Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2639/22 (Privatna ustanova „Centar za obrazovanje odraslih Vita Plus“ Cazin)

Odluka donesena 19. 01. 2023.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pristup sudu
  • Mjere zabrane
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2639/22

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 01. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2639/22, rješavajući apelaciju Privatne ustanove „Centar za obrazovanje odraslih Vita Plus“ Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Privatne ustanove „Centar za obrazovanje odraslih Vita Plus“ Cazin.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu zbog toga što Kantonalni sud u Bihaću nije izvršio obaveznu dvomjesečnu kontrolu opravdanosti mjere zabrane, u skladu sa članom 140b. stav (6) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, nakon Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 015030 20 K pp 41 od 25. maja 2021. godine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da odmah ispita daljnju opravdanost mjere zabrane određene Privatnoj ustanovi „Centar za obrazovanje odraslih Vita Plus“ Cazin u postupku pred Kantonalnim sudom u Bihaću broj 01 0 K 015030 20 i da o tome donese odluku.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, odmah obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Privatna ustanova „Centar za obrazovanje odraslih Vita Plus“ Cazin (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 12. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zato što Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) nije u roku određenom zakonom izvršio kontrolu opravdanosti daljnje potrebe za egzistiranjem izrečene mjere zabrane, koja je određena Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 K 015030 20 K pp 41 od 25. maja 2021. godine. Apelantica je zatražila i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će staviti van snage rješenja Kantonalnog suda br. 01 0 K 015030 21 Kv 16 od 7. jula 2021. godine i 01 0 K 015030 20 K pp 41 od 25. maja 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. jula 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 25. i 27. jula 2022. godine, koji su 27. jula 2022. godine proslijeđeni apelantici radi izjašnjenja.

4. Apelantica je 4. augusta 2022. godine dostavila izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda broj 01 0 K 015030 20 Kpp 41 od 25. maja 2021. godine apelantici je određena mjera zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti iz člana 140a. stav (1) tačka a) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: ZKPFBiH). Izrekom rješenja apelantici je „zabranjeno preduzimanje poslovnih aktivnosti – izvođenje nastave kroz program obrazovanja odraslih za školovanje, prekvalifikaciju, osposobljavanje i usavršavanje“. Navedeno je da će mjera zabrane trajati dok za to postoji potreba, uz obavezu suda da svaka dva mjeseca provjeri da li su mjere zabrane još potrebne u smislu člana 140b. stav (6) ZKPFBiH. Vijeće Kantonalnog suda je Rješenjem broj 01 0 K 015030 21 Kv 16 od 7. jula 2021. godine odbilo kao neosnovanu apelanticinu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 25. maja 2021. godine. Vijeće Kantonalnog suda se u obrazloženju pozvalo na razloge iz prvostepene odluke.

7. Ustavni sud je Odlukom broj AP-3100/21 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3100/21 od 3. novembra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) meritorno ispitao da li je rješenjima opisanim u prethodnoj tački ove odluke došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ustavni sud je zaključio da navedenim rješenjima nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

