Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1279/21 (M. B.)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna rasprava
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1279/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1279/21, rješavajući apelaciju Marija Bogdana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marija Bogdana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 003718 20 U 3 od 22. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marijo Bogdan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja advokat iz Mostara, podnio je 16. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 003718 20 U 3 od 22. februara 2021. godine.
2. Apelant je prije podnošenja ove apelacije, Ustavnom sudu podnio apelaciju broj AP-2311/19 protiv Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 003718 18 U 2 od 22. februara 2019. godine. Ustavni sud je, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-2311/19 od 10. decembra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na javnu raspravu pred Vrhovnim sudom, ukinuo osporenu presuda Vrhovnog suda i predmet vratio tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
3. Rješenjem Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji, Odjel za društvene djelatnosti (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I 09-43-827/05 od 23. maja 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) IV grupe sa 80% vojnog invaliditeta trajno, po osnovu povrede sa pravom na ličnu invalidninu i ostalim pravima propisanim zakonom.
4. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-5969/12-1 od 13. jula 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 23. maja 2007. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo RVI i pravo na ličnu invalidninu. U obrazloženju, Ministarstvo je ukazalo da kako je utvrđeno da je apelantov invaliditet ispod 20%, to nisu ispunjeni uslovi iz člana 7. tačka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti) i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca) za dalje priznavanje svojstva RVI.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 003718 20 U 3 od 22. februara 2021. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da je zakazao i održao javnu raspravu u prisutnosti apelantovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno obaviještenog zakonskog zastupnika tuženog organa. Također, Vrhovni sud je naveo da je apelantov punomoćnik na javnoj raspravi predložio da se tužba uvaži uz obrazloženje detaljno navedeno u podnesku koji je uložio u spis. Vrhovni sud je istakao da je nadležna ljekarska komisija, po blagovremeno izjavljenom prigovoru, na osnovu uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda donijela nalaz i mišljenje koji je potpun i jasan i donesen u skladu sa članom 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani navodi iz tužbe da su povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku i da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odbio prijedlog apelantovog punomoćnika da se provedu dokazi saslušanjem svjedoka na okolnost medicinskog vještačenja i postupka koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, kao i dodatno vještačenje stepena apelantovog vojnog invaliditeta putem vještaka medicinske struke. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da Zakon o provođenju kontrole zakonitosti ne poznaje takav vid vještačenja, te da „poslove medicinskog vještačenja ljekarskih komisija obavlja Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja“.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi i da su proizvoljno ocijenjeni dokazi. Apelant, između ostalog, osporava nalaz i mišljenje nadležne ljekarske komisije, te odluku Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odbijen njegov prijedlog da se kao dokaz provede dodatno vještačenje i saslušaju svjedoci na okolnosti medicinskog vještačenja. Apelant navodi da mu nije omogućeno da kao stranka sudjeluje u postupku i eventualno dokazuje drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrdio organ uprave. Apelant tvrdi da su organi uprave nezakonito postupali i da je Vrhovni sud samo formalno održao javnu raspravu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U odnosu na apelantove navode da mu nije omogućeno da kao stranka sudjeluje u postupku, Ustavni sud smatra da apelant u suštini ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti strana u postupku, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, predstavka broj 14448/88, tačka 33. i Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48.). S tim u vezi, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je nadležna ljekarska komisija, po apelantovom prigovoru, na osnovu uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta, donijela konačan nalaz i mišljenje. Osim toga iz obrazloženja osporene presude slijedi da je Vrhovni sud održao javnu raspravu u prisutnosti apelantovog punomoćnika koji je predložio da se tužba uvaži uz obrazloženje detaljno navedeno u podnesku koji je uložio u spis. Dakle, proizlazi da je nesporno da je apelant učestvovao u postupku, odnosno da apelant neosnovano prigovara da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima tj. da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Ustavni sud dalje ukazuje da se ostali apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23.).
11. U konkretnom slučaju, apelant dovodi u pitanje činjenično stanje koje je utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja nadležne ljekarske komisije, te problematizira odbijanje prijedloga da se kao dokaz provede dodatno medicinsko vještačenje i da se saslušaju svjedoci. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim odlukama povodom apelacija koje su za predmet imale isto ili slično pitanje, apelacije odbacivao kao očigledno neosnovane (vidi npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2632/21 od 7. septembra 2022. godine, AP-2554/21 od 20. oktobra 2021. godine, AP-43/21 od 23. februara 2022. godine i AP-4327/21 od 23. februara 2022. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nema razloga da promijeni stav koji je o spornom pitanju zauzeo u svojoj praksi, pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženja u tim odlukama. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić