Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-305/21 (E. S.)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Revizija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-305/21
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 305/21, rješavajući apelaciju Elizabete Sekulić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Elizabete Sekulić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 047952 18 Rsž od 19. februara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Elizabeta Sekulić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bileće, koju zastupaju Momo Turanjanin i Boris Šanjević, advokati iz Trebinja, podnijela je 29. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 Rs 047952 20 Rev od 11. novembra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 047952 18 Rsž od 19. februara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 Rs 047952 17 Rs od 11. juna 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2045/19 od 10. septembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 11. novembra 2020. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i od ZU „Moja apoteka“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. maja i 30. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelacije. Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 13. juna 2022. godine dostavljeni apelantici na izjašnjenje. Apelantica u ostavljenom roku nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelacije. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 Rs 047952 17 Rs od 11. juna 2018. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da se Ugovor o radu na određeno vrijeme od 26. maja 2016. godine, zaključen između apelantice i tužene, ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, te da sud naloži tuženoj da apelanticu vrati na rad i da je rasporedi na poslove i radne zadatke šefa apoteke. Presudom je odbijen i apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tuženu da joj isplati određene novčane iznose na ime izgubljenih plata i doprinosa.
6. Osnovni sud je utvrdio da je apelantica sa tuženom zaključila više ugovora o radu na određeno vrijeme, te da je posljednji takav ugovor zaključen 26. maja 2016. godine. Osnovni sud je utvrdio da je apelantici 1. oktobra 2016. godine istekao ugovor o radu na određeno vrijeme. Međutim, Osnovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je sporni ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen suprotno odredbama člana 39. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Naime, sud je naveo da je sporni ugovor doveo u vezu sa prethodnim ugovorima, pa je zaključio da se spornim ugovorom rad ne čini dužim od 24 mjeseca. Stoga se sporni ugovor, u smislu navedene odredbe, nije mogao ni smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Osnovni sud je naveo da ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka koji je određen ugovorom i da osporeni ugovor ne sadrži odredbe koje su ništave i uslijed toga nezakonite da bi se sporni ugovor smatrao fikcijom.
7. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je donio Presudu broj 95 0 Rs 047952 18 Rsž od 19. februara 2019. godine kojom je apelantičinu žalbu odbio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva potvrdio. Okružni sud je, ispitujući apelantičine žalbene prigovore, utvrdio da su prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda o neosnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva.
8. Odlučujući o apelantičinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 95 0 Rs 047952 20 Rev od 11. novembra 2020. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu u smislu odredbe člana 237. st. 2. i 3. ZPP.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je sud proizvoljno tumačio materijalno pravo, konkretno odredbu člana 39. stav 1. ZOR-a, što je dovelo do proizvoljne primjene materijalnog prava. Dalje, navodi da obrazloženje prvostepene i drugostepene odluke ne zadovoljava ni minimum standarda prava na pravično suđenje. Apelantica navodi da je Vrhovni sud trebalo da prihvati njenu reviziju i da zauzme jasan stav koji će dovesti do pravne sigurnosti, jedinstvene primjene prava, te ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. II.Odgovor na apelaciju
10. Osnovni sud je naveo da je proveo postupak u skladu sa Zakonom o parničnom postupku RS i na osnovu provedenog dokaznog postupka donio odluku primjenjujući pozitivne materijalnopravne propise na utvrđeno činjenično stanje. Smatra da nije povrijedio odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje je ukazala apelantica.
11. Tužena je navela da navode apelacije u cijelosti smatra neosnovanim i proizvoljnim, te je istaknula da apelantica proizvoljno tumači pozitivne propise i odluke postupajućih sudova. V.Relevantni propisi
12. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 - OUSRS i 119/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
7. Radni odnos na određeno vrijeme Član 39.
(1) U cilju zasnivanja radnog odnosa čije je trajanje unaprijed određeno objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem tačno određenog posla ili nastupanjem unaprijed određenog događaja, poslodavac i radnik mogu zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme.
(2) Poslodavac i radnik mogu zaključiti jedan ili više ugovora o radu iz stava 1. ovog člana za period koji sa prekidima ili bez prekida ne može biti duži od ukupno 24 mjeseca.
(3) Prekid kraći od 30 dana ne smatra se prekidom perioda iz stava 2. ovog člana.
(4) Izuzetno od stava 2. ovog člana, ugovor o radu na određeno vrijeme može da se zaključi na period duži od 24 mjeseca:
1) ako je to potrebno zbog zamjene privremeno odsutnog radnika, do njegovog povratka, 2) za rad na projektu čije je trajanje unaprijed određeno, do završetka projekta, a najduže 60 mjeseci i 3) sa nezaposlenim kome do ispunjenja jednog od uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu penziju nedostaje do pet godina, najduže do ispunjenja uvjeta, u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju.
(5) Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen suprotno odredbama ovog zakona ili ako radnik ostane da radi kod poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, smatra se da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme.
(6) Radni odnos zasnovan na određeno vrijeme prestaje istekom roka određenog ugovorom.
VI.Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 2045/19 od 10. septembra 2019. godine odbačena kao preuranjena apelacija kojom je apelantica osporavala Presudu Okružnog suda broj 95 0 Rs 047952 18 Rsž od 19. februara 2019. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak provodom apelantičine revizije. Međutim, imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 95 0 Rs 047952 20 Rev od 11. novembra 2020. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, Ustavni sud zaključuje da konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja navedena presuda Okružnog suda. Pri tome Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je navedena presuda Okružnog suda dostavljena apelantici 11. marta 2019. godine, a da je apelacija u predmetu broj AP 2045/19 podnesena 8. maja 2019. godine, proizlazi da je i apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
17. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
20. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na uspostavljanje apelantičinog radnopravnog statusa i isplatu potraživanja iz radnog odnosa. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Apelantica, u suštini, smatra da je sud proizvoljno tumačio materijalno pravo, konkretno odredbu člana 39. stav 1. ZOR-a, što je dovelo do proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
22. Prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju je nesporno da su apelantici tokom postupka pred redovnim sudovima bila osigurana sva procesna prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Redovni sudovi su dali jasno i relevantno obrazloženje o tome zašto su zaključili da nije osnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da se ugovor o radu na određeno vrijeme ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, da je tužena vrati na rad i da joj isplati izgubljene plate i pripadajuće doprinose. Naime, kako su sudovi obrazložili, apelantica je sa tuženom zaključila više ugovora o radu na određeno vrijeme čiji period nije bio duži od 24 mjeseca, a posljednji takav ugovor je istekao 1. oktobra 2016. godine, pa je i radni odnos apelantici prestao istekom tog ugovora. Osim toga, redovni sudovi su imali u vidu i da osporeni ugovor ne sadrži odredbe koje su ništave, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe člana 39. ZR, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija prava na pravično suđenje na njenu štetu.
23. U vezi s apelantičinim prigovorima kojima dovodi u pitanje zakonitost procesne odluke Vrhovnog suda kojom je revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u vezi sa istim pitanjem u kojoj je naveo da „okolnost da Vrhovni sud ne dijeli isto mišljenje s apelantom o važnosti nekog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 790/17 od 27. februara 2019. godine, tačka 37, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
24. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
25. Apelantica smatra da joj je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica povredu tog prava, u suštini, temelji na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantičino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su Osnovni i Okružni sud u osporenim odlukama dali jasno i uvjerljivo obrazloženje u kojem nema proizvoljnosti ni u odnosu na činjenična, niti u odnosu na pravna pitanja, a nije očigledno ni da je prekršena bilo koja druga procesna garancija iz člana 6. Evropske konvencije, niti je apelantica na to ukazala.
27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantičino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno, već se navodno kršenje ovog prava zasniva na tvrdnjama iznesenim u prilog kršenju člana
6. Evropske konvencije.
28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić