Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-353/21 (B. T.)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Radni odnos
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-353/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-353/21, rješavajući apelaciju Borislava Tešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borislava Tešića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 238848 20 Pž od 11. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Borislav Tešić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnio je 1. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 238848 20 Pž od 11. novembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 238848 19 Ps od 27. decembra 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 238848 19 Ps od 27. decembra 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su osnovana njegova potraživanja prema Tvornici transportnih uređaja d.d. Tuzla u stečaju (u daljnjem tekstu: tužena) na ime isplate plata, doprinosa, otpremnine i troškova postupka. Istom presudom je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.
3. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je apelant bio zaposlenik tužene sve do 25. maja 1992. godine kada mu je prestao radni odnos zbog neodazivanja radnoj obavezi. Utvrđeno je da je rješenjima Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu odbijen apelantov zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je, primjenom odredba čl. 143. i 143. c) Zakona o radu, utvrdio da su rješenja Kantonalne i Federalne komisije konačna, iz čega proizlazi da apelant nije imao status zaposlenika na čekanju posla. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da nije osnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje na ime plata, doprinosa i otpremnine. Prilikom odlučenja, Općinski sud je naglasio da nije utvrđivao zakonitost rješenja Kantonalne i Federalne komisije, jer nije ovlašten preispitivati njihovu zakonitost bez izričitog zahtjeva tužioca.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 Ps 238848 20 Pž od 11. novembra 2020. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantu nije utvrđen status zaposlenika na čekanju posla u smislu člana 143. stav 2. Zakona o radu, zbog čega nema pravo zahtijevati da se, pozivom na član 143. st. 3. i 4. ZOR-a, utvrdi da je prema tuženoj, nad kojom je otvoren stečajni postupak, osnovano njegovo potraživanje iz radnog odnosa. Kantonalni sud je pojasnio da pravo na takva potraživanja imaju samo zaposlenici kojima je u skladu s odredbama ZOR-a utvrđen status zaposlenika na čekanju posla, a apelant nije takav zaposlenik.
5. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Naročito, apelant smatra da nije imao učinkovit pristup sudu, jer je njegov tužbeni zahtjev odbijen, a da on istovremeno „nema drugu realnu alternativu realizacije“ zaštite svojih prava iz člana 143. Zakona o radu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 696/20 od 20. oktobra 2021. godine, tačka 27, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Ustavni sud nadalje zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Naime, redovni sudovi su ukazali da apelant nije podnesenom tužbom u konkretnom predmetu, niti u drugom sudskom postupku, tražio preispitivanje odluka Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu kojima je odbijen njegov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi status zaposlenika na čekanju posla. Obzirom da je nesporno utvrđeno da apelant nije imao status zaposlenika na čekanju posla, Ustavni sud smatra da Općinski i Kantonalni sud nisu postupali proizvoljno kada su odbili njegov tužbeni zahtjev za isplatu plaća, otpremnine i doprinosa u smislu člana 143. Zakona o radu. Redovni sudovi su ispitali apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kom je to traženo tužbom. Redovni sudovi nisu mogli utvrditi da li apelant ima status zaposlenika na čekanju posla, jer je to pitanje već pravosnažno riješeno. Neutvrđivanje nečega o čemu je već pravosnažno riješeno ne može pokrenuti pitanje poštivanja prava na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev„ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić