaka. U vezi s tim, Kantonalni sud je, pored onoga što je već navedeno u prvostepenoj presudi (vidi tačku 9 ove odluke), naveo i to da se, prema vještakovom mišljenju, nije moglo dijagnosticirati niti predvidjeti apelantkinjino buduće zdravstveno stanje, kao ni da li bi njeno psihičko stanje dovelo do narušavanja psihofizičkog razvoja maloljetnog djeteta. Kantonalni sud je naglasio da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantkinja nije redovno išla na kontrole. Apelantkinja nije postupila po savjetu psihijatra od 18. avgusta i 21. novembra 2021. godine u vezi s terapijom i nije odlazila na zakazane preglede, kako bi se redovno pratilo njeno zdravstveno stanje. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da apelantkinja nije ni osporavala podobnost tuženog za roditeljsko staranje nad maloljetnim M. H., niti je osporavala mišljenje Centra za socijalni rad.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantkinja ističe da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja smatra da su redovni sudovi pogrešno cijenili nalaz i iskaz vještaka neuropsihijatra kojim je potvrđeno da je ona „podobna za vršenje roditeljskog prava uz redovne preglede kod psihijatra i nadzor Centra za socijalni rad“. Apelantkinja je takođe istakla da se odluka o tome kojem će roditelju dijete biti dodijeljeno donosi isključivo u interesu djeteta, shodno odredbi člana 304 u vezi sa članom 142 Porodičnog zakona. Apelantkinja smatra da redovni sudovi donošenjem odluke o dodjeli maloljetnog sina tuženom na staranje nisu cijenili njegov najbolji interes, niti su navedene sve okolnosti koje su bile osnov za takvu odluku. Prema njenom mišljenju, „u interesu svakog djeteta je da raste i vaspitava se uz majku s obzirom na to da njegu i pažnju majke ne može zamijeniti niko“.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je ostao pri razlozima datim u osporenoj odluci u kojoj je u svemu podržao činjenično utvrđenje i odlučenje Opštinskog suda. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Opštinski sud je istakao da prilikom odlučivanja nije došlo do povrede prava na pravično suđenje na koje se apelantkinja pozvala, te da ostaje pri razlozima datim u svojoj presudi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. U izjašnjenju na odgovore redovnih sudova apelantkinjin punomoćnik je navode ocijenio neosnovanim.

V.Relevantni propisi

16. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 142.

(1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja.

(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

[…] Član 145.

(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.

(2) U donošenju odluke iz stava 1. ovog člana sud će uvažiti sporazum roditelja, ako je on u najboljem interesu djeteta.

[…] Član 304.

(1) Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje, nakon punoljetstva, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, kao i roditeljskom staranju drugog roditelja u smislu stava 3. član 142. ovog Zakona.

17. Konvencija o pravima djeteta („Službeni list SFRJ“ broj 15/90; Konvenciju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 20. novembra 1989. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Za svrhe ove Konvencije, dijete je svako ljudsko biće koje nije navršilo osamnaest godina života, ako se, na temelju zakona koji se odnosi na dijete, punoljetnost ne stječe ranije.

Član 3.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.

2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.

3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima što su ih utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i pogodnosti osoblja te stručnog nadzora.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 45 0 P 042890 22 Gž od 22. juna 2022. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 1. avgusta 2022. godine, a apelacija je podnesena 12. avgusta 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. U vezi s apelantkinjinim navodima, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

26. Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja“ (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP- 3073/09 od 7. aprila 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Evropski sud je naglasio da svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Evropski sud, S. J. P. i E. S. protiv Švedske, presuda od 28. avgusta 2018. godine, predstavka broj 8610/11 tač. 89–91; Z. J. protiv Litvanije, broj 60092/12, presuda od 29. aprila 2014. godine, stav 96 i Buchletier protiv Njemačke, broj 20106/13, presuda od 28. aprila 2016. godine, tač. 42–44).

27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantkinji nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje budući da su sudovi naveli uvjerljiva obrazloženja i relevantne razloge o tome zašto su zaključili da se maloljetno dijete, nakon razvoda braka i u okolnostima konkretnog slučaja, povjeri na staranje ocu. Osim toga, sudovi su naglasili i da apelantkinja, nakon što se njeno zdravstveno stanje poboljša, ima mogućnost da traži izmjenu odluke o povjeravanju maloljetnog djeteta. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pružili mogućnost apelantkinji da iznese sve činjenice koje bi išle u prilog tome da se donese pravična odluka o svim pitanjima koja su raspravljana u postupku. Takođe, redovni sudovi su detaljno razmotrili sve prigovore koje je apelantkinja iznijela tokom postupka, a naročito prigovore koji se tiču ocjene dokaza na kojima je zasnovana odluka o povjeravanju maloljetnog djeteta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije na apelantkinjinu štetu. Redovni sudovi su bili u najboljoj poziciji da u neposrednom kontaktu s parničnim strankama, te ocjenom provedenih dokaza, oslanjajući se na stručna mišljenja Centra za socijalni radi i sudskih vještaka, procijene sve relevantne okolnosti i donesu odluku o povjeravanju djeteta, koja će biti u njegovom najboljem interesu.

28. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi na osnovu ocjene provedenih dokaza utvrdili da je, u smislu čl. 142, 145 i 304 stav 1 Porodičnog zakona, kao i člana 3 stav 1 Konvencije o pravima djeteta, u najboljem interesu djeteta da se na brigu, vaspitanje i zaštitu povjeri ocu.

30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.

32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3160/22 (V. H.) | Sudska praksa | Aktio