Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2554/22 (N.A.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2554/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. studenog 2022. godine, u predmetu broj AP-2554/22, rješavajući apelaciju N. A., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. A.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Pr 050247 20 Pžp od 3. svibnja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. N.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Ivan Brekalo, odvjetnik iz Širokog Brijega, podnio je 11. srpnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Pr 050247 20 Pžp od 3. svibnja 2022. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Pr 050247 19 Pr od 21. srpnja 2020. godine apelant je oglašen odgovornim što je, pod utjecajem alkohola, izazvao prometnu nezgodu, kako je to pobliže opisano u izreci presude, čime je u stjecaju počinio prekršaj iz članka 177. i članka 40. u vezi s člankom 232. st. (1) i (2) točka d) i člankom 234. st. (1) i (2) točka e) Zakona o sigurnosti prometa na cestama Zapadno-hercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o sigurnosti prometa na cestama), pa mu je izrečena novčana kazna, određeni kazneni bodovi i izrečena zaštitna mjera.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz zapisnika o ispitivanju alkoholiziranosti PU Široki Brijeg od 25. kolovoza 2018. godine proizlazi da je upotrebom odgovarajućeg mjernog instrumenta, kod apelanta utvrđena koncentracija alkohola u organizmu od 1,97 promila u dahu. Također, Kantonalni sud je naveo da je apelant navedeni zapisnik potpisao, te da nije tražio da se od njega uzme krv i/ili urin i nije poricao da je pod utjecajem alkohola, pa shodno tome nije bilo potrebe za uzimanjem krvi i/ili urina od apelanta u smislu članka 218. st. (3) Zakon o sigurnosti prometa na cestama. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud, nasuprot apelantovim navodima, pravilno zaključio da neuzimanje krvi i/ili urina od apelanta, samo po sebi ne čini zapisnik nezakonitim dokazom. Ovo naročito zato što apelant ni u žalbi ne navodi u čemu se ogleda „nezakonitost nepostupanja“ ovlaštenih službenih osoba na temelju odredbe članka 162. st. (4) Zakon o sigurnosti prometa na cestama, odnosno zbog čega je takvo nepostupanje imalo negativnog utjecaja na temeljna prava i slobode apelanta u konkretnom postupku.

4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo. Naročito ističe da od apelanta nije uzet urin radi analize, te da su materijalni dokazi u vezi apelantove alkoholiziranosti „nezakonito“ prikupljeni, budući da ovlaštene službene osobe nisu postupile sukladno članku 162. st. (4) Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje. Relevantni propisi

5. Zakon o sigurnosti prometa na cestama u Zapadno-hercegovačkom kantonu („Narodne novine ZHK“, br. 17/14, 17/15 i 10/17), u relevantnom dijelu glasi:

Članak 162. st. (3) i (4) (3) Ovlaštena osoba koja obavlja očevid prometne nezgode u kojoj ima ozlijeđenih osoba ili je nastala veća materijalna šteta podvrgnut će neposredne sudionike prometne nezgode ispitivanju s pomoću odgovarajućih sredstava i uređaja ili će ih uputiti na stručni pregled radi provjere imaju li u organizmu alkohola ili drugih opojnih sredstava.

(4) Ako se tim ispitivanjima ustvrdi da neposredni sudionici prometne nezgode imaju alkohola ili drugih opojnih sredstava u organizmu, ovlaštena osoba koja obavlja očevid odredit će da im se uzme krv ili krv i urin radi analize.

Članak 218. stavak (3) (3) Analiza krvi ili urina obavlja se kod vozača ili vozača-instruktora koji poriče da je pod djelovanjem alkohola, čija je prisutnost u organizmu utvrđena odgovarajućim sredstvima ili uređajima, kao i da je pod djelovanjem opojnih droga ili lijekova na kojima je naznačeno da se ne smiju uporabljivati prije i za vrijeme vožnje, ako takva analiza ne bi izazvala štetne posljedice po njegovo zdravlje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. velječe 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio relevantne propise. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).

9. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda, te da je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke, tako da apelantovi navodi ne dovode u pitanje zaključak Ustavnog suda o nepostojanju proizvoljnosti u postupanju tog suda. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

10. Glede apelantovih navoda u kojima se poziva na povredu prava na učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na učinkovit pravni lijek.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2554/22 (N.A.) | Sudska praksa | Aktio