Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3800/22 (S.J.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3800/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-3800/22, rješavajući apelaciju S. J, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka

a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S.J.

protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 005789 22 Kž od 9. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S.J. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnijela je 7. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 005789 22 Kž od 9. avgusta 2022. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 00578922 Kv 2 od 14. jula 2022. godine..

2. Rješenjem Okružnog suda broj 12 0 K 005789 22 Kv 2 od 14. jula 2022. godine prema apelantici je izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi koja se izvršava u JZU Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac ( u daljnjem tekstu: Zavod). U dispozitivu je navedeno da će sud, protekom godine dana od donošenja ovog rješenja, ponovo odlučivati da li je liječenje i čuvanje apelantice i dalje potrebno.

3. Mjera bezbjednosti je izrečena u krivičnom predmetu koji se vodi protiv apelantice zbog toga što je, u stanju neuračunljivosti, podstrekavala drugog na izvršenje krivičnog djela ubistva. Okružni sud je naveo da je rješenjem od 1. jula 2020. godine apelantici izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, te je određeno da će se istekom određenog roka vršiti ocjena opravdanosti izrečene mjere. Pozivajući se na član 74. stav 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), Okružni sud je naveo da je Zavod dostavio izvještaj o apelanticinom zdravstvenom stanju i predložio produženje mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. U izvještaju je konstatovano da apelantica nema uvid u svoje stanje i kritičnosti za svoje postupke, te da nije otklonjena mogućnost njenog opasnog ponašanja po nju i okolinu. S obzirom na stručni medicinski nalaz i zaključak u pogledu apelantičinog psihičkog stanja, Okružni sud je zaključio da je i dalje potrebno njeno liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi.

4. Vrhovni sud je donio rješenje broj 12 0 K 005789 22 Kž od 9. avgusta 2022. godine, kojim je apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje od 14. jula 2022. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da prvostepeno rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama za zaključak da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelantici izrečena mjera bezbjednosti. Dalje je ukazano da se žalbenim prigovorima ne može osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja, ukazujući da je prvostepeni sud svoj zaključak bazirao na utvrđenim činjenicama iz spisa i na osnovu izvještaja Zavoda, koji predstavlja stručni nalaz i mišljenje nadležne zdravstvene ustanove koji je sačinio neuropsihijatar. Cijeneći sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan zahtjev iz žalbe da se rješenje ukine i vrati na ponovni postupak i da se apelantici izrekne mjera liječenja na slobodi.

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica u suštini osporava zaključke redovnih sudova iz osporenih rješenja ukazujući da se rješenja zasnivaju samo na nalazu i mišljenju Zavoda. Apelantica smatra da se samo na osnovu nalaza vještaka psihijatra moglo odlučiti o daljnjem obaveznom psihijatrijskom liječenju, što „sud nije proveo“. Zbog navedenog smatra da je odluku donio na osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Dalje apelantica navodi da sud nije cijenio i druge okolnosti npr. činjenicu da je apelanticin suprug preminuo. Dalje, apelantica ukazuje na nedostatak osporenih rješenja za koja navodi da ne sadrže podatke o dosadašnjem liječenju, kao i da je apelantičina sestra spremna da vodi računa o apelantici. Apelantica ukazuje i da nije postupano u skladu sa odredbama člana 46. Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima.

6. Krivični zakonik Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 64/17,

104/18 – OUS RS, 15/21 i 89/21)

Obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi Član 74. st. (1) i (2) (1) Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti, sud će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, ako na osnovu težine izvršenog krivičnog djela i stepena duševne poremećenosti učinioca utvrdi da postoji opasnost da bi mogao izvršiti isto ili teže krivično djelo i da je, radi otklanjanja ove opasnosti, potrebno njegovo liječenje i čuvanje u takvoj ustanovi.

(2) Mjeru bezbjednosti iz stava 1. ovog člana sud će obustaviti kad utvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem učinioca u zdravstvenoj ustanovi. Sud svake godine ponovo odlučuje da li je liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi i dalje potrebno.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Iako je apelantica ukazala na povredu prava na pravično suđenje, imajući u vidu osporena rješenja i suštinu apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da apelacija pokreće pitanje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 1. Evropske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da lišavanje slobode mora biti „zakonito“. Dalje, u vezi sa obaveznim psihijatrijskim liječenjem i duševnom poremećenošću, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljele ili duševno poremećene osobe smatrao pritvorom koji nije „proizvoljan“, tj. da ispunjava zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1. e) Evropske konvencije. Lišavanje slobode osobe za koju se smatra da je duševno bolesna ne može se smatrati da je u skladu s članom 5. stav 1. e) Evropske konvencije ako je naređeno bez traženja mišljenja medicinskog vještaka. Svaki drugi pristup ne zadovoljava potrebnu zaštitu od proizvoljnosti, svojstvenu članu 5. Evropske konvencije). Nacionalne vlasti imaju određeno diskrecijsko pravo u pogledu osnovanosti kliničkih dijagnoza budući da je na njima na prvom mjestu da ocijene dokaze u određenom slučaju, a zadaća Evropskog suda je preispitati prema Evropskoj konvenciji odluke tih vlasti (vidi Evropski sud, Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979, predstavka broj 6301, tačka 39. i dalje, Varbanov protiv Bugarske, presuda od 5. oktobra 2000. godine, predstavka broj 31365/96, tačka 47. i Ilnseher protiv Njemačke, presuda od 4. decembra 2018. godine, predstavke br. 10211/12 i 27505/14, tačka 131. i P.W. protiv Austrije, presuda od 21. juna 2022. godine, predstavka broj 10425/19, tačka 49.).

10. Vraćajući se činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je na osnovu izvještaja o zdravstvenom stanju koji je dostavio Zavod, a koji je sačinio neuropsihijatar utvrđeno apelanticino oboljenje, kao i da je zaključeno da postoji mogućnost opasnog ponašanja. Na osnovu navedenog sudovi su donijeli odluku da je potrebno i dalje izvršavati mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja apelantice u zdravstvenoj ustanovi. Apelantica nije ponudila dovoljne i relevantne razloge ni pred redovnim sudovima, a ni u apelaciji, o navodnim nedostacima datog obrazloženja, iz kojih bi se moglo zaključiti drugačije. U svjetlu izvještaja koji je dao Zavod, na čemu je redovni sud temeljio odluku, Ustavni sud smatra da je redovni sud ustvrdio postojanje istinske i stvarne zabrinutosti da je apelanticino psihičko stanje takvo da opravdava njezin pritvor barem još na ograničeno razdoblje.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3800/22 (S.J.) | Sudska praksa | Aktio