8. Apelantica smatra da joj je zbog nepostupanja Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da se istraga protiv nje vodi od 2020. godine i da je „krajnje neizvjesno“ kada će biti okončana. Zatim, apelantica pojašnjava da se u okviru svoje „poslovne djelatnosti“ bavila pružanjem usluge izvođenja nastave kroz program obrazovanja odraslih za školovanje prekvalifikacijom, osposobljavanjem i usavršavanjem, za što joj je izrečena mjera zabrane. Sve te poslove apelantica je obavljala u skladu s važećim zakonskim propisima koji reguliraju predmetnu materiju i na osnovu odobrenja koja su izdali nadležni organi. Apelantica navodi da od 25. maja 2021. godine, kada je izrečena mjera zabrane obavljanja djelatnosti, do dana podnošenja apelacije (12. jula 2022. godine) Kantonalni sud nijednom nije ispitao da li je mjera zabrane još potrebna i opravdana. Ta obaveza suda, kako apelantica navodi, proističe kako iz člana 140b. stav (6) ZKPFBiH tako i iz izreke rješenja od 25. maja 2021. godine. Također, apelantica ističe da zbog izrečene mjere zabrane duži period nema mogućnost da ostvaruje prihod, slijedom čega je dovedena u pitanje i njena egzistencija kao pravnog subjekta. Apelantica ukazuje da i učenici koji su redovno i zakonito upisani i koji pohađaju tu školu trpe štetne posljedice „jer su im uskraćene usluge koje su namjeravali koristiti“. Apelantica je predložila Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru kojom će staviti van snage rješenja Kantonalnog suda br. 01 0 K 015030 20 Kpp 41 od 25. maja 2021. godine i 01 0 K 015030 21 Kv 16 od 7. jula 2021. godine jer zbog propusta da provjeri opravdanost izrečene mjere zabrane apelantica kontinuirano trpi štetu u vidu nemogućnosti obavljanja registrirane poslovne djelatnosti.

b)Odgovor na apelaciju

9. Tužilaštvo je u odgovoru, u bitnom dijelu, navelo „provjera mjera zabrane svakih dva mjeseca je rok instruktivne prirode i nije definiran poseban postupak, niti je to imperativna odredba

ZKPFBIH.“

10. Kantonalni sud je odgovorio da su apelacijom „osporena rješenja tog suda br. 01 0 K 015030 21 Kv 16 od 7. jula 2021. godine i 01 0 K 015030 20 Kpp 41 od 25. maja 2021. godine“, o kojim je Ustavni sud odlučivao u predmetu broj AP-3100/21, zbog čega je apelacija neosnovana.

11. Apelantica je u izjašnjenju, između ostalog, ukazala da je konkretnu apelaciju podnijela zato što Kantonalni sud nije vršio provjeru izrečenih mjera zabrane svaka dva mjeseca, što je bio obavezan. Istaknuto je da o tome Ustavni sud nije odlučivao.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 140b. st. (5), (6) i (7) Izricanje mjera zabrane (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. VI.Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

15. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

16. U konkretnom slučaju apelantici su rješenjem Kantonalnog suda od 25. maja 2021. godine određene mjere zabrane. Apelantica tvrdi da joj je zbog propusta Kantonalnog suda da postupi u skladu sa zakonom i rješenjem o određivanju mjere zabrane i da svaka dva mjeseca provjerava opravdanost te mjere, te slijedom toga donese odluku, povrijeđeno pravo na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

17. Ustavni sud smatra da apelacija ukazuje na kršenje prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Naime, u ovom slučaju postoje specifične okolnosti jer Kantonalni sud propust da postupi prema odredbama člana 140b. stav (6) ZKPFBiH i svaka dva mjeseca izvrši kontrolu opravdanosti daljnjeg postojanja izrečene mjere zabrane apelantici ničim nije opravdao. Također, Ustavni sud zapaža da apelantica u takvim slučajevima nema zakonom propisan pravni lijek kojim bi „natjerao“ redovni sud da postupi po imperativnim odredbama člana 140b. stav (6) ZKPFBiH i o tome donese odluku, koja bi potom mogla biti predmet osporavanja. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3376/07 od 28. aprila 2010. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3080/13, dostupne na www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelantica tvrdi da joj je zbog propusta Kantonalnog suda da postupi u skladu sa zakonom i preispita daljnju opravdanost određene mjere zabrane prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ističe da nije vezan apelanticinom pravnom kvalifikacijom, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3482/20 od 10. decembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da, imajući u vidu sadržaj i suštinu apelacije, apelaciju treba ispitati s aspekta prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

22. Apelantici je izrečena mjera zabrane rješenjem Kantonalnog suda od 25. maja 2021. godine. Apelantica u ovom postupku ne osporava odluku kojom su joj izrečene mjere zabrane. Ustavni sud je o apelanticinim navodima kojima je osporavala navedenu odluku ranije odlučivao (vidi tačka 6. ove odluke). Stoga je neosnovan prigovor Kantonalnog suda (vidi odgovor na apelaciju) da je o tom pitanju Ustavni sud već odlučivao Odlukom broj AP-3100/21 od 3. novembra 2021. godine budući da apelantica ovom apelacijom ukazuje na propust suda da u zakonom propisanom roku izvrši kontrolu opravdanosti daljnjeg postojanja izrečene mjere zabrane, na koju okolnost apelantica ne može da utječe. Dakle, apelantica u suštini ukazuje da joj je uskraćeno pravo na pristup sudu radi preispitivanja odluke o mjerama zabrane.

23. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Evropski sud) u svojoj praksi utvrdio opća načela prava na pristup sudu. Naime, kako ističe Evropski sud, pravo na pristup sudu je inherentni aspekt zaštitnih mjera sadržanih u članu 6. Evropske konvencije, koji se odnosi na načela vladavine prava i izbjegavanja proizvoljnosti, koji su u osnovu većeg dijela Evropske konvencije. Osim toga, pravo na pristup sudu mora biti „praktično i djelotvorno“, a ne „teoretsko ili iluzorno“ (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske, presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tač. 76–77). Međutim, pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može biti podvrgnuto ograničenjima, a javna vlast uživa određenu slobodnu procjenu prilikom nametanja ograničenja. Primijenjena ograničenja ne smiju ograničiti ili umanjiti pristup koji se pojedincu nalazi na raspolaganju na takav način ili u obimu koji umanjuje samu bit prava. Također, ograničenje neće biti spojivo sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne teži legitimnom cilju, te ako ne postoji razumni odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (idem, tačka 78, te Evropski sud, Momčilović protiv Hrvatske, presuda od 26. marta 2015, predstavka broj 11239/11, tač. 41–43).

24. Dovodeći u vezu navedeno s konkretnim postupkom, Ustavni sud ukazuje da je članom 140b. ZKPFBiH, između ostalog, u stavu (4) određeno da mjere zabrane u toku istrage određuje i ukida sudija za prethodni postupak; stavom (5) da mjera zabrane može trajati dok za to postoji potreba a najduže do pravosnažnosti presude; stavom (6) da je sudija za prethodni postupak dužan svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna; te stavom (7) da protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka (tužilac i osumnjičeni/optuženi), odnosno branilac može podnijeti žalbu. Ustavni sud zapaža da iz navedenih zakonskih odredbi nedvosmisleno proizlazi zaključak da, iako zakon propisuje da mjera zabrane može trajati dok za to postoji potreba, odnosno najduže do donošenja presude, ne isključuje se i ne ograničava mogućnost njihovog ukidanja kada za tim prestane potreba. Upravo u tom smislu zakon i propisuje obavezu dvomjesečne kontrole izrečenih mjera zabrane (u članu 140b. stav (6) ZKPFBiH). Prema navedenom zakonskom rješenju obaveza suda je da donese rješenje, kako prilikom određivanja mjera zabrane tako i povodom njihove dvomjesečne kontrole. To rješenje povodom žalbe može biti predmet preispitivanja tročlanog sudskog vijeća. Sve to eksplicitno proizlazi iz odredaba člana 140b. stav (7) ZKPFBiH.

25. Ustavni sud najprije uočava da iz spisa apelacije nesporno proizlazi da Kantonalni sud nije izvršio kontrolu opravdanosti daljnjeg postojanja mjere zabrane određene odlukom od 25. maja 2021. godine. Računajući od donošenja mjere zabrane, tj. od 25. maja 2021. godine pa do danas, kontrola izrečene mjere nije izvršena 17 mjeseci, uprkos zakonskoj obavezi da se kontrola vrši svaka dva mjeseca. Štaviše, Kantonalni sud to nepostupanje ničim nije opravdao. Istovremeno, Tužilaštvo smatra da ZKPFBiH ne nameće sudovima obavezu kontrole opravdanosti izrečenih mjera zabrane, što je, kako je već obrazloženo, neosnovano. Ustavni sud naglašava da rok koji je propisan odredbama člana 140b. stav (6) ZKPFBiH ne ostavlja bilo kakvu mogućnost da redovni sud odlučuje hoće li ili neće postupati prema vlastitoj dispoziciji, nego je jasno propisana obaveza redovnog suda da u redovnim intervalima preispita izrečene mjere zabrane po službenoj dužnosti. Ustavni sud smatra da je navedeno ograničenje apelanticinog prava na pristup sudu, u konkretnom slučaju, takvo da je ograničilo samu bit njegovog prava.

26. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, razmatrajući konkretan slučaj u okviru prakse Evropskog suda, koju prihvata i Ustavni sud i podržava pozitivno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine propisima kojima su utvrđeni rokovi za preduzimanje određenih radnji sudova, konstatira da propust Kantonalnog suda da u konkretnom postupku u zakonom propisanom roku donese odluku o izvršenoj kontroli mjera zabrane predstavlja povredu apelanticinog prava na suštinski i djelotvoran pristup sudu koje je sadržano u pravu na pravično suđenje.

27. Iz navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pristup sudu kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Budući da je Ustavni sud zaključio da ograničenje apelanticinog prava na pristup sudu nije bilo u skladu sa zakonom, nema potrebe za ispitivanjem da li ograničenje apelanticinog prava na pristup sud teži legitimnom cilju, te da li postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti.

29. Ustavni sud smatra svrsishodnim da podsjeti da je u svojoj dosadašnjoj praksi u više navrata odlučivao o navodima apelanata o kršenju njihovih prava zbog toga što su redovni sudovi propustili da izvrše kontrolu opravdanosti daljnjeg postojanja mjera zabrane. Ustavni sud je, zavisno od specifičnih okolnosti svakog od tih predmeta, utvrđivao da je redovni sud zbog nepostupanja po članu 140b. stav (6) ZKPFBiH povrijedio prava apelanata iz člana II/3.k) ili II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 13. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ili člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, između ostalog, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-302/17 od 7. marta 2017. godine, AP-1003/17 od 9. aprila 2017. godine, AP-757/17 od 22. marta 2017. godine, AP-3260/19 od 13. novembra 2019. godine). U svim tim odlukama Ustavni sud je nalagao redovnim sudovima da odmah ispitaju daljnju potrebu mjera zabrane izrečenih apelantima u postupku pred tim sudovima, a takve naloge su sudovi i izvršavali.

30. Konačno, Ustavni sud podsjeća i da su u skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće. Također, u skladu sa čl. 13. i 15. Pravila Ustavnog suda, rad Ustavnog suda je javan i javnost se osigurava, između ostalog, i objavljivanjem donesenih odluka na internetskoj stranici Ustavnog suda (https://www.ustavnisud.ba). Ustavni sud nakon donošenja objavljuje sve odluke radi upoznavanja javnosti o aktuelnoj praksi. Stoga, Ustavni sud smatra da je zabrinjavajuće što redovni sudovi, uprkos jasnim stavovima Ustavnog suda o obaveznoj kontroli opravdanosti mjera zabrane, ne primjenjuju relevantne odredbe ZKP-a, čime kontinuirano krše ljudska prava lica kojima su te mjere izrečene.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog propusta redovnog suda da izvrši zakonom propisanu obavezu da svaka dva mjeseca od donošenja rješenja kojim je apelantici izrečena mjera zabrane ispita da li je mjera zabrane još potrebna i o tome donese rješenje.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2639/22 (Privatna ustanova „Centar za… | Sudska praksa | Aktio