Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1252/21 (R. B. i drugi)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1252/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1252/21, rješavajući apelaciju Ramiza Begića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ramiz Begić, Salko Begić, Adem Begić i Alen Begić protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 038776 20 Gž 2 od 20. jula 2020. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ramiz Begić, Salko Begić, Adem Begić i Alen Begić, (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i četvrtoapelant ili apelanti) iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 14. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 038776 20 Rev od 26. januara 2021. godine.

2. Apelanti su 31. oktobra 2020. godine podnijeli apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 038776 20 Gž 2 od 20. jula 2020. godine koja je registrirana pod brojem AP-3924/20. Ustavni sud je navedenu apelaciju odbacio kao preuranjenu, jer postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom nije bio okončan (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-3942/20 od 27. novembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Obzirom da su apelanti novom apelacijom osporili rješenje Vrhovnog suda broj 20 0 P 038776 20 Rev od 26. januara 2021. godine kojim je revizija odbačena iz formalnih razloga, navedeno rješenje ne predstavlja efektivan pravni lijek. S tim u vezi Ustavni sud konstatira da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Kantonalnog suda broj koja je bila osporena apelacijom broj AP-3924/20. Ta apelacija je podnesena Ustavnom sudu u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, pa će Ustavni sud navode apelanata ispitati u odnosu na navedenu presudu Kantonalnog suda.

3. Stavovima br. 1, 4,7, 10 13, i 14. dispozitiva presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 038776 16 P od 11. februara 2020. godine obavezani su apelanti (pojedinačno ili zajedno) da solidarno isplate tužiteljima precizirane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, na ime naknade nematerijalne štete. Stavovima br. 2, 3, 5, 6, 8, 9, 11, 12 i 15. dispozitiva prvostepene presude odbijeni su tužbeni zahtjevi tužitelja za naknadu materijalne i nematerijalne štete. Stavom 16. dispozitiva presude odbijen je kao neosnovan prvoapelantov protivtužbeni zahtjev da mu tužitelji solidarno isplate određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove zbog umanjenja ugleda i časti. Stavovima br. 17. i 18. dispozitiva odlučeno je o troškovima postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu brojnih dokaza utvrđeno da je preciziranih datuma tokom 2012. i 2013. godine došlo do fizičkog obračuna između apelanata i tužitêlja, na zemljištu koje je već duže vremena predmet spora među njima. Utvrđeno je da su apelanti fizički napali tužitelje koji su zadobili tjelesne povrede, te da su im pričinili i materijalnu štetu.

4. Prvoapelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete je odbijen jer je utvrđeno da nije pretrpio povrede onog stepena i intenziteta za koje je tvrdio da su se desile. S druge strane, pravosnažnom presudom iz 2015. godine odbijena je krivična optužba protiv apelanata za ovaj sukob. S tim u vezi, navedeno da je neosnovan prigovor zastare potraživanja naknade štete u vezi sa ovim događajem, jer je parnični postupak bio prekinut do okončanja krivičnog postupka, čime je prekinut tok zastare, shodno odredbi člana 390. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, sukob se desio 28. aprila 2012. godine, presuda u krivičnom postupku je postala pravosnažna 7. decembra 2015. godine, a tužba za naknadu štete je podnesena 15. februara 2016. godine. Iz navedenog jasno proizlazi, kako je sud naveo, da nije protekao zastarni rok. Imajući u vidu navedeno, te odredbe čl. 155, 195. i 200. ZOO, Općinski sud je odlučio o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu.

5. Rješavajući žalbe apelanata i tužitelja Kantonalni sud je donio presudu broj 20 0 P 038776 20 Gž 2 od 20. jula 2020. godine. Presudom je djelomično uvažena žalba tužitêlja i preinačena prvostepena presuda u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima. U preostalom dijelu žalbe tužitêlja i apelanata u cijelosti su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud dao jasne i argumentirane razloge za svoju odluku, pri čemu je pravilno utvrdio činjenično stanje. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni pravilno i potpuno raspravio sve okolnosti konkretnog predmeta te zaključio da su ispunjeni uvjeti iz čl. 154, 195. i 200. ZOO za dosuđivanje naknada štete, kako je to navedeno u relevantnom dijelu dispozitiva prvostepene presude. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je dao argumentirane razloge zašto su odbijeni dijelovi tužbenih zahtjeva precizirani u preostalim stavovima dispozitiva prvostepene presude. Pravilnim je ocijenjeno odbijanje prigovora zastare dijela potraživanja i potvrđen stav prvostepenog suda po tom pitanju. Kantonalni sud je smatrao i da ne postoji podijeljena odgovornost, jer ne postoji uzročno-posljedična veza između radnji tužitêlja i apelanata.

6. Apelanti su se pozvali na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo iz člana 14. Evropske konvencije, prava iz čl.2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i prava iz čl. 2, 3. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da je nesporno da je potraživanje tužitelja zastarjelo obzirom da je štetni događaj nastao 28. aprila 2012. godine, a tužba podnesena 15. februara 2016. godine. Apelanti smatraju da redovni sudovi dan podnošenja tužbe i zastaru nisu mogli vezati za pravosnažnost presude u krivičnom predmetu, pogotovo zato što se radi o oslobađajućoj presudi. Navode da su na taj način stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na tužitelje, što je suprotno odredbama ZOO. Također smatraju i da postojanje osuđujuće osude u odnosu na prvo i četvrtoapelanta ne znači da ne postoji podijeljena odgovornost u konkretnom slučaju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da redovni sudovi detaljno obrazložili zašto potraživanje tužitêlja nije zastarjelo i zašto ne postoji podijeljena odgovornost za nastanak štete. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučajno ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Apelanti smatraju da su im prekršeni i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo iz člana 14. Evropske konvencije, prava iz čl.2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i prava iz čl. 2, 3. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Međutim, kako apelanti posebno ne obrazlažu navode o kršenju ovih prava Ustavni sud se u ovoj odluci njima neće posebno baviti.

13. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie).

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1252/21 (R. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio