Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2521/22 (M. V.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2521/22

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2521/22, rješavajući apelaciju Milorada Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tač. a) i b), člana 58. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Vukovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 029460 22 Kž 5 od 27. juna 2022. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Vukovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 029460 22 Kv 10 od 12. oktobra 2022. godine zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milorad Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa advokat Vanja Pavlović iz Banje Luke, podnio je 5. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 029460 22 Kž 5 od 27. juna 2022. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 029460 22 K od 10. juna 2022. godine.

2. Apelant je 26. jula 2022. godine dopunio apelaciju tražeći od Ustavnog suda da „odredi privremenu mjeru puštanja apelanta na slobodu, a do donošenja odluke u ponovnom postupku“. Apelant je 18. oktobra 2022. godine ponovo dopunio apelaciju, navodeći kao osporenu odluku i Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 029460 22 Kv 10 od 12. oktobra 2022. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 17. augusta 2022. godine je od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju i dopunu apelacije od 26. jula 2022. godine.

4. Vrhovni sud i Okružni sud su 22. i 29. augusta 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju i dopunu apelacije, dok Okružno javno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju i dopunu apelacije od 26. jula 2022. godine u ostavljenom roku.

5. Ustavni sud je 17. oktobra 2022. godine proslijedio apelantu odgovore na apelaciju i dopunu apelacije od 26. jula 2022. godine radi eventualnog izjašnjenja.

6. Apelant je 18. oktobra 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

8. Apelantu je rješenjem Okružnog suda od 8. decembra 2021. godine određen pritvor zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav (3) u vezi sa st. (2) i (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) iz razloga predviđenih odredbom člana 197. stav (1) tač. b) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Apelantu je kao osumnjičenom pritvor produžen u dva navrata. Za vrijeme trajanja pritvora rješenjem Okružnog suda od 30. marta 2022. godine potvrđena je optužnica protiv apelanta, te prihvaćen i prijedlog Okružnog javnog tužilaštva za ponovno produženje pritvora. U postupku kontrole opravdanosti pritvora Okružni sud je rješenjem od 5. aprila 2022. godine apelantu ukinuo pritvor i odredio mjere zabrane. Vrhovni sud je 11. aprila 2022. godine navedeno rješenje o ukidanju pritvora ukinuo po žalbi Okružnog javnog tužilaštva i predmet vratio na ponovno odlučivanje Okružnom sudu. Rješenjem Okružnog suda od 13. aprila 2022. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda od 18. aprila 2022. godine, apelantu je produžen pritvor. Apelant je protiv potonjih rješenja podnio apelaciju, koja je zavedena pod brojem AP 1458/22. Ustavni sud je 6. jula 2022. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1458/22 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je navedenu apelaciju odbio kao neosnovanu. Postupak u kojem su donesena osporena rješenja

9. Odlučujući po službenoj dužnosti o kontroli pritvora, Okružni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 029460 22 K od 10. juna 2022. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) kojim je utvrđeno da nisu prestali razlozi zbog kojih je rješenjem od 13. aprila 2022. godine produžen pritvor apelantu, tako da pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od dana potvrđivanja optužnice uz obaveznu dvomjesečnu kontrolu. Pritvor je produžen iz pritvorskog razloga propisanog članom 197. stav (1) tačka v) ZKPRS (iteracijska opasnost).

10. Okružni sud je naveo da je postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret obrazloženo rješenjem o produženju pritvora od 13. aprila 2022. godine. Dalje je ukazano na dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja, te inkriminirane radnje za koje se apelant i ostali optuženi sumnjiče da su preduzimali (pobliže opisano na strani 2. rješenja). U tom smislu je, između ostalog, navedeno da iz predočenih dokaza „jasno proizlazi da su apelant i optuženi M. V. i L. B. zajedno s drugim optuženim angažirali druge optužene […]“, te da su „optuženi počinili krivična djela u vrijeme i na način naveden u optužnici […]“, kao i „da je u dokaznom materijalu iz optužnice obrazloženo postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo […]“. U tom smislu je navedeno i da „iz svega naprijed izloženog nesumnjivo je utvrđeno da egzistiraju dokazi u prilog postojanju osnovane sumnje da su optuženi, na način kako je to navedeno u činjeničnim navodima potvrđene optužnice, počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, čime je u konkretnom slučaju ispunjen opći uvjet za produženje pritvora propisan članom 197. stav (1) ZKPRS“ (pobliže opisano na str. 2. i 3. rješenja).

11. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKPRS, Okružni sud je istakao da je apelant višestruki povratnik u izvršenju krivičnih djela (ukupno 16 osuda), da je ranije osuđivan za istovrsno krivično djelo i da se radi o specijalnom povratniku (pobliže opisano na strani 4. rješenja). Ukazao je da se u apelantovom slučaju, imajući u vidu vremenski period između izrečenih osuda i ponovnog vršenja krivičnih djela, nisu stekli uvjeti za zakonsku rehabilitaciju. Pri tome je ukazano i da je apelant nezaposlen, bez stalnih izvora prihoda i imovine, te da se izdržava od pomoći roditelja. To, prema ocjeni Okružnog suda, ukazuje da će apelant „vršenjem krivičnih djela pribavljati novac za svoju egzistenciju“. Slijedom navedenog je zaključeno da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, ponoviti krivično djelo. Zbog toga je Okružni sud istakao da u odnosu na apelanta i dalje egzistira i poseban pritvorski razlog iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKPRS.

12. Na kraju je navedeno da se donošenjem ovakve odluke neće dovesti u pitanje poštovanje odredbi iz člana 196. st. (1) i (2) ZKPRS i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koje propisuju da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme i kada se cilj ne može postići blažim mjerama.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 029460 22 Kž 5 od 27. juna 2022. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeno rješenje) odbijene su kao neosnovane žalbe apelantovih branilaca izjavljene protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju drugostepenog rješenja je, prije svega, navedeno da je neosnovan prigovor apelantovog branioca koji se odnosi na narušavanje pretpostavke nevinosti (pobliže opisano na strani 3. rješenja). Navedeno je da se sintagma „jasno proizlazi“, koju je upotrijebio Okružni sud, ima tumačiti jedino u kontekstu postojanja osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora iz člana 197. stav (1) ZKPRS. Time se ne prejudicira konačni ishod krivičnog postupka protiv optuženih, niti navedeno postupanje Okružnog suda dovodi u pitanje pretpostavku nevinosti koju oni uživaju sve do pravomoćnosti presude, uključujući i fazu odlučivanja o kontroli pritvora. Dalje je Vrhovni sud ukazao da je Okružni sud u prvostepenom rješenju, analizom sadržaja iskaza pojedinačno navedenih svjedoka, pravilno utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo (pobliže opisano na str. 3. i 4. rješenja). Navedeno je da se žalbenim prigovorima ne može osporiti pravilnost činjeničnog osnova prvostepenog rješenja u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKPRS jer je za njega Okružni sud dao detaljno i valjano obrazloženje, koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud (pobliže obrazloženo na strani 4. rješenja). Konačno, Vrhovni sud je istakao da je u prvostepenom rješenju dato obrazloženje za stav odbrane o primjeni mjera zabrane, odnosno mogućnosti za njihovo izricanje u smislu čl. 184. i 185. ZKPRS.

14. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 029460 22 Kv 10 od 12. oktobra 2022. godine utvrđeno je da nisu prestali razlozi zbog kojih je apelantu produžen pritvor prvostepenim rješenjem od 13. aprila 2022. godine. Protiv ovog rješenja apelant je izjavio žalbu, te je postupak po tom pravnom lijeku u toku.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant prvenstveno smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.d) i

e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelant ukazuje i na kršenje prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 13. Evropske konvencije i „Protokola 12 Konvencije“. Apelant suštinski problematizira postojanje općeg i posebnog pritvorskog osnova u konkretnom slučaju. Dalje se navodi da u apelantovom slučaju nije razmotrena primjena alternativnih mjera umjesto pritvora. Apelant također ukazuje i na kršenje presumpcije nevinosti zbog termina koje je Okružni sud koristio u osporenom prvostepenom rješenju u odnosu na utvrđenje postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo.

16. U dopuni apelacije od 26. jula 2022. godine apelant je ponovio navode i tvrdnje iz prvobitno podnesene apelacije, tražeći pri tome od Ustavnog suda da „odredi privremenu mjeru puštanja apelanta na slobodu, a do donošenja odluke u ponovnom postupku“.

