Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1572/21 (M. K.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1572/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1572/21, rješavajući apelaciju Momčila Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Kneževića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 262949 20 Rev od 11. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Momčilo Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Rade Ćulibrk advokat iz Banje Luke, podnio je 6. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 262949 20 Rev od 11. marta 2021. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 262949 20 Gž od 11. juna 2020. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 262949 17 P od 11. novembra 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 262949 17 P od 11. novembra 2019. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog Srđana Praštala (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati iznos preciziran u izreci presude po osnovu Ugovora o zajmu, koji su apelant i tuženi zaključili 22. februara 2011. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor).

3. Osnovni sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke u prisustvu svjedoka Brankice Marjanović zaključile sporni ugovor kojim se apelant obavezao da tuženom na ime zajma uplatiti iznos od 100.000,00 KM (u daljnjem tekstu: pozajmljeni iznos), „za kupovinu stana između Bulevara Stepe Stepanovića i Bulevara Desanke Maksimović“. Tuženi se obavezao da će pozajmljeni iznos novca vratiti na račun apelanta na precizirani način, a najdalje u roku od četiri godine od dana uplate. Osnovni sud je utvrdio da je apelant na račun tuženog uplatio pozajmljeni iznos, te da je tuženi, suprotno apelantovim tvrdnjama, cjelokupan pozajmljeni iznos vratio apelantu u gotovini u velikoj bijeloj koverti u kafiću „San Remo“. Nadalje je utvrđeno da je tuženi, na osnovu kupoprodajnog ugovora, počev od 15. aprila 2011. godine upisan kao vlasnik stana koji se nalazi u „ulici Bulevara vojvode Stepe Stepanovića bb“. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da je apelant, na zahtjev tuženog, 7. marta 2011. godine sačinio potvrdu (u daljnjem tekstu: sporna potvrda) u kojoj je navedeno da je apelant 23. februara 2011. godine na račun tuženog uplatio pozajmljeni iznos te da „na dan 07.03.2011. godine prema tuženom nema nikakvih potraživanja“. Potvrda je ovjerena kod notara 8. marta 2011. godine. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje da nije potpisao potvrdu i da je ona zloupotrijebljena. Međutim, Osnovni sud je poklonio vjeru iskazu notara koji je naveo da poznaje apelanta jer je više puta bio njegova stranka u notarskim poslovima te je potvrdio da je apelant 8. marta 2011. godine došao u njegovu kancelariju i donio potpisanu potvrdu koju je on ovjerio i jedan primjera uručio apelantu. Apelant se tom prilikom potpisao u Knjigu ovjere potpisa shodno odredbi člana 90. stav 1. Zakona o notarima (u daljnjem tekstu: ZN) te je konstatovano da je potpis apelanta istinit i da je apelantov identitet utvrđen na osnovu lične karte. Sud nije poklonio vjeru iskazu svjedoka Brankice Marjanović, apelantove vanbračne supruge, u dijelu u kojem je tvrdila da tuženi nikad nije vratio pozajmljeni iznos uz obrazloženje da je u tom dijelu iskaz dat u cilju da apelantu, vanbračnom suprugu, pomogne da uspije u parnici. Osim toga, Osnovni sud je, s obzirom na utvrđeno činjenično utvrđenje, zaključio da su parnične stranke naknadno postigle saglasnost o drugačijem načinu isplate pozajmljenih sredstava. Imajući u vidu da je tuženi apelantu vratio pozajmljeni iznos. Osnovni sud je zaključio da je tuženi u smislu odredbe člana 562. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ispunio svoju ugovornu obavezu te je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 262949 20 Gž od 11. juna 2020. godine žalbu apelanta odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda. Posebno je ukazao da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, ocijenio sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, pa je ocijenio neosnovanim navode apelanta vezane za povredu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Okružni sud je obrazložio da svrha spornog ugovora – kupovina tačno određenog stana, nije bitan element ugovora i nije relevantna za odluku o tužbenom zahtjevu. Sud je, zatim, konstatirao da je apelant na ročištu za glavnu raspravu odustao od prijedloga za vještačenje potpisa po vještaku grafološke struke, da je nakon toga saslušan u svojstvu parnične stranke i da je izjavio „da misli da se na potvrdi nalazi njegov potpis koji je zloupotrijebljen“ od strane tuženog. Okružni sud je detaljno obrazložio, ponavljajući činjenično utvrđenje prvostepenog suda, zašto su neosnovani apelantovi navodi da je tuženi zloupotrijebio njegov potpis na potvrdi. Naime, Okružni sud je naveo da je sporna potvrda notarski ovjerena saglasno članu 90. st. 1. ZN. Ukazano je da knjiga ovjerenih potpisa predstavlja javni registar te da se pribavljanje tog dokaza vrši posredstvom suda u smislu člana 134.stav 3. ZPP. S obzirom na to prvostepeni sud nije postupio suprotno članu 49. st. 5. ZN kad je odbio da tu knjigu dostavi apelantovom punomoćniku. Također, Okružni sud je zaključio da apelant žalbenim navodima nije doveo u pitanje iskaz notara te ukazao da je, u smislu člana 7. stav

1. ZPP, tuženi dokazao da je ispunio svoju obavezu prema apelantu u smislu člana 562. ZOO. Stoga nije bilo mjesta primjeni pravila o teretu dokazivanja iz odredbe člana 126. ZPP. Također, Okružni sud je prihvatio stav prvostepenog suda da su parnične stranke naknadno postigle saglasnost o drugačijem načinu isplate pozajmljenih sredstava. U vezi s tim je ukazao da sporna potvrda „ovdje ima značaj priznanice o ispunjenju duga […] u smislu odredbe člana 321. stav 1. ZOO“. Naime, Okružni sud je imajući u vidu sadržaj sporne izjave istakao da je apelant „kao zajmodavac prihvatio ispunjenje obaveze tuženog njemu lično i da je o tom ispunjenju izdao priznanicu“. Stoga je prvostepena odluka utemeljena na pravilnoj primjeni odredbi čl. 557., čl. 559. stav 1. i čl. 562. stav 1. ZOO a u vezi sa članom 295. stav 1. tog zakona.

5. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 262949 20 Rev od 11. marta 2021. godine reviziju apelanta odbio. Vrhovni sud je istakao da apelant traži „vraćanje zajma“ te da stoga nije relevantna činjenica da li je tuženi sredstva utrošio za kupovinu tačno određenog stana jer apelant „ne traži raskid ugovora“. Sud je zatim naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tuženi dokazao da je u ugovorenom roku i na ugovoreni način apelantu vratio cjelokupni iznos zajma, što je tuženi dokazao svojim iskazom i prilaganjem sporne potvrde. Također, Vrhovni sud je ukazao da je tačno da tuženi zajam nije vratio na ugovoreni način. Međutim, kako je obrazložio Vrhovni sud, kada se „poveže iskaz tuženog o vremenu, mjestu i načinu vraćanja zajma sa potvrdom […] koja ima značaj javne isprave, na [apelantu] je bio teret dokazivanja da sadržaj potvrde nije bio istinit (član 4. st. 3., 5. i 6. ZN), a to nije dokazao“. Osim toga Vrhovni sud je je prihvatio obrazloženje nižestepenih sudova da apelanta nije dokazao da je njegov potpis na potvrdi zloupotrijebljen. Stoga Vrhovni sud je zaključio da je takva tvrdnja apelanta ostala u domenu paušalnih navoda. Vrhovni sud također smatra da apelant revizijom pravilno ukazuje da potvrda nema elemente priznanice u smislu odredbe člana 321. st. 1. ZOO, ali „pogrešno kvalifikovanje potvrde kao priznanice ne znači da su relevantne činjenice u vezi toga da je zajam vraćen nepravilno utvrđene“.

6. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime apelant ukazuje da se osporene presude temelje na proizvoljnoj primjeni procesnog prava što je dalje rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava. Smatra da je osporenim presudama izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza, da je izostalo obrazloženje žalbenih i revizionih navoda i izvršena pogrešna primjena pravila o teretu dokazivanja. Apelant navodi da su sudovi zanemarili iskaz svjedoka Brankice Marjanović i ostale dokaze koji ukazuju na to da je suština predmetnog zajma za apelanta bila, kupovine tačno određenog stana. U vezi s tim također smatra da sudovi osporenim presudama nisu dali jasno i razložno obrazloženje zbog čega su poklonili vjeru iskazu jednog svjedoka (notara) nasuprot iskazu drugog svjedoka (Brankice Marjanović). Apelant dalje navodi nije jasno na osnovu čega su se sudovi saglasili da predmetna potvrda ima karakter priznanice o ispunjenju duga iz predmetnog ugovora, kada se u potvrdi nijednom riječju ne spominje taj ugovor o zajmu, pri tome se pozivaju na odredbu člana 321. stav 1. ZOO. Smatra da „potvrda“ u kojoj se na apstraktan i uopšten način potvrđuje da povjerilac nema potraživanja prema dužniku, prema citiranoj odredbi ZOO nema karakter priznanice. Apelant dalje ukazuje na pogrešnu primjenu pravila o teretu dokazivanja ukazujući na pogrešan stav sudova da je na njemu bio teret dokazivanja da sadržaj potvrde nije bio istinit (član 4. st. 3., 5. i 6. ZN), a što nije dokazao“

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52

871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim presudama, pozivajući se na relevantne propise odredbe ZOO, ZN i ZPP, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi naročito detaljno obrazložili zašto su ocijenili neosnovanim apelantove tvrdnje da je sporna potvrda zloupotrijebljena te da je prvostepeni sud obrazložio zašto nije poklonio vjeru iskazu svjedoka Brankice Marijanović u dijelu kojim je tvrdila da tuženi nije vratio pozajmljeni novac. Također je Vrhovni sud obrazložio zašto pogrešno kvalifikovanje potvrde kao priznanice nema uticaja na činjenično utvrđenje redovnih sudova. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

11. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1572/21 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio