Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-841/21 (S. B.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-841/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-841/21, rješavajući apelaciju Siniše Basarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Basarića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 Mal 048550 18 Gži od 14. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Siniša Basarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnio je 13. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Mal 048550 18 Gži od 14. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 Mal 048550 15 Mal od 18. decembra 2017. godine.

2. IEE Banjaluka, RJ „Toplana“ Gradiška (u daljnjem tekstu: tužilac) je na osnovu računa za isporučenu toplotnu energiju, kao vjerodostojne isprave, podnio protiv apelanta prijedlog za izvršenje. Osnovni sud je donio rješenje o izvršenju, ali je na osnovu prigovora koji je apelant izjavio protiv tog rješenja tužilac upućen da pokrene parnični postupak.

3. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 Mal 048550 15 Mal od 18. decembra 2017. godine obavezan je apelant da na ime komunalne usluge grijanja isplati tužiocu iznos od 459,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preko tog iznosa tužbeni zahtjev odbijen. Također je odbijen kao neosnovan i apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužilac potraživao od apelanta isplatu duga u ukopnom iznosu od 2.114,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja prijedloga za izvršenje, na osnovu računa za isporučenu toplotnu energiju u preciziranim mjesečnim iznosima, za period od 1. januara 2014. do 31. januara 2015. godine. Osnovni sud je utvrdio da između parničnih stranaka nije bio zaključen pisani ugovor o snabdijevanju toplotnom energijom, te da je apelant zahtjevom od 3. marta 2014. godine tražio od tužioca da ga isključi sa toplovodne mreže jer jem zbog lošeg kvaliteta grijanja koje je tužilac pružao, prešao na grijanje električnom energijom. Tužilac je u odgovoru na zahtjev obavijestio apelanta da je prije isključenja sa toplovodne mreže potrebno da potpiše ugovor o isporuci toplotne energije, izmiri dugovanja, utvrdi status korisnika, utvrdi tehničke uslove za isključenje, podnese zahtjev za izvođenje radova isključenja, uplati novčani iznos za postupak isključenja i dâ saglasnost na nenajavljenu kontrolu isključenosti. Sud je takođe utvrdio da je apelant 13. marta 2015. godine ponovo podnio tužiocu zahtjev za isključenje. Apelantov zahtjev za isključenje od 3. marta 2014. godine, sud je pravno kvalifikovao kao izjavu o raskidu ugovora. Slijedom navedenog, kako parnične stranke od tada više nisu bile u ugovornom odnosu, sud je zaključio da ne postoji dužničko-povjerilački odnos u smislu odredbe člana 261. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) po kojem bi tužilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Stoga je sud, primjenom odredaba čl. 122, 124. i 162. ZOO, obavezao apelanta da plati račune koje mu je tužilac ispostavio za januar, februar i mart 2014. godine, koje apelant nije ni osporavao, dok je u preostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka, sud je istakao da je tužilac djelimično uspio u parnici u procentu od 20%, te da stoga apelant nema pravo na naknadu troškova postupka.

4. Presudom Okružnog suda broj 72 0 Mal 048550 18 Gži od 14. decembra 2020. godine djelimično je uvažena tužiočeva žalba i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelant obavezan da tužiocu izmiri dugovanje u iznosu od 1.985,60 KM po osnovu pružene komunalne usluge grijanja za cjelokupni utuženi period, te je preinačena i odluka o zakonskim zateznim kamatama. U preostalom odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari prvostepena presuda potvrđena. Takođe je odbijena apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova prvostepenog postupka, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelant, iako sa tužiocem nije zaključio ugovor u pisanoj formi, prihvatio da od tužioca prima toplotnu energiju i da se stoga radi o ugovoru koji je zaključen pristupanjem. Nadalje je ocijenio nepravilnim zaključak prvostepenog suda da je ugovorni odnos raskinut apelantovim zahtjevom od 3. marta 2014. godine i da apelant od tog dana nije bio u obavezi da izmiruje račune koje mu je tužilac ispostavljao. S tim u vezi je istakao da apelant nije dokazao da je prije podnošenje zahtjeva prigovarao na račune, niti da je prigovarao kvalitetu grijanja, kao i da apelant nije sporio obavezu plaćanja računa za period do 30. marta 2014. godine. Sud je takođe istakao da apelant nije dokazao da je nakon podnošenja zahtjeva bio isključen sa toplovodne mreže. Stoga je sud zauzeo stav da apelant nije dokazao da tužilac u spornom periodu nije ispunjavao obavezu isporuke toplotne energije odgovarajućeg kvaliteta da bi se taj ugovorni odnos mogao jednostrano raskinuti, u smislu odredbe člana 124. ZOO. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je apelant kao korisnik, shodno odredbi čl. 262. ZOO u vezi sa odredbom čl. 16. stav 2. Zakona o komunalnim djelatnostima, dužan ispuniti obavezu plaćanja cijene za komunalnu uslugu koju mu je pružio tužilac, na osnovu računa na koje apelant nije izjavljivao prigovore. Konačno, sud je ocijenio neosnovanim apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka, uz obrazloženje da je apelant uspio u parnici u srazmjerno neznatnom dijelu, u smislu odredbe člana 386. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom parničnog postupka. Naročito, navodi da nije zaključio ugovor sa tužiocem i smatra da je kao potrošač onemogućen da sam odabere način grijanja u svom stanu, odnosno da odabere pružaoca tih usluga. Apelant navodi da su odredbe ZOO koje je primijenio Okružni sud u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, apelant osporava odluku o troškovima postupka smatrajući da je suprotna odredbama ZPP.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i mutatis mutandis, Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. U vezi sa apelantovim navodima kojima problematizuje način na koji je sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka, suprotno apelantovim navodima, ne proizlazi da je apelant onemogućen da se isključi sa toplovodne mreže tužioca, već da nije dokazao da je ispunio uslove koji su potrebni kako bi se proveo postupak isključenja, na koje mu je tužilac ukazao u odgovoru na zahtjev koji je apelant podnio 3. marta 2014. godine. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi i da je apelant ponovo podnio zahtjev za isključenje 13. marta 2015. godine, nakon dospjelosti spornih računa za isporučenu toplotnu energiju. Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj dosadašnjoj praksi u više navrata razmatrao slična pravna pitanja, odnosno pitanja obavezivanja korisnika komunalne usluge za isplatu duga po osnovu izvršenih komunalnih usluga u situaciji kada nije postojao ugovor zaključen između davaoca i korisnika komunalne usluge (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-4064/19 od 19. maja 2021. godine i AP-4732/20 od 6. jula 2022. godine, te odluke o dopustivosti br. AP-2531/17 od 25. oktobra 2017. godine i AP-3874/19 od 17. februara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), u kojima je, iz već navedenih razloga apelacije odbijao kao neosnovane, odnosno odbacivao kao očigledno neosnovane . Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-841/21 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio