Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1527/21 (B. N.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1527/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1527/21, rješavajući apelaciju Bogdana Novakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogdana Novakovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 237870 20 Rsž 2 od 7. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bogdan Novković iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 237870 20 Rev od 25. marta 2021. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 237870 20 Rsž 2 od 7. septembra 2020. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 237870 19 Rs 2 od 28. februara 2020. godine.

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4208/20 od 7. aprila 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 19. novembra 2020. godine protiv osporene presude Okružnog suda iz tačke 1. ove odluke, jer je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, osporena presuda Okružnog suda predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što je njegova prethodno donesena odluka ukinuta u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, Osnovni sud je donio presudu broj 71 0 Rs 237870 19 Rs 2 od 28. februara 2020. godine. Presudom je obavezana tužena Niskogradnja d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati određene novčane iznose na ime neisplaćene razlike plata za određene mjesece 2015. i 2016. godine i razlike neisplaćene otpremnine sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenog regresa za 2016. godinu. Dalje, presudom je odbačena kao neblagovremena apelantova tužba u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu neisplaćene razlike plata za januar-mart 2015. godine i u dijelu potraživanja neisplaćenog regresa za 2015. godinu.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant bio zaposlenik tužene i da mu je radni odnos prestao 12. maja 2016. godine zbog ispunjavanja uslova za starosnu penziju, pa mu je odobrena i otpremnina. Osnovni sud je zaključio da je osnovan apelantov zahtjev za isplatu razliku plate koja predstavlja razliku utvrđene visine obračuna plate i usmeno dogovorenog iznosa dnevnice. Naime, primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je ocijenio dokazanim visinu apelantove dnevnice, te razliku u odnosu na nesporne isplate u utuženom periodu. S tim u vezi, ukazao je da je sudska praksa zauzela stav da iskazi svjedoka o visini dnevnica mogu poslužiti kao nesporan dokaz za presuđenje u radnom sporu, u situaciji kada poslodavci isplaćuju dio plate u gotovini. Također, Osnovni sud je zaključio da je osnovan apelantov zahtjev za isplatu razlike otpremnine. S druge strane, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev za isplatu regresa za 2016. godine, budući da apelant nije dokazao da je koristio godišnji odmor u toj godini. Dalje, Osnovni sud je naveo da je apelantova tužba neblagovremena u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu razlika plata za januar-mart 2015. godine i razlike regresa za 2015. godinu jer je podneseana po proteku jednogodišnjeg subjektivnog roka u smislu odredbi ranijeg Zakona o radu.

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 237870 20 Rsž 2 od 7. septembra 2020. godine, uvažena je žalba tužene i odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih razlika plate za određene mjesece 2015. i 2016. godine i razlike neisplaćene otpremnine sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je dalje odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem su tužbeni zahtjevi odbijeni, odnosno odbačeni. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plata i otpremnine. Obrazloženo je da apelantov ugovor o radu u pogledu visine plate zaključen u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Dalje je ukazao da iz ugovora ne proizlazi obaveza tužene da apelantu mjesečno isplaćuje određeni iznos u gotovini. Stoga je ocijenio neosnovanim apelantov zahtjev za naknadu razlike plate. Nadalje, Okružni sud je naveo da apelant nije koristio internu ili sudsku zaštitu protiv odluke o otpremnini, niti protiv odluke o sporazumnom raskidu ugovora o radu. Stoga je zaključio da apelant ne može sa uspjehom tražiti isplatu razlike otpremnine a da prethodno nije tražio poništenje odluke kojom je utvrđena visina otpremnine. Okružni sud je zaključio da je pravilna i odluka prvostepenog suda u pogledu odbijanja zahtjeva za isplatu regresa za 2016. godinu. S tim u vezi, ukazao je na čl. 79, 87. i 88. Zakona o radu, zato što apelant nije koristio godišnji odmor u 2016. godini, a iz njegovog iskaza ne proizlazi da mu je tužena uskratila to pravo. Kako je tužena vršila isplate u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom i ugovorom o radu, Okružni sud je zaključio da je neosnovan zahtjev za isplatu razlike regresa za 2015. godine. Suprotno zaključku prvostepenog suda, Okružni sud je ocijenio da je tužba u ovom dijelu blagovremena. Međutim, kako su iste pravne posljedice odbacivanja i odbijanja tužbe, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 237870 20 Rev od 25. marta 2021. godine, odbačena je apelantova revizija zbog neispunjenosti uslova iz člana 237. st. 2, 3. i 4. ZPP.

7. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je osporena odluka Okružnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, da je nerazumljiva i suprotna zauzetim stavovima o ovim pravnim pitanjima. Ističe da ovakvim arbitrarnim postupanjem Okružni sud dovodi do stvaranja pravne nesigurnosti. Također ističe da se drugostepeni sud u osporenoj presudi „nije osvrnuo“ na izjave svjedoka niti je „uzeo“ pravilo o teretu dokazivanja. Naime, apelant tvrdi da su svjedoci potvrdili njegov iskaz pred sudom da mu je tužena isplaćivala platu preko računa i u gotovini. Nadalje, ističe da u navedenom dijelu tužena nije osporila apelantov iskaz i iskaze svjedoka. Apelant također smatra da je sud neosnovano odbacio kao neblagovremenu tužbu u dijelu koji se odnosi na isplatu regresa za 2015. godinu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Suprotno apelantovima navodima, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud zaključio da je tužba blagovremena u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu razlike regresa za 2015. godinu. Međutim, ocijenio je da je zahtjev neosnovan, te dao dovoljno obrazloženje za odbijanje apelantove žalbe. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. U vezi sa apelantovim navodima kojim ukazuje na kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud kršenje navedenog prava ne može dovesti u kontekst sa parničnim postupkom radi zaštite prava iz radnog odnosa.

13. Apelant smatra da je osporenom odlukom prekršeno i njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove. Činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom za apelanta ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je, i ovaj dio apelacije također, očigledno (prima facie) neosnovan.

14. Također, apelant navodi da je osporenom odlukom prekršena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran u vezi sa uživanjem prava koje zakon predviđa, niti takvo šta proizilazi iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra i ove navode očigledno (prima facie) neosnovanim.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1527/21 (B. N.) | Sudska praksa | Aktio