Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-916/21 (D. M.)
Odluka donesena 01. 12. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-916/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 12. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 1. i 2. decembra 2022. godine, u predmetu broj AP-916/21, rješavajući apelaciju Dušana Maksimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Maksimovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 172679 20 Gž 3 od 24. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Maksimović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija Desimir Kevac i Velimir Kevac iz Banjaluke, podnio je 19. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 172679 20 Gž 3 od 24. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 172679 19 Mal 2 od 2. jula 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 172679 19 Mal 2 od 2. jula 2020. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obaveže JP „Autoputevi Republike Srpske“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade materijalne štete na vozilu isplati novčani iznos preciziran u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju presude, Osnovni sud je utvrdio da se 16. marta 2013. godine na autoputu Gradiška –Banjaluka dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je apelantovo vozilo oštećeno zato što je udarilo u psa. Sud je ukazao da je odredbama Zakona o javnim putevima propisano da su javno preduzeće, odnosno organ nadležan za upravljanje javnim putevima, dužni da osiguraju trajno i kvalitetno održavanje i zaštitu puteva kojim upravljaju, te da omoguće bezbjedno i nesmetano odvijanje saobraćaja na tim putevima (član 30. stav 1.). Tim zakonom je takođe propisano šta sve obuhvata poslove održavanja javnih puteva i objekata (član 33.). Dalje je obrazloženo da se pod zaštitom javnih puteva podrazumijeva zaštita od oštećenja trupa puta, zaštita putnih građevinskih objekata i opreme javnog puta, zaštita saobraćajne signalizacije, zaštita opreme i drugih objekata koji služe putu, kontrola težine vozila i drugo (član 37.). Takođe je propisano da javno preduzeće, odnosno organ za upravljanje javnim putevima odgovara za štetu koja nastane korisnicima puteva koji poštuju saobraćajne propise, saobraćajnu signalizaciju, vremenske uslove, stanje puta i okoline, ako je šteta nastala zbog propuštanja blagovremenog izvršenja pojedinih potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera na održavanju javnih puteva (član 31. stav 2.). Sud je istakao da iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da je tuženi dužan da sa autoputa uklanja postavljene prepreke, oštećena i napuštena vozila, rasuti teret i drugi materijal, ali da nema obavezu „da uklanja životinje koje 'izlete' na autoput“. S obzirom da je na dionici autoputa na kojoj se desila saobraćajna nezgoda postavljena metalna zaštitna ograda, sud je zaključio da je tuženi preduzeo mjere u cilju sprečavanja štete koja bi mogla nastati eventualnim izlaskom životinja na autoput. Pri tome je istakao da bi tuženi bio odgovoran za štetu ukoliko bi se dokazalo da je ona nastala zbog propuštanja da blagovremeno popravi put ili njegovu opremu ili zbog nepreduzimanja zaštitnih mjera na putu, što u konkretnom nije slučaj. Slijedom navedenog, sud je zauzeo stav da šteta nije nastala uslijed propusta tuženog da održava autoput, već da se radi o slučaju.
3. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 172679 20 Gž 3 od 24. decembra 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je podržao pravno stanovište prvostepenog suda. Pri tome je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je sama pojava psa na autoputu dokaz da negdje postoji propust u kvalitetnom i sigurnom sprječavanju životinja da izlaze na autoput i da je zakonska obaveza tuženog ne samo da postavi ogradu, nego da obezbijedi siguran saobraćaj. Sud je naveo da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da je tuženi odgovoran za nastalu štetu jer je apelant plaćanjem putarine sa njim zaključio ugovor o korištenju autoputa. U vezi s tim je istakao da se sredstva od naknada za upotrebu i korištenje javnih puteva koriste u svrhu propisanu Zakona o javnim putevima, ali ne i za štetu pričinjenu korisnicima puteva.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom parničnog postupka. Naročito, apelant ponovo navodi da je činjenica da se na autoputu našao pas dovoljna za zaključak da tuženi nije preduzeo sve što je neophodno da do toga ne bi došlo. Zatim ističe da se obaveza tuženog ne iscrpljuje u postavljanju ograde, već da je, shodno odredbama Zakona o javnim putevima, bio dužan da osigura bezbjedan saobraćaj autoputem. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi i o ugovornoj odgovornosti jer je plaćanjem putarine sa tuženim zaključio ugovor o korištenju autoputa, a tuženi nije ispunio svoju obavezu da omogući bezbjedno korištenje autoputa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i mutatis mutandis, Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. U vezi sa navodima koji se odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za zaključak da tuženi nije odgovoran za štetu koja je nastala uslijed udara apelantovog vozila u psa na autoputu, jer je preduzeo sve mjere zaštite propisane Zakonom o javnim putevima. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji samo ponavlja navode koje je isticao i u žalbi protiv prvostepene presude. Međutim, te navode je Okružni sud razmotrio i jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao pitanje odgovornosti tuženog za naknadu štete prouzrokovane udarom vozila u životinje na autoputu. U tim predmetima, Ustavni sud je zaključio da u odlukama koje sadrže obrazloženja skoro identična ovima iz osporenih odluka, nije bilo moguće uočiti nedostatke koji bi vodili zaključku da su sudovi postupali proizvoljno (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-3527/19 od 10. novembra 2020. godine, AP-2650/20 od 9. septembra 2020. godine, AP-1594/20 od 12. januara 2022. godine i AP-3407/20 od 6. aprila 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
9. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić