Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-241/21 (DOO „Trgocentar“ Gradačac)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-241/21

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 241/22, rješavajući apelaciju DOO „Trgocentar“ Gradačac – u likvidaciji, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 2. studenog 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija DOO „Trgocentar“ Gradačac – u likvidaciji podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 328885 19 Pž od 11. prosinca 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. DOO „Trgocentar“ Gradačac – u likvidaciji (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kemal Begović, odvjetnik iz Gradačca, podnio je 21. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 328885 19 Pž od 11. prosinca 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Grada Gradačac, pravnog sljednika tužene Općine Gradačac (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupa Gradsko pravobraniteljstvo Grada Gradačac, zatraženo je 18. srpnja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 22. i 27. srpnja 2022. godine.

4. Apelantu su 22. kolovoza 2022. godine, sukladno članku 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključku Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. prosinca 2021. godine, dostavljeni pristigli odgovori na eventualno izjašnjenje.

5. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio traženo izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 328885 19 Ps od 31. srpnja 2019. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno je da je apelant dosjelošću stekao pravo vlasništva na određenoj nekretnini (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), detaljnije označenoj u izreci presude (stavak I.). Istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se apelant obveže da mu preda u posjed spornu nekretninu i da uspostavi prijašnje stanje tako što će ukloniti nelegalno izgrađeni objekt i sporno zemljište osloboditi od osoba i stvari, te dozvoliti da se u katastarskoj evidenciji tuženi upiše kao posjednik zemljišta (stavak II.).

8. Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantov pravni prednik „UPI RO Trebava OOUR Trgocentar“ Gradačac tijekom 1978. ili 1979. godine izgradio poslovnu zgradu na nekretnini u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, koje ima karakter gradskog građevinskog zemljišta kojim raspolaže tužena. Poslovna zgrada je izgrađena bez urbanističke suglasnosti i bez građevinske dozvole. Apelantov prednik nije imao pravo raspolaganja, niti pravo korištenja radi gradnje poslovnog objekta na tom zemljištu. Stupanjem na snagu novog premjera 3. siječnja 1980. godine, sporni objekt sa zemljištem koje se nalazi ispod njega u katastarskim evidencijama je upisan na apelantovog prednika. Nakon toga, apelantov prednik je imao više statusnih promjena, a poslovna zgrada je vođena kao osnovno sredstvo u poslovnim evidencijama. Tijekom 2000. godine privatizirano je Dioničko društvo u mješovitom vlasništvu „Trgocentar“ d.o.o. Gradačac, pri čemu je sporna nekretnina bila evidentirana u početnoj bilanci programa privatizacije. Apelant je 22. siječnja 2015. godine Službi za urbanizam Općine Gradačac podnio zahtjev za legalizaciju poslovne zgrade. U tom postupku apelantu je dostavljeno rješenje o lokacijskoj informaciji u kojem je navedeno da je za taj objekt moguće izdati naknadno odobrenje za građenje uz obvezu plaćanja naknade za dodijeljeno zemljište, koju je utvrdio vještak. Apelant je pozvan da se očituje u pogledu naknade koju bi trebao platiti. Međutim, apelant je 22. ožujka 2018. godine povukao podneseni zahtjev, nakon čega je donesen zaključak o obustavi postupka legalizacije.

9. Odlučujući o utemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je citirao odredbu članka 58. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Zatim je naveo da je apelant zakonit posjednik, što proizlazi iz činjenice da je njegov prednik od 1980. godine bio upisan kao posjednik, dok je od 2008. godine kao posjednik navedenih nekretnina upisan apelant. Također, Općinski sud je naveo da je apelant savjestan posjednik kojeg nitko nije ometao još od 1980. godine, što proizlazi iz historijata parcela i što su potvrdili i saslušani svjedoci. Općinski sud je dalje ocijenio da postupak koji je apelant pokrenuo radi legalizacije objekta koji je obustavljen nije niti može biti odraz njegove nesavjesnosti, kako je to tvrdila tužena. Naime, apelant se u svemu ponašao savjesno, a to potvrđuje i okolnost da je i podnio taj zahtjev. Na taj način je manifestirao sva vlasničkopravna ovlaštenja koja je imao u kontinuitetu posljednjih dvadeset godina od podnošenja tužbe 15. veljače 2018. godine, što čini njegov posjed savjesnim uz činjenicu da je on po svom kvalitetu bio i zakonit. Općinski sud je naveo da se pod savjesnim posjedom podrazumijeva i posjed kod kojeg držatelj vjeruje u pravnu osnovu svog posjeda, dakle opravdano smatra da je on titular prava čiji sadržaj faktički vrši, što je apelant tijekom postupka i dokazao. Također, sud je naveo da kao početak vremena potrebnog za dosjelost smatra 10. listopada 1995. godine, odnosno dan kada je na snagu stupio Zakon o osnovama vlasničkih odnosa (u daljnjem tekstu: ZOVO), kojim je omogućeno da se dosjelošću pravo vlasništva stječe i na zemljištu koje je općenarodno, odnosno državno vlasništvo. Naime, prema stavu Općinskog suda, apelant je od tog razdoblja, bilo da se radi o apelantu ili njegovim pravnim prednicima, bio savjestan i zakonit posjednik sporne nekretnine, iz čega proizlazi da je protekao zakonom propisani rok potreban za dosjelost. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je temeljem članka 58. ZSP-a apelant stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 328885 19 Pž od 11. prosinca 2020. godine uvažena je žalba tuženog i prvostupanjska presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda. Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu, kojim je u vrijeme izvršene gradnje mogla raspolagati Skupština općine pravnog prednika tužene, u smislu odredbe članka 6. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu (u daljnjem tekstu: ZGZDV). Međutim, apelantov pravni prednik kao društvena pravna osoba u vrijeme gradnje poslovne zgrade nije bio nositelj prava raspolaganja na spornom zemljištu, u smislu članka 243. Zakona o udruženom radu (u daljnjem tekstu: ZUR), niti je imao rješenje o dodjeljivanju tog zemljišta na korištenje radi izgradnje poslovnog objekta, u smislu odredbe članka 12. ZUR-a. Također, apelantov pravni prednik nije imao ni odobrenje za građenje poslovnog objekta na spornoj parceli, u smislu odredbe članka 193. Zakona o prostornom uređenju.

11. Kantonalni sud je dalje naveo da propust apelantovih pravnih prednika, odnosno apelantov propust nakon privatizacije u smislu članka 61. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH (u daljnjem tekstu: ZGZFBiH) da izvrše legalizaciju bespravno izgrađenog objekta u upravnom postupku kod nadležnog organa ne daje za pravo apelantu da pravo vlasništva na spornom zemljištu stekne dosjelošću u smislu odredbe članka 58. ZSP-a. Ovo tim prije imajući u vidu sadržaj i smisao odredbe članka 359. stavak 2. ZSP-a, iz koje proizlazi da se na stjecanje, promjenu, pravne učinke i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog zakona primjenjuju propisi koji su važili u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, čime je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

12. Kantonalni sud je također ukazao da je Općinski sud zanemario da su u vrijeme stupanja na snagu ZOVO-a bile na snazi odredbe čl. od 4. do 6. Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ). Tim odredbama je bilo propisano da na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo vlasništva, da se ono ne može otuđiti iz društvenog vlasništva, ali da se na njemu mogu steći prava određena zakonom, te da općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem. Kantonalni sud je naveo da je apelantov pravni prednik imao samo zakonit posjed bespravno izgrađenog poslovnog objekta. Međutim, on nije imao zakonit posjed spornog zemljišta, niti je imao zakonit posjed tog zemljišta u vrijeme privatizacije, u smislu odredbe članka 77. stavak

1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), koji je bio na snazi u vrijeme privatizacije spornog zemljišta. Kantonalni sud je naveo da su apelant i prvostupanjski sud zanemarili činjenicu da je apelantov pravni prednik bespravno izgradio poslovni objekt na zemljištu koje ima karakter gradskog građevinskog zemljišta koje je pod posebnim režimom. Stoga je Kantonalni sud zaključio da apelant nije ni mogao biti zakonit posjednik spornog zemljišta u smislu članka 324. ZSP-a.

13. Također, Kantonalni sud je naveo da je apelant imao samo savjestan posjed bespravno izgrađenog poslovnog objekta, dok nije imao savjestan posjed spornog zemljišta, niti je imao savjestan posjed tog zemljišta u vrijeme privatizacije u smislu odredbe članka 77. stavak 2. ZVPO-a. Ovo iz razloga što je apelantov pravni prednik znao i mogao znati da je upis posjeda spornog zemljišta bio bez pravne osnove jer je izvršen samo na temelju aviosnimanja. To potvrđuje i sadržaj potvrde Kantonalne agencije za privatizaciju Tuzlanskog kantona od 5. veljače 2009. godine, iz koje proizlazi da je na spornom zemljištu kao posjednik upisan pravni prednik poduzeća koje se privatizira, a da je pravo vlasništva uknjiženo u korist tužene. Dokaz o tome je dostavilo poduzeće koje je bilo predmet privatizacije i koje je vodilo sporno zemljište kao svoje osnovno sredstvo, iako nije imalo osnovu za upis tog zemljišta kao svog posjeda. Stoga je Kantonalni sud zaključio da apelant nije mogao biti savjestan posjednik spornog zemljišta u smislu članka 326. stavak 1. ZSP-a jer je znao i mogao znati da je njegov pravni prednik poslovni objekt koji je bio predmet privatizacije izgradio bespravno na gradskom građevinskom zemljištu. Istaknuto je i da apelantov pravni prednik u vrijeme izgradnje poslovnog objekta nije bio upisan ni kao posjednik spornih nekretnina, da nije bio upisan kao nositelj prava raspolaganja u zemljišnim knjigama, niti je imao stečeno pravo korištenja zemljišta radi građenja poslovnog prostora na građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu. Stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelantu ne pripada pravo na stjecanje prava vlasništva na spornom zemljištu na temelju dosjelosti u smislu odredbe člana 58. ZSP-a. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obrazlažući ove navode, apelant smatra da je Kantonalni sud na proizvoljan i paušalan način izveo zaključak da je apelant u posjedovanju poslovne zgrade bio nesavjestan kao i njegovi pravni prethodnici jer su navodno znali da je objekt bespravno izgrađen. Apelant ističe da se sporni poslovni objekt od 1980. godine vodi u katastru na njegovim prednicima, a od 2000. godine na apelantu nakon privatizacije. Navodi da taj posjed tuženi nije sporio, sve do pokretanja konkretnog postupka tijekom 2019. godine. Također, apelant ističe da je vrijednost zemljišta i zgrade ušla u početnu bilancu pa je očigledno da su pravni prethodnici bili savjesni posjednici zgrade i zemljišta ispod zgrade, kao i apelant kao poduzeće koje je nastalo u postupku privatizacije. Smatra da su stoga ispunjene zakonske pretpostavke za utvrđivanje da je temeljem dosjelosti stekao pravo vlasništva. Apelant smatra da je bio zakonit i savjestan posjednik od privatizacije, te da je protekom roka od 10 godina stekao pravo vlasništva. Navodi da je u konkretnom slučaju od privatizacije do podnošenja tužbe proteklo 18 godina. Također, apelant ističe da su on i njegovi prednici, počevši od 10. listopada 1995. godine kada je stupio na snagu ZOVO kojim je omogućeno stjecanje vlasništva na temelju dosjelosti na državnom zemljištu, ukupno 33 godine koristili spornu poslovnu zgradu pa je očigledno protekao rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

II.Odgovori na apelaciju i izjašnjenje

15. Kantonalni sud je naveo da su u osporenoj odluci navedeni jasni i iscrpni razlozi za njeno donošenje, te smatra da je osporena presuda u cijelosti zakonita i pravilna.

16. Tuženi je naveo da je podnesena apelacija neutemeljena, te da je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo i dao valjane razloge za osporenu odluku. Također, tuženi je naveo da je nakon donošenja navedene presude rješenjem Gradskog vijeća od 28. rujna 2021. godine utvrđeno pravo vlasništva na spornoj nekretnini, kao i da je apelant platio naknadu za sporno zemljište, nakon čega je izvršen postupak uknjižbe.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Članak 2. stavak (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

18. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 29.

Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.

19. Zakon o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“ broj 37/95 od 2. listopada 1995. godine; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi: Član 30.

Posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 33.

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici.

Na zastoj, odnosno prekid dosjelost shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.

Član 75.

Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.

Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

Član 86.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94).

Član 87.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom listu RBiH".

20. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03):

6. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću Članak 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Članak 35.

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici.

Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.

Članak 77.

Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom temelju i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.

Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

21. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH):

Članak 58.

Stjecanje dosjelošću (1) Samostalni posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zlouporabom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.

(2) Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stječe dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.

(3) Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

(4) U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.

(5) Uračunavanje vremena je moguće i ukoliko su posjednici različitog kvaliteta, pri čemu se vrijeme za koje su posjedovali prethodnici sadašnjeg posjednika preračunava u vrijeme potrebno za dosjelost.

(6) Smatra se da je nasljednik savjesni posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nesavjestan posjednik, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na posjed.

(7) Na prekid odnosno zastoj proteka vremena dosjelosti na odgovarajući na čin se primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju proteka rokova za zastaru potraživanja.

Članak 324.

Zakonit posjed Posjed je zakonit ako se zasniva na valjanom pravnom temelju toga posjedovanja (pravo na posjed).

Članak 326.

Savjestan posjed (1) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed.

(2) Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

(3) Savjesnost i istinitost posjeda pravne osobe prosuđuje se prema savjesnosti i postupanju one fizičke osobe koja je za tu pravnu osobu ovlaštena poduzimati radnje stjecanja ili izvršavanja posjeda.

(4) Savjesnost i istinitost posjeda osoba koje imaju zakonskog zastupnika prosuđuje se prema savjesnosti i postupanju njihovog zakonskog zastupnika.

(5) Ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nesavjestan od časa kad mu je tužba dostavljena; to na odgovarajući način važi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku.

22. Zakon o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 13/74). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: III - Raspolaganje građevinskim zemljištem Član 6. stav (1) Na neizgrađenim, građevinskim zemljištima koja su postala društvena svojina u smislu ovog zakona, pravo raspolaganja u svrhu dodjeljivanja za izgradnju ima samo opštinska skupština.

23. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine.

Član 5.

Građevinsko zemljište se ne može otuđiti iz društvene svojine, ali se na njemu mogu steći prava određena zakonom.

Član 6.

Opština upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona.

24. Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 25/03, 67/05, 94/18 – odluka USFBiH i 95/19 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 61.

Na građevnom zemljištu u državnoj svojini na kojem je izgrađena zgrada bez prava korištenja zemljišta radi građenja za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje po odredbama Zakona o prostornom uređenju, općinsko vijeće će utvrditi pravo vlasništva u korist graditelja, odnosno njegovog pravnog sljednika, uz obvezu plaćanja naknade za dodijeljeno građevno zemljište na korištenje i za uređenje građevnog zemljišta.

Prije utvrđivanja prava vlasništva sukladno ovom članku, nadležno općinsko tijelo uprave će raspraviti imovinsko-pravne odnose.

VI.Dopustivost

25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 328885 19 Pž od 11. prosinca 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelacija podnesena 21. siječnja 2021. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

1. Pravo na pravično suđenje

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.

31. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. U konkretnom parničnom postupku apelant je tužbom tražio utvrđivanje da je putem dosjelosti stekao pravo vlasništva na određenoj nekretnini, iz čega slijedi zaključak da se radi o građanskopravnom sporu u kojem apelant uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

33. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi, u biti, temelje na njegovom nezadovoljstvu osporenom odlukom, te da apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.

34. U svezi s tim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23.).

35. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr., Europski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. prosinca 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, točka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. rujna 2008. godine, stavak 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

36. Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovitim sudovima, a te navode je Kantonalni sud detaljno razmotrio prilikom ispitivanja jesu li u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti u smislu članka 58. ZSP-a, kako za redovitu tako i za izvanrednu dosjelost. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da apelant uopće ne spori da njegovi prednici nisu imali pravo raspolaganja na spornom zemljištu, niti su od nadležnih organa tužene dobili rješenje o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja. Također, apelantovi prednici nisu ni naknadno legalizirali bespravno izgrađeni objekt. S obzirom na takva činjenična utvrđenja, Ustavni sud smatra da je potpuno jasno obrazloženje Kantonalnog suda da je apelant uslijed specifičnih pravila kojima je bilo regulirano stjecanje prava na gradskom građevinskom zemljištu znao i mogao znati da je upis posjeda spornog zemljišta u korist njegovog pravnog prednika bio bez pravne osnove, iz čega proizlazi da nije ispunjen uvjet savjesnosti kao conditio sine qua non za stjecanje prava vlasništva putem dosjelosti. Razmatrajući apelantove tvrdnje da tužena nije sporila njegov posjed, da nikada nije tražila iseljenje i rušenje objekta, Ustavni sud zapaža da te okolnosti, u smislu članka 58. ZSP-a, uopće nisu relevantne za utvrđivanje zakonitosti i savjesnosti apelantovog posjeda, kako je to Kantonalni sud i obrazložio. Također, Ustavni sud zapaža da na navodnu proizvoljnost zaključaka Kantonalnog suda ne upućuju ni apelantove tvrdnje da je vrijednost zgrade ušla u početnu bilancu prilikom privatizacije. Naime, i u odnosu na to Kantonalni sud je dao jasno obrazloženje ukazujući na podatke Kantonalne agencije za privatizaciju Tuzlanskog kantona (vidjeti točku 13.. ove odluke). Sukladno tome, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud o svim činjeničnim i pravnim zaključcima dao dovoljna i relevantna obrazloženja, kao i da se apelantove tvrdnje o proizvoljnosti osporene odluke, u biti, odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrtog stupnja“ što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

2. Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju toga prava, u biti, temelji na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, apelant ne navodi, niti iz osporenih presuda proizlazi da je došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu na način koji bi mogao voditi kršenju tog prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Kantonalni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje o tome da apelant ne ispunjava uvjete za stjecanje prava vlasništva putem dosjelosti, a takva obrazloženja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odnosu na činjenična utvrđenja i primjenu prava.

40. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava temelji na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ocijenio neutemeljenim, te kada apelant ničim nije dokazao, niti je očigledno da je došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu na način koji bi mogao voditi kršenju tog prava.

41. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-241/21 (DOO „Trgocentar“ Gradačac) | Sudska praksa | Aktio