17. Apelant je u dopuni apelacije od 18. oktobra 2022. godine osporio Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 029460 22 Kv 10 od 12. oktobra 2022. godine, te obavijestio da je protiv njega izjavio žalbu.

II.Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da je svjesno i u mjeri koju mu to nalaže ZKPRS cijenio sve žalbene navode i o njima dao sasvim jasne odgovore. Zbog toga je navedeno da nije povrijeđeno nijedno pravo na koje se apelant poziva, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Okružni sud je naveo da su u krivičnom postupku ispoštovana apelantova prava, te da nije došlo do kršenja na koja se ukazuje apelacijom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelant je istakao da „ostaje kod svih povreda i navoda iznesenih u apelaciji“.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202. stav (1) (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. Član 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena U odnosu na Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 029460 22 Kv 10 od 12.

oktobra 2022. godine

25. U konkretnom slučaju apelant je u dopuni apelacije od 18. oktobra 2022. godine obavijestio Ustavni sud da mu je pritvor ponovno produžen, te u vezi s tim kao osporenu odluku naveo Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 029460 22 Kv 10 od 12. oktobra 2022. godine. Pri tome je apelant naveo da je protiv navedenog osporenog rješenja izjavio žalbu. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da o toj žalbi nije odlučeno, odnosno da je postupak u toku i nije okončan. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.

U odnosu na osporeno rješenje Vrhovnog suda

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 029460 22 Kž 5 od 27. juna 2022. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja osporenog drugostepenog rješenja i činjenicu da je apelacija podnesena 5. jula 2022. godine, proizlazi da je ona podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ona nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.d), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, također, ukazuje i na kršenje prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava iz Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

30. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

31. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje je propisano KZRS, zbog čega njegovo lišenje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka

c) Evropske konvencije.

32. Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zaključio je da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, predstavka broj 25792/94, tačka 63; Dragin protiv Hrvatske, presuda od 24. jula 2014. godine, predstavka broj 75068/12, tačka 110, i Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144). Opravdanost držanja optuženog u pritvoru se mora ocjenjivati u svakom predmetu u skladu s njegovim posebnim karakteristikama. Produženi pritvor se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud Orban protiv Hrvatske, presuda od 19. decembra 2013. godine, predstavka broj 56111/12, tačka 48, i Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203).

33. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), „osnovana sumnja“ u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije da je krivično djelo počinjeno pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je određeno lice moglo počiniti djelo. Pitanje koje se postavlja je da li se pritvor zasniva na dovoljno objektivnim elementima koji opravdavaju „osnovanu sumnju“ i jesu li se sporne činjenice doista desile (vidi, između ostalih, Evropski sud Lazoroski protiv „Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije“, presuda od 8. oktobra 2009. godine, predstavka broj 4922/04, tačka 46). Šta se može smatrati „osnovanom“ sumnjom zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, predstavke br. 12244/86, 12245/86 i 12383/86, tačka 32; O’Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 37555/97, tačka 34, ESLJP 2001.-X, i Baser i Ozcelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187).

34. S obzirom na naprijed navedene stavove, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta Okružni sud prilikom produženja pritvora u osporenoj prvostepenoj odluci jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Vrhovni sud nije doveo u pitanje argumentaciju i zaključak prvostepenog suda u pogledu osnovane sumnje. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivično djelo. S obzirom na navedeno, apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuju da je apelantovo lišenje slobode bilo zakonito i zasnovano na „osnovanoj sumnji“ da je počinio krivično djelo.

35. U vezi s pritvorskim razlogom postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju strah od ponavljanja ili dovršetka krivičnog djela, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, serija A, broj 225, Dervishi protiv Hrvatske, presuda od 25. septembra 2012. godine, predstavka broj 67341/10, tačka 137, i Kurt protiv Austrije, presuda od 15. juna 2021. godine, predstavka broj 62903/15, tačka 187).

36. Iz obrazloženja osporenog prvostepenog i drugostepenog rješenja proizlazi da su redovni sudovi prilikom produženja pritvora apelantu imali u vidu zakonske uvjete, od kojih se prvi odnosi na zaprijećenu kaznu, a drugi na postojanje naročitih okolnosti za ponavljanje krivičnog djela. Redovni sudovi su uzeli u obzir apelantovu raniju višestruku osuđivanost za druga i istovrsna krivična djela, kao i njegove lične prilike koje se odnose na osiguranje vlastite egzistencije. Sve navedeno, kako je ocijenjeno, upućuje na zaključak o apelantovoj opredijeljenosti da nastavi vršiti krivična djela. Dakle, suprotno apelantovim tvrdnjama, obrazloženja osporenih odluka sadrže odgovore koji se odnose ne samo na objektivnu već i na subjektivnu komponentu inkriminacije u smislu člana 197. stav (1) KZRS. Ukazane okolnosti, i prema ocjeni Ustavnog suda, predstavljaju naročite okolnosti koje predstavljaju visok stepen iteracijske opasnosti u slučaju apelantovog boravka na slobodi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno navodima iz apelacije, smatra da su redovni sudovi u osporenom prvostepenom i drugostepenom rješenju pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora apelantu imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene). U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentirane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. Stoga su neosnovani apelantovi prigovori da su redovni sudovi u njegovom slučaju proizvoljno primijenili odredbe člana 197. stav (1) tačka v) ZKPRS.

37. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantovo lišenje slobode, odnosno produženje pritvora nije bilo „arbitrarno“, odnosno „nezakonito“ u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Također, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu, u smislu osiguranja garancija obuhvaćenih članom 5. stav 3. Evropske konvencije, propustili razmotriti može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za osiguranje apelantovog prisustva suđenju i uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti

39. Apelant ukazuje da mu je osporenim prvostepenim i drugostepenim rješenjem povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti.

40. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 2. Evropske konvencije glasi:

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

42. Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Ustavni sud, dalje, ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije garantira da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Pretpostavka nevinosti po članu 6. stav 2. Evropske konvencije biće povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava funkcionera koja se odnosi na lice koje je optuženo za krivično djelo odražava mišljenje da je krivo prije nego što se njegova krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da u odsustvu zvanične odluke postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili funkcioner koji je u pitanju smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi, npr. Evropski sud, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, strana 30, tačka 56; Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, predstavka broj 23037/04, tačka 45, i Mugoša protiv Crne Gore, presuda od 21. juna 2016. godine, predstavka broj 76522/12, tačka 67).

43. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je cilj člana 6. stav 2. Evropske konvencije da spriječi podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju krivicu, a date su u bliskoj vezi s postupkom. S obzirom na navedene stavove, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju koje je Vrhovni sud dao u osporenom drugostepenom rješenju u vezi sa žalbenim prigovorom kršenja pretpostavke nevinosti u odnosu na sintagmu „jasno proizlazi“ koju je upotrijebio Okružni sud u osporenom prvostepenom rješenju. Prema ocjeni Ustavnog suda, sporna sintagma, kao i ostale rečenice iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja (pobliže opisano u tački 10. ove odluke) ne predstavljaju izjavu o apelantovoj „krivici“. Sporne izjave su, prema mišljenju Ustavnog suda, date isključivo u kontekstu obrazlaganja postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo. Na navedeni način, a suprotno apelantovim tvrdnjama, u postupku produženja pritvora apelantu nije prekršeno načelo pretpostavke nevinosti.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim prvostepenim i drugostepenim rješenjem nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

Ostali navodi

45. Apelant je u apelaciji naveo i da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.f) i k) i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 13. Evropske konvencije, kao i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, odnosno Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Analizom ovih navoda Ustavni sud je utvrdio da se i oni, suštinski, odnose na (ne)postojanje dokaza i razloga za postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, što je detaljno obrazloženo u prethodnim tačkama ove odluke, zbog čega ih nije potrebno posebno obrazlagati.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenom prvostepenom i drugostepenom rješenju dali jasne i argumentirane razloge za postojanje osnovane sumnje i iteracijske opasnosti, uz argumente koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke apelantove nevinosti, pretežu nad njegovim pravom na slobodu.

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kada izrazi, koje je koristio Okružni sud u osporenom prvostepenom rješenju prilikom obrazlaganja razloga na osnovu kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo, ne predstavljaju izjavu o apelantovoj „krivici“.

48. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

49. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2521/22 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio